Citiraj Nataša,Sarajevo prvotno napisa
I tako jučer krenem s posla s čvrstom odlukom da ću brinuti svoje brige i brige svojih bližnjih i dragih ljudi,
da ću pokušati djelovati gdje mogu pomoći i ne brigati o stvarima na koje čovjek ne može uticati,
da neću više ovako, jer mi crppi svu snagu i energiju i troši me
i uđem u tramvaj i sretnem ženu koja prosi
i od koje mi se kosa diže na glavi već godinama
sa tako malom bebom u dekici, tako malom da ne može imati više od 20 dana. A do jučer je nosila jedno od oko godinu.

I kmeči ona beba iz dekice, mrva mrvica mala i ja očepim da kako te nije sram, da gdje ti je ono veće dijete koje si do prije neki dan nosila,
da čije ti je to dijete, ko ti ga je dao,
da kako imaš srca, gdje ti je duša,
fuj, kažem ja njoj, odvratno, kako ti nije žao...

Džaba sve, ne mogu protiv sebe, valjda mi je priroda takva, otkud znam...
ja se godinama zgrazavam na doticnu osobu i stvarno me potrese kako zlostavlja i iskoristava jadnu djecu jer je njenoj guzici tesko naci "pravi" posao.
To je jedna od stvari koje me uzasnu svaki put kad vidim tu istu personu robovlasnika