Cure, super su odgovori, puni samopouzdanja, ali moja situacija je da MM i ja zivimo sa njegovim roditeljima, i sveki ulazi u nase prostorije kad god prohtije.Oni imaju svoj kat kuce, mi ispod njih, i vec 7 mjeseci slusam o pelenama, odjeci, kako obuc bebu iz rodilista, svaki dan mi donese nesto od razlicitog voca-sve dobronamjrno da naglasi kako moram raznovrsno jesti.Lijepo je kad netko zeli pomoc, ali kad je ta pomoc samo zato sto me smatra nesposobnom i neiskusnom jer je to prva trudnoca, onda mi fakat takva pomocnije potrebna. Bilo bi mi lakse da joj MM kaze da malo ohladi, ali posto je njegova mama jako osjetljiva nije mu lako to uciniti, a i ipak zivimo pod "njihovim krovom" i MM kaze da se ne bi trebali zaliti.Znaci suti i trpi. Meni je vec skroz koma, tolika da mi se vise nit ne radja, padam u depru, i u opce se ne veselim bebici, jer ce mi svi ispit krv do daske, a sama se ne znam izborit.
Molim za neki dasak pozitive.