Evo da se i ja javim nakon nekog vremena, čekala sam da sve odradimo, pa da dam suma sumarum kako nam je prošlo.

Hvala na savjetima, pogotovo onima da djeca trebaju prihvatiti stvari kakve jesu, ali otkad sam zatrudnila od jedva da je i išao u vrtić. Odradili smo konjuktivitis i neke 4 viroze od po deset dana temperature i sl. i ta 4 mjeseca po 2 tjedna uopće nije išao. Osim toga, meni je mjesecima bilo muka i zlo da sam jedva ustajala iz kreveta i imala sam nesanice, tako da bih najčešće zaspala u 6 ujutro, i nije bilo šanse da se ustajem u 8 da ga vodim u vrtić. A on je spavalica koja više ne spava u danu, pa se ujutro budi oko 10 što mi je tad bilo super. I nije bilo šanse da ga tata vodi, jer bi tad trebali ustati u 7 - a ja bi obično tek uspjela ponovo zaspati od mučnine, stan je mali tako da nije bilo šanse da se njih dvojca spreme za vrtić, a mene ne probude... i mic po mic... mučnine + nesanica + viroze + "ne volim previše vrtić, ja bih se igrao doma" = ne baš previše vrtića zadnjih mjeseci. A meni je čak bilo i lakše s njim doma nego scenarij: "probudi se, povraćaj, spremi ga uz sve njegovo negodovanje, trči na bus, u busu povrati malo u maramicu, ostavi ga u vrtiću, povraćaj u grmlje ispred vrtića, dođi nekako doma, leži 2 sata dok ti ne prestane biti muka, skuhaj nešto, ako ti nije muka probaj izaći i otići po njega".

Uz to, mučila me grižnja savjesti zbog prošle godine kad je u zdravim danima bio po 9 sati u vrtiću, pa onda još par sati kod bake i dede jer sam prošlo proljeće i ljeto non stop radila prekovremeno, pa sam mu htjela valjda nadoknaditi.

Da završim ovu čitabu, da nije bilo jednog faktora ne bi ga ja (vjerojatno) ni vodila u vrtić, ni pisala na ovoj temu. Faktor = mm. Nakon 10 dana s njim po čitave dane, i satima u akciji negdje vani (parkovi, zoološki, rođendani i sl.) mm je rekao da ne može više i da ga vodimo u vrtić, pa sam ja počela dramiti "kako će sunce mamino to podnijeti". Ali tata je trebao vremena za sebe , dok mama cijeli dan doji i nosi bebu. Uglavnom, u zadnja 2 tjedna je bio u vrtiću 7 puta, što nije u mojoj trudnoći skupio u mjesec ili dva dana.

Prve dane smo se svi četvero pakirali i idemo skupa van, i beba u AS, da ne bi pitao zašto beba i ja ostajemo doma . (Dobro, neke dane smo i nas troje išli odmah nakon toga nešto obaviti, npr. prijaviti bebu i sl.). I u vrtiću "tko će doći po tebe" - "mama" - pa mama usklađuje dojenje i pauzu za otići pokupiti malca. Onda tata kreće u akciju nagovaranja "ja ću ga sutra sam voditi, i ja ću ići po njega". Pa nakon par dana pristajem i na to. Mislim da mu nije ostavilo trajne traumatske posljedice . Ali sam mu ujutro ipak lagala da tati treba auto, pa će ga on odvesti, a beba i ja idemo na bus. Pa bi nam mahao da se požurimo da ne zakasnimo na bus, a meni se srce steže.

Svaka čast Lili na ovome da si bolja mama objema ako je starija par sati u vrtiću, i totalno to kužim, pogotovo ako dijete voli vrtić. Ali mm u ponedjeljak počinje raditi, i mislim da jedva čekam da se u 7 ujutro nakon što jedno piša, a drugo podrigne vratim spavati još do 10, nego da brojim minute do ustajanja radi vrtića. Ako ne uspijem preživjeti koji dan s njih oboje, bude se ustajao u 7 i tata će ga voditi. Nemam pravo na još jedan smajlić, ali stavila bih neki opaki ovdje.