Drage moje, eto i mene s potpomognute i kod vas. Uzevši u obzir loše nalaze vezano za mogućnost začeća izvantjelesnom oplodnjom (iako ne odustajemo) odlučili smo podnijeti zahtjev za posvojenjem. Bili smo na informativnom razgovoru u našem lokanom centru za socijalni rad (u prizmelju zgrade di stanujemo, susjedi su nam). Rekli su nam da djece za posvojenje jednostavno nema, a ona koja jesu uglavnom su starija i na neki način bolesna i da nam preporučaju da podnesemo zahtjev za udomiteljstvom, oni će nam pokušati pronaći čim zdravije djete pa se za godinu, dvije, tri možemo odlučiti da li ćemo zadržati djete ili ga vratiti ako će se bolest jače manifestirati, a ako ga odlučimo zadržati možemo ga direktno posvojiti. Ostala sam šokirana takvom izjavom, pa di ću dijete, ma koliko bolesno bilo, vraćati centru nakon godina provedenih sa nama?!
Odlučili smo da ćemo ipak dati zahtjev za posvojenjem a ne udomiteljstvom i čekati kad bude djece. Samo što nećemo tako brzo u obradu jer je psiholog bolestan i pitanje kad će se vratiti na posao, osim ako ne daju naš predmet školskom psihologu na obradu.
Kakva su vaša iskustva prvog posjeta centru i jesu li vam rekli išta slično ovome?