 |
|||
dok sam ja isla u skolu svaki test smo nosili doma na potpist roditeljima (svaku ocjenu, zapravo).
meni je vazno vidjeti test odmah doma: kao sto sam vec napisala B je ove godine dobio dvije cetvorke iz prirode, ucila ja s njime doma i znam da je znao. Zato bi mi bilo vazno vidjeto kakve greske zapravo radi i gdje je problem. Naravno da on nema pojma sto je krivo napisao.
Evo mene i mog nevelikog iskustva - testove dobijem na uvid na tjednim informacijama. Nikada nisam trazila, uvijek me docekalo. Mislila sam da je to do uciteljice, ali i drugi sin je krenuo u istu skolu - i kod njega je tako! Pokazu mi testove (trudim se doci na informacije svaka 2 tjedna ili cesce) i sve mogu dobiti sto god treba. Torbu ne vidim kroz tjedan, nego petkom, ali unutra nema testova - imaju posebne fascikle s testovima koji stoje u skoli i koji nas docekaju na informacijama. Tko dodje, moze (a kojiput i MORA to pogledati).fegusti prvotno napisa
i mene to zanima jer mi nikada nismo dobili ocijenjeni test na uvid.
tako dijete ne upamti gdje je kiksalo a ni roditelji ne mogu znati na što da obrate pažnju.
sve je to individualno. :/Ako te brinu viši razredi mogu ti reći da se opustiš
iako, pretpostavljam da je puno lakše onima koji su do tada već stekli radne navike.
Sto se ocjena tice, uciteljica uvijek objasni "skalu" po kojoj se ocjenjivalo, osim ako nije nesto turbo jednostavno (iako sam primijetila da nekim roditeljima treba i to objasnjavatiali to je druga prica...).
I da, ponekad i nase uciteljice primijene postotke (npr. na inicijalnom testu na pocetku skolske godine) da imaju bolji uvid u situaciju. I te testove smo dobili na uvid (tko je htio) a bilo je o tome i zajednicke diskusije na roditeljskom. Sve se moze dobiti. Vecina toga cak i bez pitanja. No, kad citam postove drugih roditelja, fakat mi se cini da smo u raju tj. da smo pogodili zaista dobru skolu. :D
naša učiteljica nam je rekla da po nekom zakonu / pravilniku mora čuvati sve testove do kraja godine i da im ih ne daje doma jer joj se onda pogube... sve dobijemo na uvid na informacijama uz detaljno objašnjenje (kao kod Peterlin da ne ponavljam već napisano)...
Pravilnik o ocjenjivanju.
Članak 16....
Ocijenjeni pisani rad mora se učeniku dati na uvid i čuvati u školi do kraja školske godine.
Roditelj također ima pravo uvida u ocijenjeni učenikov pisani rad.
i upravo to je sto sam ja napisao......ako se pogube, onda moze biti belaja. :/
M&A potpisujem sve što si ti napisala.
Definitivno mislim da ocjena nije nikakvo mjerilo - ni znanja, ni daljnjeg uspjeha u životu.
Kada vidim neke ljude koji su išli sa mnom u školu, a nisu bili dobri učenici, gdje sada sve rade dođe mi da
Naša učiteljica više ne šalje testove doma, a mislim da je to zato što djeca često izgube test.
Ne bih htjela da moj odnos prema ocjenama ispadne karikiran - kod mene se ne radi o tome da pod svaku cijenu hoću svjedodžbu od 5.0, zbog daljnjeg školovanja ili zadovoljavanja nekih mojih potreba. Ocjenu doživljavam kao jedno od mjerila djetetovog rada. Nije jedino mjerilo, ali jest jasan pokazatelj truda i rada i učiteljičinog prepoznavanja tog truda i rada. Petice za mene znače praćenje rada, urednost u pisanju, usredotočenost, učenje i znanje. To vodi ka pozitivnom odnosu prema radu, a to je jedan od mojih odgojnih prioriteta.
O četvorkama sam malo pretjerala u tom smislu da me ne smeta četvorka koja služi tome da probudi mog sina iz "sve pet" letargije - ako mu je učiteljica dala 4 zbog jedne pogreške to za mene znači samo upozorenje - pripazi malo, a ne i loše znanje. Moj stav je da bi svako dijete trebalo do maksimuma razviti svoje sposobnosti. Ako pri tome treba pomoć, češće ili rjeđe, ja ću je pružiti, informirati se, upoznati djetetov stil učenja, što mu i kako ide najbolje - dat ću sve od sebe.
Ono što ne bih tolerirala je nemaran stav prema školi i radu. Ne mislim na to da dijete uvijek mora biti "top" - svatko može imati loš dan, ali mislim na generalan način funkcioniranja u školi. Kao roditelj učinila bih sve da mi djeca ne funkcioniraju ispod svojih mogućnosti. Vidjela sam mnogo pametnih glava koje su zbog toga potonule. Ako je za neko dijete i "sve pet" manje od onoga što ono može, onda taj maksimum očekujem od njega. Ako je za drugo dijete "strop" negdje niže onda je to ono što očekujem. Mislim da svako dijete može puno i da mu treba pomoći da do maksimuma razvije i pokaže svoje sposobnosti. Ocjene su dio te priče, ne nevažan.
Ocjene su važne i zato što su oblik samodokazivanja. Ako se dijete ne može dokazati kroz znanje, pronaći će nešto drugo čime će se dokazivati, a to često ne ide u dobrom smjeru, naročito kod dječaka.
E tako je i kod mene,stalno odlican ucenik,maturirala vrlo dobrim,silom prilika ostala na SSS i kad vidim neke koji su se iz godine u godinu jedva provlacili,a na kraju bogovska radna mjesta(zivjele veze i vezice,duboki dzepovi i stranacka opredjeljenja)...bljak!M&A potpisujem sve što si ti napisala.
Definitivno mislim da ocjena nije nikakvo mjerilo - ni znanja, ni daljnjeg uspjeha u životu.
Kada vidim neke ljude koji su išli sa mnom u školu, a nisu bili dobri učenici, gdje sada sve rade dođe mi da
Dok god trazimo podobne,a ne sposobne ova zemlja nece naprijed ni korak!
Mozda sam zato tolerantna prema mojoj djeci,jer znam da zavrsena skola daje tek komad papira,a zivot ti odredjuje da se snadjes kako znas.
M&A, Berlin,
djelomice se slažem da nije svaka ocjena mjerilo znanja, pa možda čak ni uspjeha.
I meni ponekad dođe zlo kad vidim one svoje kako rade s 1% kapaciteta u firmama svojih obitelji za xy plaću u odličnim uvjetima.
No, to me ne sputava nego čak naprotiv, to me gura dalje. I baš zbog toga želim klince naučiti da se zbore sami za sebe, da se odupru bujici ovih generacija koje od knjige bježe, školu omalovažavaju i sl.
Nije riječ u tome hoće li danas sutra zbog neke petice iz kemije biti jedan vrsan kemičar u laboratoriju gdje oktrivaju liječenja za rak ili AIDS. Svakako da neće.
Što se mene tiče, može u balerine, klizače, kuhare, povjesničare....nije mi bitno, samo nek je sretno. No, baš kao u svakom zvanju gdje do znanja dolaziš praksom, mislim da je škola idealna i JEST takva, plodno tlo za daljnu edukaciju, kulturu, radne navike i sl.
Malena MM, to je to.
Evo dva slučaja koje sam nedavno doživjela:
-zove me mama dječaka koji ide sa mojim u razred (radi se o 2.razredu) i cijela iznervirana pita: Šta je to bilo s matematikom? Ja :?
Kažem ne znam (inače moj dečko je dobio 4 i njen isto). I nakon nekoliko rečenica ja joj na fini način kažem da samo želim da moje dijete bude zdravo i nasmijano.
-dođe moj dečko sa prijateljem iz škole i kaže da je dobio -5, ja ga uzmem, izljubim, čestitam a ovaj maleni onako tužno kaže: Moja mama nije nikada zadovoljna.
Ja jednostavno ne opravdavam takav odnos prema djeci.
ja sam svom ocu prestao govoriti koje ocjene imam nakon svake 4 koju sam dobio pitao "je li to moglo bolje?".......moj odgovor je uvijek bio "NIJE!".....
Berlin,
mislim da bi se i među nama našlo onih koji su imali zabrane bilo čega zbog "lošijih ocjena", tj. četvorke.
U nižim razredima klinci dobivaju temelje škole. Mislim na onaj prvi susret s takvom okolinom, što se smije, što ne, kako, kada, očekivanja, zadaci. Netko je i naveo osoban primjer. Kad uhvate ritam, stvari ne postaju jednostavne, ali budu jednostavnije.
Prvi "sureti" se obično pamte. Pa evo ja nakon dosta godina još pamtim svoju prvu jedinicu, i danas smatram totalno nezasluženukoja me zbilja dovela do suza. I to već u prvom razredu.
Krajem osnovne smo dobili učenika koji je pao razred. Njegova sestra je išla sa mnom, sasvim solidne ocjene. U čem je bio problem? Kriva ekipa, nonšalantnost, nemar, ... ?
Smatram da svaki roditelj treba biti upućen u obrazovanje svoga djeteta, onoga što mu ide više, što manje, kakvo mu je ponašanje u školi, radne navike kod kuće...jer često se čuje ona "ali on/a nije takav kod kuće".
Dijete mora razvijati poštovanje prema učitelju, svake nedoumice treba roditelj osobno rješavati s učiteljicom (govorim o prvim danima, nižim razredima), a onda se baciti na razgovor s mališanom. Teško je nekad u takvim situacijama zadržati objektivnost.
uuu ja poludim doslovce rečeno znam da je pametan bistatr i da može a on meni donosi 2,3.Pišedrugome test iz prirode moj dobije 2 a drugi dječak 4 uopće ga nije briga za tu ocijenu a znam da će mu značiti on meni kaže ja to znam a ocijena noije bitna a ja:shock:
moja kći ima zahtjevnog profesora hrv jezika i sa 4 sam vrlo, vrlo zadovoljna. isto tako znam da će joj znanje biti puno veće od znanja onih koji imaju 5 kod nekog drugog profesora.
iz geografije ima 5 ali stvarno ne znam odakle joj! znanjem ne bi zaslužila niti 3. :/
A da ga nisu ulovili u pisanju testa za drugoga? Moj je već bio kažnjen za takve aktivnosti... Okanio se sada toga. Mašala učiteljici!uuu ja poludim doslovce rečeno znam da je pametan bistatr i da može a on meni donosi 2,3.Pišedrugome test iz prirode moj dobije 2 a drugi dječak 4 uopće ga nije briga za tu ocijenu a znam da će mu značiti on meni kaže ja to znam a ocijena noije bitna a ja
citiram sebe sa drugog topica
ajme, ja ću poludit...
mi (učiteljica, tata i ja) ga pohvalili kako lijepo napreduje, a on mi taman sad javija da je dobija dvojku iz kontrolnog iz prirode
znam da zna lekciju, i da OPET nije čitao kako treba
udušit ću ga (nemojte zvat czss )...
ma i naša je učiteljica stroga i za svaku stvar ga opomene i donese opomenu kući što se tiče pisanja drugima nisu ga uhvatili on dobije iz usmenog 5 a pismeni 3 jednostavno je ljen za pisati napiše koliko mu se da i poslje crta na zadnjoj str. manschester grb (od nogometnog kluba) i kažwe ja ču to ispraviti kada me bude pitala i 5i 3 to je 4 hmmm pa i 4 je dobra ocijena zašto sada mora biti čista 5 joooj kada mi kaže to ja poludim.On je zadovoljan ali ja nisam a znam da zna za tu 5
Kod nas se može ispravljati samo dvojka i jedinica. Trojka ostaje u imeniku trajno... Takva metoda dala je dosta dobre rezultate, klinci se ipak potrude barem za 4.
Učiteljica iz engleskog ih je ispitivala i zaključila da svi još malo moraju učiti za peticu. pitala ih je da li žele još malo učiti ili da im upiše četvorku.
Moj sin je jedini rekao da mu upiše četvorku, ostali nisu željeli.
Kada sam ja začuđeno pitala zašto je to napravio, odgovorio mi je da su svi ostali bili kukavice, a jedini je on bio hrabar... :shock:
prije par dana sam ga malo ispitivala engleski i zaista je sve znao, samo malo brka tall/short, a kaže da je istom pobrkao na ispitivanju.
Kako da ja njemu objasnim da ponovno odgovaranje za veću ocjenu nije kukavičluk nego želja za boljim i znanjem i ocjenama.
Baš sam razočarana, opet taj nesretni engleski... :/
moj bi to isto 100% napravio, ali ne iz hrabrosti nego da se rijesi...
Upravo tako!
Mi imamo pravilo! Ako vidim da se danima trudi oko nekog ispita i uči redovito i ne dobije 5, ja joj uvijek kažem da je za mene dobila 5. i slavimo kao da je zaista dobila 5. (u 93% slučaja i dobije kad se potrudi!)
Na malu ocjenu radi lijenosti se stvarno ljutim. No, ne na ocjenu, nego na lijenost. Ljutim se na lijenost i prije nego znam da je rezultat loša ocjena.
Imam perioda kad dosta vičem, ali nije me vikanje odvelo nigdje na neko konstruktivno mjesto... (ok, osim što ponekad dobijem koji ton u nižoj lagi jer ga izderem
Pomaže da redovito pratim što treba i da ja isplaniram koliko i kada treba učiti (za neki ispit, napravimo plan rada) i tu i tamo provjerim da li se toga pridržava.
Nastojim je pustiti maximalno, ali ipak vidim da kad to radim previše, jaaako popusti.
_______
Odgovor na pravo pitanje topica? Ne, zaista me ne zanimaju ocjene.
Anita danas te samo potpisujem.
I ja također8)
evo i ja...
đe me naađe...
4. razred
4 i 5 je dobrodošla ocjena uvijek, ali 3.....to mi je ružna sredina, korak do 4, a malo bolje od 2...već sam navela na jednom mjestu da dobijem grč u želucu od trojki!
pričam ja sa svojim kolegom (sin ide u 3.) i pitam ga kako on prihvaća te ocjene, a on meni - ti si ka moja žena, vi niste normalne! mene bi brinulo da mali šepa, nemere odat' i trčat, a ne vi, vi se brinete jel mali ima lijepi ili ružan rukopis! šta me briga jel dobio 2 il 3, mene je briga da mali zna šta triba napisat za domaći, više me brine kad ne zna. mali u radnoj bilježnici nešto napiše krivo i ja mu pustim,a moja žena jes ti vidio ovo, šta mu to nisi reka da ispravi, a ja njoj: neću. moje je da ja vidim jel on napravija zadaću, a ako mu je nešto krivo, neka sam ispravlja. da mu ne bi ja još prstom pokazao...
naravno, ja sam se prvo valjala od smijeha, ali već ima dva tjedna kako razmišljam o tome i mislim da čovjek ima pravo. moj klinjo je počeo dobivati dobre ocjene kad sam se ja skulirala i nisam pravila frku oko trojki (manju ocjenu još nije dobio ove godine, pa sve mislim da nam je dobra berba)
pomognem kad zapne, objasnim po x puta da je škola na prvom, muzička na drugom mjestu, a sve ostalo može pričekati kad za prvo dvoje budu izvršene obaveze.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom