Naša štorija, od A do M…….

Ne želim se ni prisjećati onih dana,osjećaje vezane za taj period sam potisnula negdje duboko u sebi….. ali od tud ću krenuti…Nakon onog iskustva mislila sam da više nikad neću uzeti telefon u ruke i nazvati bilo koji centar, moj dobri stari gastritis bi odmah proradio pri samoj pomisli na to.
U tom periodu sam se sve više bavila mišlju da pokrenemo međunarodno posvojenje, da odustanemo od posvajanja u Hrvatskoj, dobili smo sve smjernice za međunarodno posvajanje od drage Kompas, ali se na kraju nismo odlučili za taj put, tu smo soluciju ostavili otvorenom do daljnjeg. Kad sam nakon nekog vremena osjetila tračak snage za dalje, krenula sam opet nazivati centre.
Redom sam ih sve nazvala, neke i po dva puta, u jednom centru smo bili na upoznavanju, došla je sredina srpnja i krenuli smo na godišnji odmor. U prvom tjednu godišnjeg, dobila sam dojavu od prijateljice da u jednom centru imaju dijete kojem su papiri u rješavanju. Nisam baš ništa očekivala, jer ni prvi ni zadnji put da sam dobila neku dojavu, a da o tom u centru ne znaju ništa. Uvjeravala sam je da sam taj centar kontaktirala prije 15-ak dana, i da su mi rekli da nemaju ništa. Ostao mi je taj centar u sjećanju, jer je jedini u kojem sam razgovarala s ravnateljicom. Al eto, ipak sam nazvala taj centar, i za divno čudo, glas s druge stane je rekao :“Da imamo nešto u postupku, djevojčicu romskog podrijetla, s određenim zdravstvenim poteškoćama“. Bili smo spremni prekinuti godišnji i nacrtati se sutra u centru. Kako je postupak lišenja roditeljskog prava bio u tijeku, smatrali su da nema potrebe da dolazimo, nego da ih kontaktiramo s vremena na vrijeme.
Zvala sam ih 2-3 puta mjesečno. Ostale centre više nisam nazivala, željela sam ovo izgurati do kraja, pa kako god završilo.
Pozvani smo na razgovor sredinom studenog. Na naše iznenađenje, opet nam je ponuđeno da isti dan idemo upoznati dijete. Rekli smo im da smo imali ružno iskustvo, i da ne želimo upoznati dijete dok oni ne budu sigurni da smo to mi, te da smo sad spremni potpisati da je uzimamo. Mi smo jedini par koji je bio pozvan na razgovor, imali su još jedan par u rezervi u slučaju da mi odustanemo.
Prvi susret- nije bilo nikakve dvojbe, mi nju želimo i gotovo, jednako sam je željela i dok je nisam upoznala. Moj muž se rasplakao čim ju je vidio, a ja, najradije bih bila izašla vani, rekla socijalnoj radnici to smo obavili, kad nešto potpišemo doći ćemo opet. Prijašnje iskustvo je ostavilo dubok trag, bojala sam se da od tog neće biti ništa, da će se nešto izjaloviti, da ćemo opet izvisiti. Grozno sam se osjećala, zamislite, moje dijete stoji preda mnom, gleda me najljepšim crnim okicama na svijetu, a između nas zid mojih strahova. Sjedila je na podu i pokušavala skinuti čarapu, sjela sam kraj nje, pomazila sam je po nogici, ona se odmaknula guzom unatrag, i zagonetno me promatrala. Sjedili smo tako neko vrijeme, kad nas je odmjerila, malo nam se približila, i mi njoj. Ja sam je samo gledala, i gledala, kao da gledam svoju sliku staru više od dvadeset godina. Frajerica se ubrzo digla, i odšetala na klimavim nogicama, navlačeći gazu preko glave, i gledala nas ispod oka. Sjela sam na kauč, a ona mi se lagano primicala, hodajući unazad, okrenula se prema meni i sramežljivo pružila ruke da je podignem.
Posjećivali smo je 3 tjedna, skoro svakodnevno, nakon toga nam je počela dolaziti na vikende. S vremenom su mi odlasci i dolasci sve teže padali, ostavljali bi je u suzama, i s knedlom u grlu se vraćali u prazan stan. Najbolnije je bilo nakon blagdana, tad smo bili zajedno 13 dana u komadu. Kad smo nakon pet dana došli po nju, njezinoj sreći nije bilo kraja, skakala je po meni, grlila me, ljubila, pljeskala rukicama. Od tad smo zajedno zauvijek.

svima!