Prvu noć kad smo došli doma i Lovro je urlao kao lud jedno 2 sata. Stavljala sam ga na cicu, koju je odbacivao, nosila sam ga, ma činila sam sve što sam mogla a on je urlao kao lud....U 2 sata u noći, totalno očajni nazvali smo sestre u odjelu malih novorođenih beba u Petrovoj (neke su me se sjećale) i pitali ih što da radimo.
Samo su jedno rekli: "Bebi je PRETOPOLO! Ubundali ste je! Rashladite je sa vlažnom gazom, obucite je SAMO u pidžamicu (taj dan je pao i snijeg) i biti će sve ok! "

Kad smo pogledali miša, posramili smo se od količine stvari koje je imao na sebi. Učinili smo sve što su nam savjetovali. Lovro se nakon toga prištekao na ciku i zaspao kao anđeo. Normalno, probudio se je na slijedeće noćno hranjenje nakon 2-3 sata, ali to je već bilo ok. Od tada do danas nikada više nismo imali problema.

Slušali smo njegove zahtjeve, bio je na ciki kad god je htio, imala sam sreće da nisam imala NIKAKVIH problema sa dojenjem. Normalno, pratila sam ovaj forum i kad sam imala nedoumica jedostavno sam primjenila neće savjet. I upalilo je!

Ali najbitnije je, podrška supruga! Jer žena nakon poroda je jadna, nesigurna, išamarana hormonima, osjećajima i odgovornosti za koju količinu definitivno nikad nije spremna. I zato joj pomognite, i dopustite da joj i ove cure dojiljo-savjetnice pomognu, ako mogu.

I ljubite tog malog miša, i smirite strahove, sve će biti dobro! Ipak se učite biti roditelji. I biti ćete savršeni!