Gotovo da svaki odgovor mogu potpisati.
Ali trenutno se najviše nalazim u onoj "krivnji". Maleni ima mjesec i po, još nije uhvatio onaj neki "ritam" (ako se to može tako nazvati, ali vjerujem da znate na šta mislim). Još se upoznajemo, ne kužimo se baš u svakom trenutku, a to zna biti jaaaaaako teško.
Počevši od težeg poroda i postporođajnog oporavka kada sam ne svaki dan već gotovo svaki sat lila suze iz milijun razloga - u nekom "stvarnom svijetu" možda nebitnih razloga, ali meni očito nisu bili nebitni. a najteži razlog mi je bila krivnja i sram što uopće plačem. Jer kako se uopće mogu usuditi pustiti iti jednu suzu pored zdravog i prekrasnog djeteta, a jako dobro znam što drugi ljudi prolaze.
Ali tu suzama i krivnji nije kraj jer nastavak ovoga ulazi duboko u noć (i) kada umorna, bolna i iscrpljena po stoti put pjevam zeku i potočića ne bi li napokon zaspao i lijem suzu za suzom jer ne mogu više, a opet pola tih suza su opet onaj strah i krivnja.
A da vam ne kažem da je bilo trenutaka kada sam se osjećala tako nesposobno da sam se mislila - Bože, pa ja stvarno nisam stvorena da budem majka.
Srećom, sve ovo što sam napisala upada u onaj period hormonskog ludila i privikavanja na novonastalu situaciju.
Svakim danom suza je sve manje i sve više uživam u majčinstvu.

Mislim da će MPO ipak utjecati na mene da budem bolja majka.
Jer puno sam toga naučila, puno sam informiranija i osvještenija a to definitivno mora utjecati na moj odnos prema djetetu.
Sada sa sigurnošću mogu reći da nije bilo ove borbe, da nije Rode i dana i noći provedenih na netu ja vjerovatno ne bih dojila svoje djete.
Jer uz carski, infekciju rane, antibiotike, temperaturu, slomljen organizam, radage i još puuuuuuno problema sigurno bih odustala da nisam svjesna toga koliko je to važno i bitno za moje djete .


A sad odoh u krpe jer nemam pojma kako sam ovo uspila iskucat jer padam s nogu od umora