Meni osobno je ovdje kljucno da mama nije samo dojka. I mislim da ivakika nije nanijela Luki nikakvu nepopravljivu traumu time sto je odlucila prestati dojiti. No, tko to moze znati, osim Luke. Ja nekad imam osjecaj da ima toliko nacina da nehotice istraumatiziramo vlastitu djecusamaritanka prvotno napisa
da mi majka koja ne bi vise dojila svoje 20-mjesecno dijete ne predstavlja prijetnju. A mozda je to zato jer poznajem Ivu i kolicinu ljubavi u njoj i predivnu joj stariju djecu. Mama mi nije samo dojka, ali, mama mi je ljubav.
Moje krize oko dojenja znaju biti strasne. Imam ponekad osjecaj da bih sve napravila samo da se skinu s mene i da vise nikad ne doje, niti jedno od njih (Nola ima skoro 22 mjeseca sada). Iskreno, da sada pozele prestati, ne bi mi smetalo. Ne bi mi smetalo da se mazimo po cijele dane bez dojenja. Dojenje osjecam cesto kao "previse fizickog kontakta". Srecom, Nola je unatrag par tjedana na moju inicijativu pristala malo smanjiti, pa je sada na mozda 5 podoja dnevno i ne pristajem vise da trazi iz dosade.
Zato ja uopce idem dalje s tim? Nola mi jasno pokazuje da joj dojenje jos jako treba, a za Jana mi se cini u zadnje vrijeme da vise ne osjeca potrebu, ali zeli na neki nacin biti jednak Noli. (Cak mu se i tehnika popravila i to mi je najludje u cijeloj stvari :hihi: ) Kako mi se zaista cini da im tandem cini cuda u medjusobnoj povezanosti, onda ga pustim jos malo.
Zasto duljim? Da pokusam objasniti zasto nastavljam iako mi se nekad cini da im ne cinim najbolje kad ih frustrirana dojim. Zasto ja odabirem put nastavka a druge mame prestanka, stvarno odgovor JEST u tebi, samaritanka, otrcanom - "sve smo razlicite". Sve zbilja jesmo i kao majke nas odredjuje puno toga. A da uopce ne ulazim u "problematiku" oceva. Ja bi rekla da je mozda u mom djetinjstvu razlog zasto nastavljam pa je mozda u ivinom zasto prestaje. Kako bilo, ima moju punu podrsku.
 |
|||
Odgovori s citatom