Ne mogu izdržati pa bih ipak otišla OT i podijelila ovaj dio s onim čitateljicama koje nisu čitale Wagnerov primjer iz 'Pripremite se za porođaj' a koji mi je zorno još u ranim danima trudnoće objasnio gdje je 'kvaka' kod opstetičara za razliku od primalja (a i MM je bio vrlo jasan ) i stoga ne čudi što su njihova predavanja takva kakva jesu za razliku od predavanja koje drže primalje (ovo prenosim iskustva onih koji su prošli tečajeve, mi se tek radujemo idućem utorku!)

Budući da su opstetičari posebno izobraženi da se bave s nekoliko slučajeva uistinu visokorizičnih porođaja - u kojima stvari mogu poći (i doista pođu) po zlu - oni često strahuju za sam čin porođaja. Zamislite automehaničara koji ima priliku vidjeti samo one Fordove koji su se pokvarili i koje su mu dovezli na popravak.

Naposljetku počinje misliti da su svi Fordovi u neposrednoj opasnosti od kvara, zaboravljajući da nikada nije vidio Fordove koji sasvim dobro voze cestom. Slično tome, sveprisutni osjećaj 'da je opasnost neminovna' navodi neke opstetičare da prerano interveniraju sa zahvatima.


Drugi nevidljivi čimbenik koji navodi neke opstetičare da zagovaraju invazivne zahvate jest njihova temeljna vjera u aparate i temeljni manjak povjerenja u žene i njihovo tijelo.
U našim je rodilištima tu i treći čimbenik, koji je spomenut na predavanju - malen broj medicinskog osoblja.