Jura Strašni od Jaruna
Kao i mnoge priče drugorotki na ovom pdf-u, i ova počinje u trenutku kad sam shvatila koliko je moj prvi porod zapravo bio traumatičan, medikaliziran, interventan, neprirodan, ma ne znam koje bi sve riječi upotrijebila. Zato imam potrebu kroz ovu priču stalno vući paralele s tom prvom grozotom da podvučem razlike i pokušam što bolje opisati zakaj je Jurino rođenje bilo toliko okrepljujuće, doslovce ljekovito za moju dušu
Daklem, kako je trudnoća prolazila ja sam se sve više i više u glavi bavila pitanjem gdje roditi? Za ono što želim nemam baš puno opcija, a nekako mi je srcu najdraža bila Varaždin, jer inače jako volimo taj grad.
No, dr. Majnarić, koji mi je pratio trudnoću, me sasvim ozbiljno uvjeravao da ne trebam potezati do Varaždina za prirodni porod, da ga mogu ostvariti i na Sv. Duhu jer i tamo sve više ekipe polako kuži da mnoge rutinske intervencije dosad smatrane normalnim i samorazumljivim, nisu baš tako ni normalne ni potrebne, a kamoli nužne. Uputio me na dr. Blagajića kod kojeg sam otišla na zadnja dva pregleda.
On je pogledao moj plan poroda, čuo detaljnu priču s prvog poroda i saslušao moje argumente zbog kojih želim da ovaj put prođe bez intervencija sve dok ne budu zaista nužne. Nadala sam se da čovjek shvaća kako nisam hirovita luđakinja koja mrzi doktore i želi da sve bude po njenom makar sjekire padale i da ću se moći nositi sa situacijom da neka intervencija bude nužna. Zato ću i doći u bolnicu, da stručni ljudi budu pri ruci u slučaju, nedajbože, nekih stvarnih i ozbiljnih komplikacija za koje su oni školovani da ih riješe i tu se pouzdajem u njihovo znanje. Ali dokle god smo bebač i ja ok, molim da sjede na rukama i budu statisti 8)
Činilo mi se da je shvatio što želim i naročito zašto želim, pa ako se možda i nije u sebi slagao sa svime, nije to glasno rekao, a obećavajuća i utješna je bila rečenica: „Ma vjerujte mi da vas razumijem! Tko se jednom na vruće mlijeko speče i na jogurt puše!“
Svejedno u meni i dalje tinja strah, što ako naletim na neku hard core ekipu s kojom ću se morat boriti i trošiti dragocjenu energiju na fajt za svoja prava? Snage i hrabrosti za to imam, znam da imam, ali ne žeeeeeeeliiiiiiiiiiiiiim. I onda sam se jednog dana, oko dva tjedna prije poroda probudila odlučna u želji da rodim doma, jer sam se iskreno više bojala doktorske sklonosti rutinama koje mogu sve odvest u totalno krivom pravcu, nego poroda kod kuće. Počela sam zivkati naše porodničarke, pripremat si logistiku i ovdje zahvaljujem svima koje su sa mnom podijelile svoja iskustva i bile mi velika podrška. Ljubim vas sve odreda
Uglavnom, bila sam silno sretna i uzbuđena što sam uspjela preći tu neku mentalnu barijeru straha i odmalena naučenog, a potpuno krivog, uvjerenja da je porod posao doktora, nešto što oni rade ženi koja ih treba slušati jer valjda oni bolje znaju, to im je posao. Veselila sam se što mi je spoznaja da je porod moj posao koji nitko ne može obaviti bolje od mene, tako čvrsto sjela u sistem. Na moju veliku žalost, Miro je vrlo loše primio tu moju odluku. Do dana D je ostalo malo vremena, on nije proveo mjesece i mjesece čitajući i uspoređujući rizike kućnog i bolničkog poroda i pomisao da to obavimo doma ga je užasnula. Samo je ponavljao da me previše voli i da ne može, jednostavno ne može živjeti sa strahom da bi se nekaj zakompliciralo i molio me strastveno da ne radimo to. A ja sam bila očajna! U dva navrata smo se žestoko posvađali, jednom sam u gluho doba noći prošla kroz pravi pravcati emocionalni raspad sistema kad sam u očaju shvatila da se moj divni plan raspada na komadiće i da mi ga je upravo uništilo drugo najdraže biće u svemiru, moj Miro.
Drugi dan sam se smirila, ponovo kontaktirala porodničarke, čak sam sjela na vlak i otišla u Varaždin posavjetovati se s primaljom Erikom koja me skroz očarala. Divna žena, istovremeno je zafrkantica, s obje noge na zemlji, a opet toliko majčinski topla i brižna i puna razumijevanja, ma, sjajna je!
Svi smo se složili: inzistiranje na porodu doma bilo bi jednostavno preopasno za moj odnos s mužem. Miro je u stanju šoka, predobro se sjeća koliko sam se mučila prvi put i njegov strah bi se neminovno prelijevao na mene u toku poroda što ne bi nikom činilo dobro, a osim toga, ja njega jednostavno previše volim i ne mogu ovako važnu odluku donijeti ne uzimajući u obzir njegove želje i nadanja. Iako je to moje tijelo i moj porod, ipak to nije samo moje dijete već i njegovo. Zato sam ohladila svoju vruću lavovsku glavu i dogovorili smo kompromis s kojim će vuk biti sit i koza cijela: Sve trudove prvog porođajnog doba odrađujem doma u društvu Felix koja će mi biti doula, ona i ja imamo veto na termin kad se ide na Duh, Miro će obuzdati eventualni prerani napad panike, a nas dvije obećavamo da nećemo rodit po skrivečki u kupaoni kad on ne gleda
Zaista je to rješenje bilo ono pravo i pokazalo se kao pun pogodak. Da ne velim da su mi zadnji dani pred porod ponovo postali mirni i puni veselog iščekivanja iako je Miro komentirao da ni iskrcavanje saveznika u Normandiji nije bilo tako detaljno planirano s tako razgranatim IF...THEN opcijama
I tako, dani idu, ja priželjkujem da se i Jura požuri malo prije termina kao i sestra mu i razložno mu objašnjavam da bude pametan dečko i da ne prebaci termin jer nije valjda lud da nam priušti gnjavažu pregleda svakih dan-dva i sve žešći pritisak da idemo na indukciju koji bi nam neminovno slijedio u tom slučaju i živcirao nas, iako bi ga odbijali dokle god bi mogli. Srećom je moj pametni mali dečko bio sasvim kooperativan.
U subotu popodne, dan prije izračunatog termina, sam u dva navrata obrisala nešto sukrvavog iscjetka i pošteno se pokakala. Hmmmmm...cervikalni čep + čišćenje= najava početka poroda? Sve se u sebi nadam, a ne usudim se nadat, pa, se opet nadam i tako ukrug. Navečer smo gledali snimku fenomenalnog koncerta Leningrad cowboysa i zbora Crvene Armije u Helsinkiju 1993. Toliko smo se smijali, pjevali, plesali i dobro zabavljali uz te luđake da je Mirko rekao: Ako ovo ne istjera Juru van, onda ne znam kaj bude!
Otišli nakon toga on i Dora (naša jako dobra frendica i Leonina neslužbena siterica) na pivu, a ja ostala na kauču gledat neke bezvezarije. Odjedom skužim da me svako malo nekaj šarafi po trbuhu. Osjećaj je kao menstrualni grčevi, bolova u križima nema ni od korova, pogled na sat kaže da dolaze svakih 10 min – hej, pa to je isto kao i prije pet godina. Nada se obistinila i sva ustreptala sam skužila: počeli su mi trudovi! Sve isto ko i prvi put, čak i vrijeme, pola sedam navečer samo kaj je onda bila nedjelja. U taj čas mi je prošlo kroz glavu, o neeeeeeeeeeee, ako sve bude isto, zar me opet čeka 44-satna agonija kao prvi put? Ali je drugi glas odmah rekao, slušaj, možda se i sad budeš tako dugo otvarala, možda tvoje tijelo ne zna drugačije, ali ćeš to sve odradit doma u dobrom društvu, a ne u bolnici, opusti se, sve će biti ok!
I tako sam polu opušteno bacala oko na sat i zapravo brinula jesu li to pravi trudovi i je li Jura zaista ozbiljno shvatio moja upozorenja. Ali je iz truda u trud postajalo jasno da je shvatio, pa sam poslala Felix poruku da se nekaj kuha, a Mireku i Dori da nije niš alarmantno, al da se baš ne obliju ko zvijeri. Oni su došli doma oko 23,00 kad sam poslala Felix novu poruku da se naspava koliko može jer sumnjam da će krenuti zaozbiljno prije jutra, no, nek bude spremna na svakakva iznenađenja. U međuvremenu su se Miro i Dora parkirali na kauč i otvorili Plavac mali da proslave početak poroda. Ja sam se zavukla u pripremljeni mekani kut na podu između kauča i ormara s knjigama i polako se povlačila u sebe. Još sam neko vrijeme, doduše, komunicirala s njima, popila sam i ja pola čaše vina, što mi je silno pasalo, ali su mi uskoro počeli smetati, naročito kad bi vidla njihove nasmješene face kako se naviruju prema meni, pitaju mogu li pomoći ali zapravo nemaju blage veze kaj bi to mogli napraviti dok me slušaju kako sve koncentriranije dišem.
U neko doba sam otišla u krevet i odlučila da između trudova odspavam, ako ikako budem mogla. Bili su i dalje na cca 10 min. razmaka i nisu bili osobito jaki. Nisam spavala između, ali sam se odmarala. Još uvijek sam ih mogla podnositi ležećki, a osjećaj je bio kao da se neka strašna sila penje uz krater vulkana, dolazi do vrha i onda se preljeva preko, razlijeva i nestaje. Ta vizualizacija mi je bila baš fora i dobar dio noći sam se zabavljala s njom. Napominjem da je u krevetu sa mnom bila i Leona koja je spavala snom pravednika i niš nije kužila, uopće mi nije smatala i bilo mi je kao da je nema, a opet je svaki pogled na njeno nježno usnulo lice ulijevao mir i sreću u mene, jer sam pomislila kako upravo na svijet stiže još jedno prekrasno biće koje ću obožavatiČak sam jedan trud prošla s njom u naručju jer se nečeg uplašila u snu pa sam je morala uspavati.
I tako je prolazila noć. Miro je zaspao u dnevnoj, Dora u Leoninom krevetu, a ja sam sa svojim vulkanom išla gore dolje do zore. Samoća i mir su mi jako, jako pasali. Onda sam u neko doba pred zoru potjerala Mireka u krevet i zauzela busiju u dnevnoj jer više nisam mogla zadržavati stenjanje u sebi, trudovi su postali prebolni za ležanje i tiho gruntanje. Počelo je biti ozbiljno i našla sam novi položaj za prodisavanje: primila bi se s obje ruke za police ormara s knjigama i radila svojevrsne uspravne sklekove. Između trudova sam bila super i pasalo mije sjediti u turskom sjedu u kutu kauča u pozi nekog dostojanstvenog age
Pazila sam i na to da se što manje grčim u trudu, da mi šake budu opuštene, usta otvorena, a ne stisnutih vilica i sl. Što opuštenije je cijelo tijelo, to manje bole kontrakcije, istina živa!
Leonček se u neko doba probudila, došla u dnevnu i znatiželjno me gledala. Rekla sam joj da mama rađa i da će uskoro upoznati svog bracu. Bila je vesela i uzbuđena i uopće se nije bojala, iako je vidjela bol na mom licu. Čak me i nasmijala kad sam opet počela raditi sklekove uz ormar, jer je i ona radila to isto i puhala kao ja. Pitam je:Jel se ti to meni rugaš?, a ona će ozbiljno: Ne, mamice, pomažem ti!
Objasnila sam joj da ću morati u bolnicu i da ne može ići sa mnom, izljubile smo se i Dora ju je odvela k sebi.
Felix je došla oko pola deset kad sam već disala vražje duboko. Povremeno bi pričala i zezala se s njom i Mirekom dok me ona nije nježno upozorila da bi možda bilo bolje da ne stimuliramo neokorteks više nego je neophodnoDan je prolazio, trudovi su polako jačali i padao je razmak među njima, ja sam u međuvremenu jela i pila što sam htjela, kretala se kako sam htjela i osjećaj je bio famozan. Trudovi su me boljeli ali sam između njih bila sasvim „normalna“, sasvim svoja, što se najviše očitovalo u napromijenjenom apetitu
U prvom porodu sam, došavši prerano u rodilište, praktički sve trudove odrađivala u predrađaoni i na odjelu, gladna i žedna, osjećajući se jadno, osamljeno i zbunjeno iako sam se silno trudila natjerati da budem vesela i optimistična. Glumila sam bezbrižnost da umirim i sebe i Mireka koji me stalno SMS-ao, ali sam se zapravo osjećala ko zadnje siroče.
Sad sam bila doma, okružena ljudima koje volim i koji vole mene, nisam ustrašena pacijentica već jednostavno mama koja će uskoro opet postati mama, a to je nešto saaaaaaaaaaasvim drugo! Rezervoar samopouzdanja i samopoštovanja mi je bio pun ko čep! :D
Bila sam toliko sama sebi dovoljna da su Miro i Felix komotno otišli van na kavicu i protegnut noge, a da se nisam ni na sekundu osjetila uplašenom što sam sama. A, opet, imala sam faze kad sam željela biti s njima i onda bi nakon nekog vremena solo u sobi ili kupaoni, došla u dnevnu s izjavom da mi je dosta samice. Poanta je da sam se cijelo vrijeme ponašala onako kako sam osjećala da je u tom trenutku najbolje, a ne onako kako netko treći misli da bi trebala. Sugestije od Mireka i Felix sam mogla prihvatiti ili odbiti i ta sloboda me očaravala
U jedno trenutku sam silno poželjela otići pod vrući tuš koji mi je neopisivo pasao zadnjih tjedana trudnoće. No, nažalost, bila je to kriva odluka u krivo vrijeme, trudovi su zaista bili upola manje bolni, ali su mi se sa 3-4 min. prorijedili na svakih 6, pa sam nakon pola sata uživanja ipak nevoljko izašla van, jer sam znala da moram žrtvovati gušt ako mislim rodit ovog tjedna. Vratila sam se u dnevnu i kako se polako spuštala večer, trudovi su se opet pojačavali. Pa, jesmo li sisavci koji rađaju noću kad predatori spavaju, ili nismo, a?
Uglavnom sam ih prostajavala uz ormar, zid, vješajući se po Felix ili naslanjajući se na lavabo, ma bilo me po cijelom stanu. Čak sam nekaj bila trkeljala da su ziher neke loše podzemne vode u zidu kog blagovaone jer me tam trudovi bole za popizdit. Pitam se kakve su poglede razmjenjivali Miro i Felix u tom trenutku
Oni su bili divni, tu, ali ko da ih nema. Pričali su sa mnom kad sam za to osjećala potrebu, no nisu me niš pitali dok ja ne bi prva počela. Kad su trudovi pali na 2 min razmaka i preko 1 min trajanja, zahtjevali su svu moju koncentraciju i mislila sam kako ću svaki čas počet osjećati nagon za tiskanjem. Ali onda su oslabili i Felix mi je predložila da probamo opet s kadom. Ovaj put je to bio pun pogodak! Trudovi su šibali ko ludi, a bili sasvim podnošljivi. Da vam probam dočarat kako podnošljivi...hm...kako su mi tokom večeri trudovi jačali, imala sam osjećaj kao da me neki stolarski škripac otvara iznutra i radi sve više zjapeći tunel u koji sam prvo mogla zamislit kako stane topovska kugla, pa omanji portabl crno bijeli televizor i na kraju vešmašina
E, u kadi je ta vešmašina izgubila oštre rubove, sva je postala glatka i jajasta, pa makar je narasla na veličinu svemirske kapsule za Lajku 8) bilo je puno lakše za podnijeti, nekako glađe, mekanije. I onda recite vi meni ko bi bio lud da se fiksa bolničkim drogama, kad ti tvoji vlastiti hormoni prirede ovakve šašave halucinacije!
Uglavnom, klečala sam u kadi, mrmljajući pjevala ruske narodne (Kalinku, Oči čarnje i ostale koje smo gledali na koncertu) i masirala trbuh vrućim tušem sve dok mi koljena nisu popizdila i rekla: ne mremo više.
Izašla sam van i nastavila se „trudit“ na podu kupaone. U jednom trenutku inspiracije Felix je predložila da probam čučati u trudu kako bi što više otvorila put bebici i znala sam da je to super ideja, ali je nije bilo baš lako provesti. Rijetko kad se spustim u tako otvoreni čučanj na punim stopalima, noge mi nisu izvježbane, pa sam radila svakojake polukombinacije, najčešće bi čučala na jednoj nozi, a na drugoj klečala, držala se jednom rukom za lavabo, a drugom za rub kade.
Dalje se baš ne sjećam kronologije, možda sam je i do sada zbrčkala, ali znam da me u neko doba noći savladao umor i rekla sam da idem malo leći u krevet, makar trudovi skroz stali, nisam više mogla. Ali,hehe, mogla sam ja željeti ležati ali tijelo se toliko bunilo protiv toga da nisam uspjela, već sam opet radila sklekove uz zid. Sad naravno više nisu dolazile u obzir nikakve vatrene vizualizacije već sam brijala trudove kao velike oceanske valove koji me zapljuskuju i kao Jurinu vožnju niz vodeni tobogan. Takve su me misli hladile i fakat je pomagalo 8)
Pomagalo mi je i koncentriranje na disanje. Za razliku od prvog puta kad sam jecala i vrištala od boli cijelo vrijeme, sve ove trudove doma sam relativno koncentrirano disala. Onih prvih 12 sati sam ih lako i šutke podnosila, pa bi gruntala sve jače, no vrlo važno je da ovaj put glasanje nije bilo panično, već sam namjerno tražila najbolju „frekvenciju“ da kroz nju kanaliziram bol. Što sam dublji zvuk uspjela proizvesti, to ga je bilo lakše kontrolirati i ispratiti trud. Moram priznati da mi je neko vrijeme bilo čak i zabavno eksperimentirati s tim
E, onda su oko deset, pola jedanaest trudovi postali jedva izdrživi. Negdje u to vrijeme sam se i ljudski ispovraćala. Klečala sam na krevetu četveronoške između trudova, a u trudu me Felix držala odozada u kak da velim, poduprtom klečećem položaju jer sam imala strašnu potrebu ispravljati tijelo uvis.
Rekla sam joj da je vrag odnio šalu i da mi se čini kako je kraj blizu, ali da se meni tako ne ideeeeee nikuuuud, ali znala sam u sebi, osjećala sam kako je sad idealan trenutak za put do rodilišta, sad ili nikad, a opciju da rodim doma sam odavno maknula s dnevnog reda i nisam htjela kršiti Mireku dano obećanje.
Nekako smo svi troje istovremeno došli do tog zaključka da je vrijeme i - spremili smo se. Na putu od zgrade do auta me uhvatio trud ili dva koje sam izdržala vješanjem na Felix i njena sudbina od tad nadalje je bila da bude vješalica
Iako me bilo jako strah kako ću u autu gdje me nije nitko mogao držati odozada i ispravljati, vožnja nije bila uopće tako gadna kako sam mislila da bude. Klečala sam okrenuta obrnuto od smjera vožnje, u trudu sam se držala za onu ručku pokraj prozora. Između trudova sam čula kako se Miro zafrkava da smo izabrali veselu noć za vožnju do rodilišta, ljudi slave Martinje i drotova na cesti ko u priči, neće nas valjda zaustavit, ali nisu. Kad smo parkirali parstometara ispod ulaza na hitnu na Duhu, pitali su me hoću li moći prohodat do tamo? Ma, hoću nema frke, ali čim sam to rekla, opa, trud, vješanje po Felix.
Ajmo dalje, prođem deset metara, opet trud i pljus, osjetim kako mi se plodna voda cijedi niz noge, ode vodenjak ili barem dio, jipiiiiiiiiiiiiiiiiii! :D
Opet hodamo dalje, aaaaaaaaaaaaaaa, riga mi se! Naslonim se na zidić nečijeg dvorišta i rigam pokraj kante za smeće naslonjena jednom rukom na zid i mogu samo zamislit kakav sam prizor bila za prolaznike. Javna sablazan! Zgledala sam ko trudnica koja se za Martinje napila ko krme, sva se ispišala po hlačama i još riga ljudima po dvorištu
Ne znam što su Felix i Miro radili u tom trenutku, da sam ja bila na njihovom mjestu ja bi stala na drugu stranu ulice s facom: Ko, mi? Ne, mi nismo s njom, nemamo pojma tko je ta pijanica! 8)
Ali najbolje od svega je što smo i nakon riganja i nakon vodenjaka Felix i ja bile presretne i entuzijastično objašnjavale Mireku kak je to super: riganje jer se tijelo čisti, a vodenjak mi neće u rađaoni prokidati !
On je klimao glavom i vjerojatno mislio da nismo baš normalne
Malo hodajući, malo se vješajući došli smo do ulaza. Bolnica pusta, mi bi na lift, kad ono umjesto poznatog hodnika – zid! A? Otkud zid ovdje? Sretnemo neke bolničare koji nam vele da je zatvoren hodnik zbog radova i da idemo...ne znam više kojim putem. Nude mi vožnju u kolicima ali zahvaljujem i odbijam, radije hodam. Nije baš da im je jasno, ali ispraćaju nas sa smješkom i dobrim željama.
Evo nas pred rađaonom. Prima me vrlo, vrlo ljubazna dr. Sirovec koja veli da nema nikakvih problema oko mog plana poroda i govori sestrama da ne rade ništa bez mog pitanja. Ali ne sjećam se da sam njih vidjela poslije u boxu, tako da mislim da je „moja“ ekipa radila prema planu poroda koji se kočio na vrhu moje hrpe papira i vidla sam da su ga pročitali i babica i dr.
I sad dolazi po mene silno važan trenutak, pregled, bože mili koliko sam otvorena? Hoće li biti ko prije pet godina kad sam došla u Vinogradsku uspuhana ko lokomotiva, a otvorena 1-2 cm? Umjesto da me onda pošalju doma, zadržali su me i na kraju sam završila sa cijelim indukcijskim paketom bez veze.
Mojoj sreći ovaj put nije bilo kraja kad je doc ustvrdila da sam otvorena 9 cm i da idem ravno u treći box. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, uspjelo jeeeeeeeeeeee, odradili smo silan posao doma i došli taman onda kad sam željela doći! Ma, ovo mora završiti sjajno! :D
Slijedi uzimanje podataka i daju mi dva papira. Jedan je da pristajem na objavu u novinama, ok, to potpisujem, a drugi...ehehe...Toliko puta smo razgovarali o nepotpisivanju bjanko izjave, da kad sam vidjela papir na kojem je pisalo intervencije...nešto...blabla...mozak mi je stao i uopće nisam registrirala da je to obrnuta izjava, izjava da ODBIJAM INTERVENCIJE, a ne da ih unaprijed prihvaćam. No, moj umorni um nije shvaćao što mi govore pa sam nažvrljala na dno papira da odbijam sve dokle god bebač i ja nismo ugroženi.
Molim ih da što prije puste Felix unutra jer je ona moja vješalica bez koje će mi biti jako teško. Toliko sam puta to ponovila da im je vjerojatno bilo totalno smiješno, ali nije prošlo puno vremena i ugledala sam drago biće u zelenoj bolničkoj opravici
Ne sjećam se jesu li mi htjeli staviti braunilu pa sam je odbila ili nisu ni nudili, ali uglavnom nisam je imala. Prvi porod mi je prošao ležećki s iglom u ruci koju sam nekoliko puta u trudovima iščupala, krvi je bilo na sve strane i nije bilo šanse da ovaj put dozvolim „preventivino“ otvaranje venskog puta ni za živu glavu, jer čim postoji igla rastu zazubice da se kroz nju nekaj pušta u tijelo, trebalo to zaista ili ne trebalo.
Na CTG sam pristala jer nisam morala ležati, pa mi nije nešto naročito smetao, a i rekla sam sama odavno da nije stvar u tome da dođem u rodilište i odbijam sve redom iz principa, već da odbijam samo ono što smatram nepotrebnim, štetnim i previše ometajućim. Daklem, CTG me nije smetao i ostavili smo ga (samo onu elektrodu koja prati bebača, moji trudovi su bili toliko očiti da ih nije trebalo mjeriti.
Između trudova sam sjedila na nekom običnom stolcu, u trudu se vješala po Felix i majke mi moje moram joj platit godišnju članarinu u nekom finom salonu za masažu jer nije njoj bilo lako stoički trpit mojih 75 kila na njenih dvajst skupa s krevetom. Al je bila stabilna kano klisurina, prava potpora i u psihičkom i u fizičkom smislu
I tako vrijeme ide, povremeno me obilaze dr. Sirovec, predobra babica Željka (crna, ima još jedna Željka s kosom boje meda) i dr. Davor, otkačeni specijalizant u majici s nekog Jazz festivala ili tak nečeg. On me u jednom trenutku pitao želim li da pozovi dr. Sirovec, ali ja sam rekla da stvarno nema potrebe. Iako mi se ona jako svidjela na prijemu, njih dvoje su mi se isto totalno uvukli pod kožu zato što su bili toliko ljubazni i puni podrške, a opet totalno nenametljivi. Nitko me ne sili ni na što, nitko mi ne naređuje ništa, nitko ne spominje ležanje, ma niš, niš, samo ljubazno pitaju kako ide i puštaju nas na miru. Felix je rasprostrla po podu naše ručnike i ja u trudovima klečim, čučim, držim se za porodničarski stol, ormariće, sve što mogu dohvatit. Flašica s vodom ostala je u autu, pa kad god mogu odlazim do pipe s vodom, pijem i hladim lice. Nitko me ne sprečava i ne govori da ne smijem piti ni jesti zbog rizika da se ugušim u slučaju carskog. Doduše gladna nisam ni bila jer sam doma jela cijeli dan
U rađaonu sam došla ja mislim oko 23,00 i podnošljivi trudovi su trajali oko sat vremena. Onda sam počela osjećati kako lagano kreće pritisak na guzu, drugo porođajno doba je tu, još samo malo, koji sat i moj mali Jura će mi biti u naručju! Od tad sam sve trudove odrađivala čučeći onak propisno, na oba stopala i govorila Juri: „Zlato moje, vidi, radim ti najširi put za prolazak, sam se spusti, samo klizni van, ne trebamo se grčit ko blesavi, ne trebam tiskat ko sivonja, znam da možeš izaći sam, hajde mišu moj!“
Ali se on nećkao i nikako nikako da krene prema dolje. Kasnije sam shvatila, ako sam ja to dobro shvatila, da je to bilo zbog vodenjaka koji se nikako nije dao potjerati (pred bolnicom mi je očito pukla samo jedna ovojnica). Ja sam bila sve umornija, pritisak na guzu sve žešći ali nije to još bio onaj pravi poriv za tiskanjem. Na trenutke sam mislila da se to dijete neće nikad rodit, zašto mu toliko treba da se spusti, zar je tako velik? Procijenjen je prije dva tjedna na 3400, pa nije do sad narastao na pet kila da ne mre proć, zakaj ne silaziiiiiiiiiiiii? Hoću li završiti sa carskim, zar stvarno ne mogu istisnuti to dijete? Eto, takve su mi se misli vrzmale po glavi dok je bol u trudovima postajala strašna, ne sjećam se takve boli s prvog poroda i ja više nisam mogla kontroliranim glasanjem otpuštati tu bol već sam kričala ko blesava, iako Felix tvrdi da nisam bila toliko glasna.
No između trudova sam i dalje prisebna i govorim si da je istina da boli, ali da ne bi mijenjala tu bol ni za kakvu dolantinsku omamljenost koje se sjećam od prije. Nastojala sam se utješiti ponavljanjem: Ova bol nije bez veze! Iza truda slijedi beba! Čuješ me? Svaka bol, svaki trud vodi te sve bliže tvom zlatu! Ne predaj se, ne plači, ne gubi se kao prvi put, guraj dalje, ti to možeš! :D
Sjećam se da sam uspjevala namjerno raditi samo nekako do zla boga smiješno dahtanje koje se čulo kao jako glasno „fu-fu-fu-fu-fu-fu“ koje bi počinjalo u dubljoj oktavi ali se zatim nezadrživo penjalo do visokog ce. Da nije bilo bolno, suze bi mi išle od smijeha. Da fufufufu
Sve češće su nas obilazili sestra Željka i dr. Davor koji je sjeo na pod pokraj mene (to mi je bilo super!) i blago mi govorio da je čučanje super, ali da se ja izvijam prema natrag kad se držim za rub porodničarskog stolca i da to opet sužava prolaz, da se nagnem prema napred ako hoću pomoći bebaču. Poslušala sam ga i bila mu beskrajno zahvalna na sjajnom, opuštenom pristupu i sposobnosti da mi u par jasnih rečenica razloži zašto misli da nešto trebam napraviti. Poslušala sam ga i trudila se naginjati prema naprijed. Onda više nisam mogla čučati pa sam bila četveronoške, kad je krenuo divljački nagon za tiskanjem.
Čula sam ih kako mi govore da se premjestim na stolac, ali sam ja misim čak počela plakati da me ne tjeraju ležati, da hoću roditi ovako kako jesam. Onda je opet bio trenutak dr. Davora koji mi je mirno objasnio da ima premalo mjesta u tom kutu di sam se zavukla, da ne mogu istovremeno paziti i na mene i na bebu da ne pljusne na pod i na međicu ako ne želim rezanje i da me moli da svima olakšam i da mu vjerujem kako će sve biti ok. Prebacili su me na stolac, nakosili ga tako da nisam zapravo ležala, Željka je zauzela mjesto i bacila se na posao.
Masirala me i masirala toplim uljem, osjećala sam u njenim prstima želju da napravi sve kako bi mi spasila međicu. Možete mi se smijati ali ja sam zaista osjećala koliko joj je stalo, ta žena voli svoj posao
Poriv za tiskanjem bio je golem, a oni su me nježno navodili. Nitko me nije tjerao da tiskam kad nisam imala poriv, ali kad je trud bio tu, molili su me da slijedim upute kad da tiskam s pola snage, pa onda da se probam suzdržat ako ide itd. Iako sam uspjevala slijediti upute, tu sam već bila van sebe i opet me pucao strah da maleni ne prolazi kroz kanal, da se nikad neće rodit.
A onda je prvo nabubrio vodenjak, virio je kao polulopta iz mene ali nikako i nikako da izađe i prokinuli su ga na kraju, što mislim da je bilo sasvim ok s obzirom na moje stanje, pristala sam na prokidanje bez imalo krzmanja. Vrlo brzo nakon toga je Felix sva sretna počela vikati: Evo ga, evo ga, vidim mu glavicu! Ima puno crne kosice, Klo, evo ga, Jura ti stiže!
A ja opet nisam vjerovala i stalno sam zapitkivala: Felix jel ti to ozbiljno, kaj se zbilja vidi, spustio se? Ha? Ha? Kaj ga zbilja vidiš? Kad je ona s velikim uvjerenjem potvrdila, smogla sam snage za zadnji napor i glavica je bila vani! Slijedilo je malo panike tipa, polako, polako, ne tiskaj ful gas, Željka je vjerojatno tada manevrirala njegovim ramenima i u idućem trudu Jura je bio vani! Evo, oči su mi pune suza kad se toga sjetim! Vani je, bože mili, stvarno je konačno vani! Ma, ljudi moji je li to moguće, rodila sam ga konačno, sunce moje malo ipak se spustilo niz vodeni tobogan i rodio maltene u vodenjaku
Gledala sam ga u nevjerici onako plavo ljubičastog i polako mi je dolazilo do mozda, evo ga, tvoj sin je tu, u tvojim rukama, sve je savršeno, puca me teška euforija i zahvaljujem svima redom, sve bi ih izljubila i izgrlila, a oni se smiju i box je pun radosti
Sretna ali stravično umorna okrećem oči prema Felix i ne znam kojim riječima bi joj zahvalila, mislim da nikad neću biti u stanju do kraja opisati i izraziti koliko mi je značila, koliko sam joj zahvalna, koliko je volim
I ona je jadna smlavljena, zadnji put je jela ujutro, trpila je moja vješanja od popodneva i stvarno je bio red da je pustimo doma.
Ona je otišla a Miro ušao i prvo smo se samo svi skupa zaljubljeno gledali. Tek nakon nekih pola sata nam je palo na pamet da se poslikamo, a žao mi je ko psu što nemam slike sa Felix, no sigurna sam slike u mom srcu neće nikad izblijedit, a nju i njeno vilinsko kumče ćemo uslikavat za života zajedno puno puta, sigurna sam
Tayo je ostao s nama jedno sat i pol dva, a onda smo i njega otpravili doma.
A mali švrćo? Pravi cico profesionalac! Nakon rođenja je prvo ljuto plakao jer je valjda bio srdit na mene kaj mi je tolko trebalo
Ovo savršeno rođenje bilo je pomućeno jedino lošom viješću da je odjel babinjača prekrcat i da će nas morat razdvojiti na par sati dok se ne oslobodi krevet. To me pogodilo, ali sam znala da nema druge nego izdržat. Jer, kaj su mogli? Ne može se čarobnm štapićem stvorit mjesto kad ga ne-ma. Ostavili su nas zajedno u rađaoni sve dok je bila prazna, srećom je bila noć i nedjelja i do pet sati ujutro smo maleni i ja bili zajedno. Onda su me prebacili na pomoćni krevet u predrađaoni koji je tako ravan, tvrd i uzak da ni teoretski nisam mogla na njemu biti s bebačem, a da ide sa mnom na Ginekologiju 1 to ne bi ni ja htjela sve da sam i mogla, ipak je to odjel s bolesnim ljudima.
Ipak nas je sreća ponovo poslužila. U neko doba jutra me došao posjetiti dr. Blagajić koji je bio iskreno sretan što je sve prošlo kako sam htjela i rekao mi je da sreća prati hrabre i one koji vjeruju u sebe :D
Pitala sam ga može li se nešto napraviti da budem što prije sa svojim mišem i moglu li ga bar ići podojiti (to mi je Felix javila telefonom da svakako tražim). Ispalo je da je gore u sobi s bebama u smjeni dragi dr. Stanojević koji je rekao da nema frke neka samo dođem. Ali kad sam oko pola dest došla, mišonja nije baš bio zainteresiran, malo je povukao i zaspao. Valjda se ljudski nacicao u onih dva i pol sata u rađaoni. No, meni je srce bilo na mjestu i mirna sam se vratila na Gin1 da strpljivo čekam 12,30 kad počinju otpusti na babinjačama. Bebač i ja konačno smo se skrasili u sobi oko pola dva i više se nismo razdvajali osim za redovna jutarnja kupanja i preglede, što traje cca. sat i pol.
I tako, ovaj porod mi je bio zaista sve ono što sam od njega očekivala i još puno, puno više.
Bio je opet dug, jako dug, 31 sat sve skupa, ali 30 od tih 31 sat su mi bili fantastični i to, bez pretjerivanja imam zahvaliti najboljoj douli s ove strane Save, mojoj dragoj Felix!
Ako zamislimo porod kao oluju, u prvom porodu Miro mi je bio kapetan-vođa, sidro spasa koje me spasilo da ne prolupam i ne skočim kroz prozor od bola i straha, ne znam kako bi preživjela bez njega jer zdripana, zdolantilana i zvezana na CTG uopće nisam imala nikakvu vlast nad sobom. On me vodio i hvala bogu da je jer ja nisam bila u stanju, a bojim se pomislit kako bi bilo da sam bila sama tamo. Zato ga beskrajno volim i nikad mu to neću zaboraviti!
Ali u ovoj oluji, iako sam kormilarila sama i osjećala kako ja upravljam svime, dakle sasvim sasvim drugačiji filing, Felix je bila moje jedro i moja vesla, bila je moja nenametljiva desna ruka, ne vidiš je i ne čuješ dok ti ne zatreba, a onda točno zna što treba reći i napraviti.
Pretpostavljam da je i ekipa u rađaoni skužila tu dobru vibru među nama i zaključila da smo nas dvije super tim koji najbolje funkcionira kad nas se pusti same sve do samog kraja, do zadnjih par trudova, a ni onda nisu nastupili svisoka već partnerski, prijateljski. Hvala im puno na tome!
Nakon poroda sam malo popričala s babicom i stvarno sam stekla dojam da se, stvari tamo mijenjaju nabolje i u smjeru stvarnog poštovanja rodiljinih stvarnih potreba tj. da sve veći postotak ljudi na Duhu kuži da rodilja treba biti na prvom mjestu, ispred protokola i doktorske želje za kontrolom i ubrzavanjem poroda. Ne znam reći koliko ih diše na taj način, ali ova moja ekipa je barem u mom slučaju demonstrirala da kroči tim putem
Evo da ih imenom i prezimenom navedem i odam priznanje i zahvalu: primalja Željka Kuljak, dr. Davor Franičević, dr. Sirovec i dr. Vladimir Blagaić za vrijeme trudničkih kontrola.
OK priznajem, sigurno je i faktor sreće bio značajan: došla sam im u nedjelju u gluho doba noći, otvorena 10 cm, ali u ta tri sata što sam bila tamo bi neka druga ekipa možda našla shodnim inzistirat barem na braunili i ležanju, a oni nisu. Zato ću napisati pismo koje ću poslati ravnatelju bolnice i predstojniku Klinike za ginekologiju i porodništvo, a u kojem ću od srca zahvaliti i ishvaliti ove drage ljude. Smatram to vrlo potrebnim jer mi Hrvati jako volimo kritizirati, a ako netko nešto dobro napravi - nikom ništa. Ne vjerujem da će baš dobit povišicu zbog moje pohvale
A, kad smo kod malenih stvari, ova malena štruca kaj mi kunja na lijevoj ruci će za mene uvijek biti Jura Strašni od Jaruna, jer smo najnajveći dio posla obavili doma. Bilo je intenzivno, bilo je dugo, nije bilo bezbolno ni lako, ali je svejedno bilo čarobno!
Hvala ti, mali moj viteže, što si spasio damu u nevolji, što si vratio svojoj mami vjeru u sebe, tako da sam tvojim rođenjem dobila zapravo dva prekrasna dara – tebe i novu sebe!
Volim te, švrćo moj mali, do neba I natrag!
Fotkice su tu: http://public.fotki.com/klo-klo/jura-strani/
 |
|||
Odgovori s citatom
kloklo prvotno napisa
predivno
