Citiraj fegusti prvotno napisa
mene ocjene same po sebi ne smetaju već (ne)trud koji iza njih stoji.
Upravo tako!

Mi imamo pravilo! Ako vidim da se danima trudi oko nekog ispita i uči redovito i ne dobije 5, ja joj uvijek kažem da je za mene dobila 5. i slavimo kao da je zaista dobila 5. (u 93% slučaja i dobije kad se potrudi!)

Na malu ocjenu radi lijenosti se stvarno ljutim. No, ne na ocjenu, nego na lijenost. Ljutim se na lijenost i prije nego znam da je rezultat loša ocjena.

Imam perioda kad dosta vičem, ali nije me vikanje odvelo nigdje na neko konstruktivno mjesto... (ok, osim što ponekad dobijem koji ton u nižoj lagi jer ga izderem pa pjevam kao Amy Winehouse)... ne pomaže!

Pomaže da redovito pratim što treba i da ja isplaniram koliko i kada treba učiti (za neki ispit, napravimo plan rada) i tu i tamo provjerim da li se toga pridržava.
Nastojim je pustiti maximalno, ali ipak vidim da kad to radim previše, jaaako popusti.

_______

Odgovor na pravo pitanje topica? Ne, zaista me ne zanimaju ocjene.