Odrasla sam u kući gdje se TV palio kad bi brat i ja išli spavati - u vrijeme dnevnika. Kad prevrtim film ne sjećam se da je ikada tijekom dana bio upaljen, a roditelji su se unatoč poslovima (tata čak dva) igrali s nama ili smo se brat i ja igrali sami i nisam osjećala potrebu za TV-om, niti da je to nešto što mi se brani, što mi nedostaje. Također mi smeta u gostima kad komunikaciju ometa njegovo zujanje i brujanje mada smo nedavno zaključili da veći dio naših prijatelja također nema TV (jesmo li mi luđaci?).
Godinama nismo dragi i ja imali TV, sada nam je poklonjen (koliko je ljudi imalo potrebu da nam ga pokloni je zaista i smiješno i tužno istovremeno) i premda neću djetetu braniti isto tako neće biti tijekom dana upaljen jer mislim da se na puno kvalitetniji način može provoditi vrijeme i mi ga tako i provodimo. Sa druge strane mislim da bi takva odluka bila puno teža roditeljima kojima je prije djeteta TV bio upaljen po cijeli dan. Vjerojatno, ponekad je jednostavniji, lakši način da se nešto uradi pored djeteta, ali ne bih se tome priklanjala, jer lakše je i kupiti hamburger nego kupiti, pripremiti i kuhati obrok, kupiti jednokratne pelene nego prati i pegati tetre....itd - moj izbor je u tom slučaju dobrobit djeteta u granicama zdravog razuma.

Stvar je osobnog izbora, načina života, ono što je nekom prihvatljivo drugome nije i obrnuto. Ne mislim da će mozak djeteta koje gleda TV biti oštećen, možda samo neće biti dovoljno uloženo u njegov potencijal, razvoj nekih drugih sposobnosti, ne znam.....Moji rođaci imaju dijete i u trosobnom stanu tri televizora vječno upaljena što je meni žalosno. Njima je žalosno što moje dijete spava na kauču pored psa, što žive pod istim krovom.