Imam sličnu situaciju, samo što kod nas nije uvijek povišeni ton, ali jako često cendranje, za svaku sitnicu, pogotovo tih sat-dva nakon što dođemo iz vrtića. Poludim... Ali da bih sebi olakšala, ponavljam si onu - sigurno u vrtiću nije mogao izraziti sve što bi htio i trebao, pa mora meni. Pomislim kako je to sigurno izraz nekog unutarnjeg nezadovoljstva, pa imam snage zagrliti ga, dići, poljubiti pa onda smislim neku zajedničku aktivnost. Iako me silno razljuti (i ja dođem kući nervozna, umorna, željna mira... al onda i meni super dođe taj zagrljaj pa sve nekako dođe na svoje). Pri tome, naravno, ne reagiram na zahtjev koji je izrazio dok ga ne izrazi na noramalan način.
Al svaki dan ispočetka