Mame anđela - kako su prošle sisvete?
Evo od jučer se mislim jel da pokrenem temu jer ću se ubedirati, a toliko energije trošim da ne mislim na svoju tugu već na druge stvari, a opet tu je. Idem sad izbaciti to, možda me napusti...
Dakle, sisvete. Tako mi je to teško bilo. Prošle godine nisam izdržala i pobjegla sam u toplice, mama je otišla na groblje. Ove godine sam željela biti, ali sve je bilo tako čudno. I inače idem i budem jako kratko, ne znam ni sama, dođem zapalim svijeću, očistim spomeničić, stavim cvijeće, izmolim oče naš, zasuzim progutam ukočim se. Uvijek mi je nekako glupo. Šta sad radim tu. Tko je to bio i umro. Ne vjerujem ni da se rodila ni da je nema. Idem ja onda.
Za sisvete sam dan prije sve uredila i stavila buket od 12 bijelih ruža za njienih dvanaest sati na ovom svijetu. Uvijek idem sama i sad je tako bilo. Već je bilo veče, sve je bilo nako svečano i tužno. Bila sam valjda četiri minute. I otišla. Obuzme me taj osjećaj šta ja radim tu. Uvijek mi je bilo najstrašnija pomisao na svijetu da ti dijete umre. I evo me tu. Umrlo mi dijete. Stojim ja i šta sad.
Sad bi trebalo otići opet tamo i pospremiti sve lampaše i ostalo. Staviti stalni postav. A ne ide mi se. A ne mogu zamisliti da samo njezino mjesto nije uređeno i lijepo. To je stvarno jedino što mogu za nju.
Najgore je to što svaki dan na putu do posla prolazim autom kraj krematorija i šalim se kao - ciao bela!
Ne znam, koji je ovo zbrkani post. Ajde drage supatnice, pišite kako ste s odlascima na groblje, ima li nešto što pomaže?
 |
|||
Odgovori s citatom
Snjeska prvotno napisa
spominjali u tom smislu. 
