nova beba i vrtić

[šafran]

Kod nas je prošlo relativno bezazleno. Točno 3 godine je razlika. Pripremala sam je čim je trbuh počeo rasti. Pričala sam joj da je braco u buši i da je ona bila isto tamo prije nego se rodila i tako znala je već ime od brace, koje su točno njegove stvari, da je i ona spavala u istom takvom krevetiću, igrala se s istom igračkom itd....

Jedno vrijeme je intezivno oblačila robicu od brace, bilo ju je smješno za gledati, dijete od 2 i pol pokušava navuči body za bebu i tako to je trajalo i kad se braco rodio. Još neko vrijeme. Kada sam rodila odmah je drugi dan došla sa tatom u bolnicu, pojurila odmah do brace, pogladila ga i navalila na mamu. Eh da to je trebalo izdržati.

Ona je i inače jako vezana za mamu, i sad kad je braco došao morala sam izvuči i zadnji atom snage iz pete da trpim da se vere o meni, da je grlim, ljubim i da ne poludim (što od boli što od hormona koji su me strašno pucali) jer je inače strašno živo dijete, brzi i penetrantno i to 24/7 i da smognem snage uvijek ali baš uvijek prema njoj biti draga i mila i pokazati joj da se ama baš ništa za nju nije promjenilo. To je trajalo narednih dva mjeseca, svakodnevno. Tu i tamo je pokazala malo ljubomre, htjela ga je uštipnuti ili udariti, ali nakon toga više ne. Voli ga i prihvatila ga je kao njenog bracu i ničijeg više. U vrtić je išla normlano i na dan poroda, i odmah nakon što sam došla iz bolnice. Drama nije bilo. Ali velim otegla sam papke jer bilo je jako jako grdo i naporno, rušila sam se od umora jer sam sa njom morala zaspivati u krevetu što radim još i dan danas. Ja je moram uspavati i onda se tiho iskrasti iz sobe, tata ne pali.
Nadam se da će do puberteta i to prestati )) Da se malo i našalim za kraj.