Moram se malo uključiti u ovu raspravu. U ptpunosti potpisujem Laru i inu33. Mama je mama!!! Mislim da svaka mama voli svoje dijete jednako (barem bi tako trebalo biti) i svaka ima svoju "žutu minutu" kada je umorna... Takva sam i ja. MOje curice obožavam i svaki dan iznova divim se tom prekrasnom Božjem djelu , ali isto imam trenutaka kada dođem s posla umorna, smoždena i možda bih samo 5 minuta legla, odmorila ali ne može. U kući je onaj divni "haos" koje njih dvije naprave, pa vrište... pomislim: Bože moj, da mi se odmoriti, ali onda sjednem na pod one dođu do mene i opet sve zaboravim jer sam mama i one su najvažnije i meni najvrijednije od svega ostalog, ne moram odmoriti. Htjela sam naglasiti da je ovo priča svih mama dobile one dijete uz tešku muku ili "slučajno".
Jedino što me svakako obilježilo je pretjerani strah za njih dvije. Svaka njihova djećja bolest, prehlada ili kada jednostavno neće da jede meni je smak svijeta. Stalno se bojim šta im je. Ne podnosim kada plaču, pitam se boli li ih što...Voljela bih biti opuštenija ali to si zbog muke koju sam prošla ne mogu priuštiti. Moram stalno biti s njima, nikome ih ne mogu ostaviti da ih pričuva pa sam sama kriva jer nisam popila kavu s prijateljicama od početka T i samo tu je razlika između mene i onih drugih mama.