Pa ta dob i jest "mali pubertet" - ispitivanje granica....

Klinci krenu u školu i taman se osamostale, u vidokrug im ulazi štošta više od roditelja i odgajatelja, počinju razumijevati stvari na drugačiji način (mhm ne baš kao mi, ali drugačije nego predškolci) i eto...

A što se tiče rolanja očiju, ovakve scene mi imamo svakodnevno. Došla sam do zaključka da je to zato jer preveć titramo oko njih (a onda kad ih probamo zaposliti da npr. donesu kruh ili pospreme svoje papuče, onda reagiraju sa jer su navikli da ih s percem gladimo po guzi).

I ja sam dio te priče (ne znam kako bih to objasnila - s jedne strane djecu gnjavimo da budu što bolji u školi, guramo na sport, glazbu i blablabla strane jezike, a da bi to uopće mogli izvesti, moramo za njih odrađivati dio obveza koje su "u naše vrijeme" bile redovne dječje dužnosti). Već 2 godine pokušavam to izbalansirati, ali ne odviše uspješno. MOžda bi tim klincima ipak trebalo osigurati nekakvo uravnoteženije okruženje (a ne s jedne strane pretrpavanje školskim i vanškolskim aktivnostima, a s druge im vežemo cipele i brišemo nos...). Pa su onda iznenađeni i rade ili :shock: kad im stavimo do znanja da izvole pospremiti svoj krevet. Ne znam... Kod mene (kad sam bila dijete) to je išlo nekak blaže i postupnije, pa nisam ni osjetila neku promjenu u vidu danas ne moraš ništa jer si dijete, a sutra moraš sve i bit samostalan jer si - eto - preko noći odrastao...

Tak ja mislim i s tim se nosim doma kako znam. A sad vidite - je li to tako i kod vas...