Imam na faxu izvrsnu profesoricu koja uspijeva pročistiti moje misli i eksplicitno mi dati konkretna rješenja, odnosno razloge, za moje probleme...

Moj problem se javlja sada, tek na petoj godini studija kada sam poptuno uvjerena da NIKADA ne želim biti u profesiji za koju sam se školovala duuuugo, preduuuugo!!!!

Ja sam završila novinarstvo i odnose s javnostima, poslije sam se prebacila na magisterij čitog PR-a...

Kroz te godine sam se nagledala i naslušala svačega...mediji nam kreiraju našu stvarnost, gaženje etičkih načela, pregovaranje u PR-u i prodavanje magle samo kako bi se ostvarili rezultati za tvrtku, rezultati koji su daleko od intrinzičnih (istinskih) vrijednosti....strategije koje govore kako moraš biti spreman gaziti sve pred sobom ukoliko želiš uspjeti, bez emocionalne komunikacije, bez nenasilnog pristupa, sa sofisticiranim i vrhunski upakiranim doktrinama i propagandom...

Sada, sa sigurnošću mogu reći da mi se gadi sve to....ponajprije kada vidim svoje kolege kako zadivljeno gledaju u profesore koji su kao uspješni poslovni ljudi....njima pojam uspješnosti dolazi s novcem, a meni, od kada imam obitelj, pojam uspješnosti iščezava iz njihovog vidokruga...

I vidim na svim tim svojim kolegama jednu zaluđenost uspjehom, jednu vrstu patnje što nisu u koži tako "uspješnih" profesorica koje nemaju života, koje nemaju obitelj, muža....koje su dostupne non-stop svakome, koje su prisiljene biti licemjerne, koje su prisiljene družiti se i trpjeti ljude s kojima nikada ne bi bili u kontaktu da nemaju nekog osobnog (najčešće materijalnog) interesa...

Kako vi gledate na to....i kako se nosite s time u svojoj okolini????

Napominjem, nema (pr)ocjenjivanja....samo opserviranja....jer vidim da ta fama uspješnosti guta čovjekov personalizam, guta njegov individualizam i pretvara ga u konformista koji prizanje samo vrijednosti nadređenoga.