S neba dolazi naša zvjezdica... (Isabel)
E da,
Odkud da krenem nego od početka...
Nakon vjenčanja htjeli smo odmah zatrutniti ali nam nikao nije išlo, jer ja imam anovulatorne cikluse i pcos. Krenuli smo step by step i svašta prošli, no nakon godinu dana više nismo imali živaca za besmislene pokušaje tipa Metformin, Klomifen, AIH koji nam nisu davali nikakve rezultate.
Očaj i gubitak nade preplavili su nam srca, a svjetlost smo vidjeli u prekrasnom dr. R koji nam je pomogao da vratimo nadu u sebe...
Vrlo brzo bili smo u postupku stimuliranog IVF-a, i putem smo doživjeli jako tešku stimulaciju, pa hiperstimulaciju, pa skoro odgođeni ET koji je na kraju svega ipak dobio pozitivni predznak, nekako se sve naglo okrenulo na dobro i nakon 2 vraćene blastociste mi smo napokon bili trudni :D!!
Našoj sreći nije bilo kraja, mislili smo da sanjamo, da se čudo i srećica događa nekome drugome... No, ipak dogodilo se nama!
Imali smo jednu predivnu mrvicu koja je rasla u meni, i mi smo živjeli svoj san. Iako smo imali lude nedaće na našem putu do malog princa (moja operacija slijepog crijeva u 8 tj. trudnoće) sve je dobro završilo, i mi smo sa svakim danom i svakim „osvojenim“ tjednom bili sve opušteniji i sve sretniji.
A onda šok i tragedija: na redovnom pregledu, skoro pred porod, u 31.tjednu saznali smo da srčeko našeg princa više ne kuca... Osjećaje, tugu, bol i strahotu vam neću pisati jer je to neopisivo, strašno... Jutro poslije rodila sam svog usnulog anđela, kojeg sam držala u naručju, poljubila ga i rekla „volimo te, mali“. MM je bio uz mene, i hvala mu za to
, koji je shrvan bespomočno gledao našeg malog princa koji je otišao na nebo...
Nakon gubitka odlučili smo krenuti dalje, ne dozvoliti tuzi i boli da na shrva do kraja, odlučili smo stisnuti zube, biti jaki, biti jedan drugom potpora i ne odustati! To je bio naš ključ uspjeha... Tada sam upoznala sebe, zavoljela i zbližila se s mužem kao nikada do sada, i shvatila koliko smo jaki!
On je za nas naš anđeo koji nam je zauvijek u
Nakon 3 mjeseca, shvatili smo što i dalje želimo, bili smo spremni i krenuli. Doduše, mislili smo za početak krenuti pokalo, pomalo i sa laganom stimulacijom te ciljanim, no nekako nam to nije polazilo za rukom. Nakon turbo stimulacije na koju sam jako teško reagirala, odlučili smo ići ponovno na IVF, jer nam je to bila najveća šansa, a i bilo bi besmisleno ne pokušati kad tako teško dolazimo do zrelih jajnih stanica. Ubrzo, vraćene su nam opet 2 blastociste 5.dan i ovog smo puta odlučili drugačije: ne razmišljati o tome, ne opterećivati se, ne osluškivati simptome i ne govoriti nikome, nadati se i misliti pozitivno. Ja sam sa svojim zvjezdicama stalno razgovarala, pričala im, pjavala, mazila...
Već sam 8dpo bila toliko nestrpljiva (što je dodatno povećala činjenica što 10 internet testića stoji doma u ladici) da sam onako bezveze napravila jedan... I čudo, bio je jedva vidljivo pozitivan. Ponovila sam isto i dan poslije, i bio je malo jače pozitivan. Počela sam shvaćati što nam to znači, ali se nisam usudila veseliti, čak nikome ni reći.
Dan poslije, u ranu zoru popiškila 3 različita testa koje sam kupila taj dan, probudila dragog i odvela ga u kupaonu gdje su nam se smješila 3 prekrasna plusića!!
Samo smo se zagrlili, rasplakali i vratili u krevet...
Dan poslije, na 11dpo vadila sam betu, a tada je coolerica u meni iznenada nestala...
Čekala sam do 16h iako su rekli da će nalazi biti do 14h, pa kad sam ih nazvala da pitam kad će, rekli su "ali mi smo sve nalaze poslali, kako to da niste dobili?“ Uf, mogla sam znati već prije 2 sata "Onda znojenje i ludost u sebi dok dođe mail, onda priprema otvaranja, a onda šok: vidim vrijednost 12.50... :shock: - kako, o ne, gotovo, nije dobro, noge su mi se odsjekle, a onda Hvala bogu vidim da na nalazu ne piše moje ime, već neko drugo! Ah, koje olakšanje a i ljutnja. Katastrofa, koja igra živcima. Nazovem ponovno i kažem ljutito "Možete mi poslati MOJE nalaze?!" - opet priprema otvaranja maila, prekrižim se, otvorim i vidim najlijepšu brojku na svijetu: 502.30 i moje ime! :D
Isuse, zvjezdice su tu! Zvjezdice su tu! Naravno da ne znamo da li je jedna ili su dvije, što nam je potpuno nevažno, osim što bi nam sa dvije srce bilo još punije...
Brzo zovem doktora, on slavi, viče bravo, to je to, sad samo polako i vidimo se za 10tak dana.
Zovem MM i opet plačem na telefon, od sreće, uzbuđenja, straha, ljubavi... svega
I sad, imamo ludi mix osjećaja, jer ne želimo provesti ovu trudnoću u stalnom strahovanju i grču, ali nakon tragedije i našeg malo princa :sad:, teško je. Pokušavamo ne misliti na što će biti i kako će biti, živimo iz dana u dan, veselimo se svakom trenutku i molimo Bogu da ovaj puta imamo happy end!
Sad opet živimo svoj san i jedno što možemo je nadati se da nakon kiše i nama dolazi sunce, tj. da nam sa neba napokon dolaze naša zvjezdica, naša nada, naša srećica ili možda dvije :D :D!
Pišem vam novosti redovito...
Voli vas Isabel family...
 |
|||
Odgovori s citatom
MIJA 32 prvotno napisa
