Čitam sve već postojeće na datu temu, ali treba mi expresni savjet mama koje su to već prošle, da ne počnem raditi nešto krivo, pa poslje da se ponovo odvikavamo od lošeg postupka.
Kao što sam rekla prestali smo dojenje. Curica ima 23 mjeseca. To je bilo inicirano sa moje strane, a opet čini mi se da je meni bilo teže kroz cijelu tu priču, psihički me potpuno skrhalo, a fizički dovelo na granicu bolesti (tijelo je reagiralo na stes i tugu).
Trudim se osjetit njeno raspoloženje, ispuniti njene potrebe, puno se mazimo, pričamo, igramo, iskreno se trudim da ne osjeti da joj nešto nedostaje, jer ja sam još uvijek tu.
Problem je uspavljivanje, jer nikada do sada nije zaspala bez sike doma. U vrtiću spava bez problema, legne i - zaspi.
Sada je nakon tjedan dana prestala tražiti siku, ne plače za njom, nije je ni spomenula jučer i sinoć, ali neće zaspati do kasno u noć. Štoviše, neće priviriti u spavaću sobu. Igra se lijepo u dnevnom boravku, izgleda raspoložno, nije kenjkava ni umorna naizgled ...... i tako do pola noći.
Tako negdje oko pola noći ja odem leći u krevet i zaspim, nekada prividno, nekada me stvarno uhvati san, i onda je uskoro tata donese, onda ona legne do mene, umiri se i zaspi.
Ukoliko odem ranije spavati - plače i traži da dođem u dnevni boravak.
Ne pomaže čitanje, pričanje, maženje, uvjeravanje, naprosto ne postoji način da par minuta bude mirna u krevetu, koliko bi joj možda bilo potrebno da je uhvati san.
Ujutru ustaje sa riječima : Neću spavati !
Kao kada dijete odvikavaš od pelena, pa se desi najgore - da prestane kakati, tako je ona u svojoj maloj glavici odlučila da neće spavati. Dok ne padne od umora.
Sigurno je faza, potrebno joj je vrijeme za prilagodbu, ali htjela bih joj pomoći, koliko god mogu. Nekako mi nije drago da dijete od nepune dvije godine bude do ponoći budno (ujutro se budi u 7 za vrtić). Ili da se uspavljuje uz televizor u dnevnom boravku.....
Molim savjete. Da li se vama nešto slično desilo? Kako da joj pristupim?