Smile8, ti imaš pravo da tražiš, pa ćeš videti šta ćeš dobiti. Manje više svi smo bili u sličnoj situaciji. Da stvar bude gora, posle porodjaja i ti hormoni podivljaju pa ne znaš više od čega ti je veća muka. Ali, neke stvari, veruj mi ne možeš izbeći. Iako mm i ja živimo sami, to nam nije puno pomoglo, jer kad sam došla iz bolnice naše mame nisu izbijale odavde, a ja nisam mogla ustati 4 nedelje iz kreveta.
Sve se moralo nadzirati i presvlačenje i kupanje i sisanje, i spavanje... Medjutim ne traje ni to dugo.
Samo moraš ti ostati pribrana, i na jedno uvo primiti, na drugo ispustiti... Koliko je svekrva samo bila naporna... mm sve polako s njom da je ne uvredi, onda se ja posvadjam s njim, onda on s njom, onda ona plače... Ubrzo su svi shvatili da im beba tako mala baš i nije zanimljiva jer samo plače jede i spava... Tako da sam i ja došla sebi vrlo brzo i odlučila da se lepo dogovorimo: razumem da je to njen unuk, nemam ja pravo da joj ga oduzmem, nego ajde da im svima objasnim: moram da ga dojim u tišini, imaću tako više mleka (one vole da veruju u te stvari), kad se kupa, samo mm i ja u sobi, kada spava ne sme niko da ga dira, itd... I da vidiš, nije bilo puno pitanja, lepo, nisam se ni nadala da može. Napravili sa njima dogovor da se bar nešto smisleno radi. Moja mama tri dana, sveki dva dana u nedelji, jedna kuva ručak, jedna pere veš, pegla, ne interesuje me koja će šta, ja ne mogu, mm radi ceo dan. Kad sam ja već ustala na svoje noge, onda su one bile tu da ga pričuvaju i poigraju sa njim dok ja nešto uradim (nisam baš oduševljena idejom da mi neko drugi prčka po kuhinji i stanu sad baš stalno).
Sad dodju dva puta nedeljno na par sati, malo se poigraju sa njim, izadjemo zajedno u šetnju, i evo već 5 meseci, one srećne, ja zadovoljna. I mogu ti reći, do kraja je ispalo da nije njih ja bih izludela. Sama sa malcem ceo dan, on me totalno iscrpi, ja obožavam biti sama sa njim ali taj dan nema ni ručka ni čistih sudova, ni tuširanja, i mnogi drugih stvari.
Moraš stati pred sebe i izboriti se sama sa sobom, uzmi lepo stvar u svoje ruke, daj da ti bar nešto pomogne i kaži da ćeš sa bebom raditi samo onako kako pedijatri kažu da treba, i da se nekad radilo drugo, jer se nije puno znalo, bla, bla. Mi, od kako smo sve to lepo saopštili našim mamama, nismo ni jedan savet od njih dobili kako da ga hranimo, kupamo, oblačimo... Ne znam, vredi probati, te i ako se malo i zameriš sa njima...
Često ih tako gledam, obe mame su već u 60- im godinama, reumatične, smanjile se, naborale, zaboravljaju... sad već liče na bake, ne mogu puno ni pomoći... Žao mi bude. Ovo unuče im je jedina radost i zanimacija, gledaju kako se jedan život razvija dok njihov jenjava, i svesne su da nije da deca brzo rastu, već one brzo stare... Stvarno mi žao bude, da plačem. Lakše mi bude tada da ih propustim kroz uši nego da se nastavljam sa njima, jer, kada shvate da nemaju više baš nikakve ingerencije, onda šta im još preostaje? Premalo vremena...
Tako sam sačuvala svoje živce.