Stranica 1 od 2 12 PosljednjePosljednje
Pokazuje rezultate 1 do 50 od 71

Tema: Porod-pa to je strašno!

  1. #1

    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    114

    Početno Porod-pa to je strašno!

    Drage moje,
    One koje prate moje postove znaju da sam u trudnoći zaradila gestacijski dijabetes i da su 4 različita i neovisna doktora procijenila kako je moja beba još u 36. tjednu bila preko 4 kile!!!!! .....one koje ne prate moje postove, sad sam vam rekla hahaha
    Zbog te situacije sam potražila pomoć tate moje školske prijateljice, dr. Sindik. Pregledao me ali zbog nisko pozicionirane glavice nije mogao izmjeriti kolika je beba. Da ne bi riskirali nepotrebno a otvorena sam bila 2cm, naručio me na indukciju 17.05.2005. u 8 ujutro.

    Muž, mama, tata i ja smo u strahu stigli to jutro u KBC. Sestra Marica me smjestila u apartman od Croatia zdravstvenog osiguranja (pretplatila sam se samo zbog poroda). To je bio najbolji potez u cijeloj ovoj priči......imali smo dojam da smo u hotelu na ljetovanju a ne u bolnici!!!! Kupatilo, kompjuter, televizija, klima, kauč, krevet na podizanje glave i nogu.......da ne nabrajam koliko pogodnosti. Muž je ostao čekati u apartmanu a ja sam se presvukla i otišla na pregled. Na pregledu je ustanovljeno da sam i dalje otvorena samo 2 cm i kako sam u 37+6 tjednu da će me inducirati u ponoć. Dr Sindik je uputio sestre da mi daju gel u ponoć pa ako ne bude djelovalo, slijedeći u 6 ujutro te da ga zovu kući ukoliko bude potrebno.
    Vratila sam se u apartman gdje smo muž i ja proveli nestrpljivo dan. Od napetosti sam dosta jela i ta bolnička hrana mi je bila baš dobra...... Povremeno su dolazili po mene za CTG i vađenje krvi a kako se bližilo vrijeme indukcije, frka nam je bila sve veća. Oko 22 sata došla je sestra i odvela me na brijanje i klistir. Na predavanju su nam rekli kako se brije samo 2 cm oko međice i to je to......međutim, sestra je čopila britvicu, cak cak i nema više ničeg.
    Klistir je bio prvo najneugodnije iskustvo u mom životu.....bilo me sram do ludila....utaknula mi je cjevčicu i rekla da zadržim koliko mogu dok ona lijeva unutra vodu.....mislila sam kako mi baš dobro ide kad je pritisak uslijedio.....stigla sam reći samo «POKAŽI MI KOJA VRATA» te smo obe prasnule u smijeh jer sam ja trčala prema wc-u a ona se smijala kako mi sve curi niz guzu. Strašno!!!! U wc-u me čekala školjka bez daske puna wc papira i velika knta vode.....scena iz filma Glup i gluplji je mala beba za mene! Dok sam tako ispuštala dušu, sestra je otvorila vrata i pitala «ide li?».....kroz smijeh sam joj rekla «šta se ne čuje???».....te sam dodala «kako znam kad je gotovo?».....odgovor nije bio ono što sam očekivala....rekla je «pa ne možeš znati!». Nakon nekog vremena sam zaključila da je gotovo pa makar i nije i onako pokakanu su me vratili u apartman. Muž mi je pomogao skinuti uneređene čarape i spavačicu te sam otišla pod tuš. Kad sam mu ispričala to iskustvo, smijali smo se do suza doslovno.
    Ponoć je stigla u trenu i odveli su me k dežurnoj doktorici. Ta krava me pregledala na životinjski način, rasturila mi pola utrobe i utrpala gel....sve s prezirnim pogledom u očima i bez riječi....čak su sestre bile iznenađene koliko je bila brutalno gruba. Nakon toga su me odvezle u apartman i rekle da se 2 sata ne smijem dizati te da ako slučajno dobijem trudove to zapisujemo. Kako su otišle, mene počelo nekako lagano boliti kao pred stvari.....muž je zapisao to kao prvi trud. Drugi je uslijedio za 19 minuta, treći za 5 minuta, četvrti za 5 minuta.....nakon sat vremena pojačala se bol i trudovi su bili na 3 minute a kad je došlo vrijeme od ta 2 sata ležanja, trudovi su se još pojačali i bili su na 2 minute. Sad sam se mogla ustati i šetati pa je bilo sve lakše za izgurati. Puhala sam, muž je masirao križa i sve je prolazilo u vrlo veseloj atmosferi. Došle su sestre po mene i odvele me na ctg da vide jesu li to kvalitetni trudovi....bol je postajala sve jača ali još sam se stigla zezati s njima da mi vrijeme prođe. Trudovi su bili kvalitetni te su me u 4 ujutro odveli k onoj kravi na pregled. Kravetina me opet brutalno grubo pregledala tako da sam prokrvarila, a kad sam joj rekla da me to boli, samo me hladno pogledala u oči i bez riječi zabila ruku još dublje da sam skoro vrisnula od boli, ali zbog šoka od tog tretmana nisam uspjela protisnuti glas. Zaključak je bio da sam otvorena 4 cm i da sam za rađaonu. Vidjevši da očito sve to može biti puno gore nego što ja mogu zamisliti, zatražila sam epiduralnu (daje se na 4-5 cm). Muža su poslali da plati a ja sam otišla u rađaonu.
    U rađaoni je bio još jedan par iza paravana.....veselo su nešto brbljali i činilo se kako je baš i n boli kao mene koja sam sad već jedva govorila. Kad je stigao muž, rekla sam mu da ponovi babici da bi epiduralnu jer me jako boli a čini mi se da neću moći izdržati. Babica me spojila na ctg, muž joj je rekao da bi epiduralnu, na šta je ona dreknula kako ne može jer da moram biti 4-5 cm otvorena ....on joj je rekao da jesam na što je ona ljutito pogledala ispis ctg-a i rekla kako mi trudovi nisu dobri i da mi još nije pukao vodenjak!!! Ja sam sad već krepavala od bolova, trudovi su bili na 1 minutu i čak se spajali po 2 za redom.....jedva sam smogla snage da kažem mužu da nije dobro spojila ctg i pritisnula sam rukom pločicu ctg-a da mu pokažem.....trudovi su bili na 100 (znači jaki i pravilni). Pokušao je to reći babici, ali ona je otrgnula ctg, odspojila me i otišla gunđajući kad će 7 sati. Muž izbezumljen vidi kako sam na izmaku snage i gleda istinski strah u mojim očima a prasica ne da epiduralnu......gleda kako žena do mene navodno ima prave jake trudove i pomisli kako ja to neću stvarno moći izdržati kad već sada krepavam od boli a čeka me još tko zna koliko jača bol.....ono što ni on ni ja nismo znali, je da su moji trudovi bili jači ali sam bila preglupa i samo sam šutila pa je ispadalo da sam slaba i ne mogu trpiti. Nije da sam se htjela junačiti, nego od boli nisam mogla ispustiti glasa. U 7 sati stigla je jutarnja smjena i nova super babica koja je stvarno dijametralno suprotna onoj kravi iz noćne.
    Nova babica me poslala još jednom pišati i na pregled kod dr Sindika. Jedva sam odpješačila 50 m do wc-a, popišala se i nazad. Popela sam se na kobilu a doktor me pitao kako izdržavam na što sam rekla da ne mogu više. Uzeo je iglu i prokinuo mi vodenjak. Uletilo je trenutno olakšanje međutim, još je nešto pročačkao i onda me pukla nezamisliva bol za koju nisam mislila da postoji. Samo sam protisnula kroz zube šaptom «tražila sam epiduralnu». Dr. Sindik me pogledao blagonaklono i rekao da sam otvorena 7 cm i da ću roditi svaki čas.....uz još pokoju riječ «možeš ti to Nataša, jaka si, super izdržavaš, za tebe će to biti lako, ne brini......». Shvativši da neću stvarno dobiti epiduralnu i uz te riječi ohrabrenja, vratila mi se neka snaga volje. Kroz delirij sam čula kako doktor kaže sestri da mi daju drip. Ta me pomisao izbezumila jer se u životu najviše bojim dripa a trudovi su mi ionako već bili bez predaha jedan za drugim. Kad sam se vratila k mužu na krevet, spojili su mi infuziju. Blesava ja, pomislila sam to je drip i ulovila me panika od pomisli da će me boliti još više a boli me toliko da bih iskočila iz vlastitog tijela. Uslijedili su strahoviti trudovi, cijelo tijelo mi se treslo, disala sam kao manijak shvačajući kako mi to ne olakšava bol ali nemam što drugo. Žena kraj mene je počela vrištati i derati se, govori babici kako ima nagon za tiskanje te je babica usmjerava kako tiskati. Ja sve to slušam i osjetim kako mi se počinje kakati!!!!! Šapnem mužu kako mislim da moram na wc na što on to prenese babici. Ona me pogleda dole i počne strka oko mene....krevet dižu, spuštaju, guraju muža dalje, postavljaju nogare, žena do mene viče rodit ću, namještaju njen krevet......ja jedva protisnem poluglasom da moram tiskati, na što babica mi kaže da podignem pete na nogare, ja joj pokušavam reći da su mi noge predebele i da ne mogu od sala ih dići više, poprave mi visinu zaglavlja, ja se namjestim malo bolje i čopim se za rukohvate. Babica kaže sad tiskaj, ja se napnem iz petnih žila, osijećam kako se kosti razdvajaju, babica kaže sad izdahni pa udahni i opet, ja je poslušam i mislim kako ću umrijeti.....čujem je kako kaže sad slijedeća 2 truda prodiši, ja joj kažem da ne mogu, ona kaže moraš i ja dam sve od sebe....uspjelo je....čujem kako kaže mužu sad ćeš joj dignuti i držati glavu, a meni kaže sad daj sve od sebe.....kroz glavu mi je prošlo «sad ili nikad»....napela sam se do daske, osjetila sam kako mi reže međicu na desno, osjetila sam trganje i pucanje kože i razmicanje kostiju, peckalo me lice od pucanja kapilara......uslijedilo je olakšanje i beba je bila vani.....ljubčasta i plače iz petnih žila.....ja u polusnu pitam kad je slijedeći trud, sestra stiže s injekcijom dripa a babica zaprepašteno pita što mi nije dala drip na što ova kaže da nije stigla.
    Muž je zaplakao, a Rebeku su mi stavili na prsa i rekli da je predivna djevojčica od 50 cm i 3430 gr. Posteljica je ispala sama od sebe bez trudova i muž i babica su je zajedno pregledali.
    Uzeli su mi Rebeku, a muža poslali vani na slijedeća 2 sata. Ležala sam tamo čekajući šivanje i slušala ženu do sebe kako rađa....zapamtila sam samo to da je propustila onaj odlučujući trud kad je trebala jače tiskati i produžila si porod za još sat vremena.
    Noge su mi počele trnuti i lagano sam se počela osijećati blaženo, gubila sam svijest na što su se sletili svi oko mene i počeli paničariti.....iskrvarila sam strašno i tlak mi je pao na 70/50!!! Počeli su me okretati naopako, mjeriti tlak, utopljavati, infuziju pojačali.....i spasili me!
    Šivanje je bilo gore od poroda. Osjetila sam svaki ubod i bolilo me opako ali sam pregrmila i to kroz zezanciju s osobljem kojem nije bilo jasno kako nisam glas ispustila cijeli porod a sad na svaki ubod kažem «au,aaauuu».

    Već sam puno ispisala o samom porodu tako da ću skratit ovaj dio poslije. Osoblje na babinjačama je grozno. Nisam dobila mlijeko, a htjela sam silno dojiti. Dijete mi nisu nahranili preko 15 sati tako da je sirota plakala od gladi satima dok nisu napokon došli i dali joj jesti. Grudi su mi iskasapili pregledima. Tretirali su me kao folericu koja ne želi dojiti sve dok jedna jedina doktorica nije ustanovila da mlijeko stvarno nije u kanalima i da mi treba prestati stiskati bradavice i čekati da se pojavi te povremeno stavljati bebu da sisa. Kasnije mi je patronažna rekla da su mi mogli dati neke tablete da mi dođe mlijeko.....da sam barem znala! Možda mi dijete sada se ne bi budilo svakih 30 minuta u strašnim grčevima!

  2. #2

    Početno

    Jao...drago mi je da je na kraju prošlo u redu...I žao mi je što iskustvo nije bilo ono čemu si se nadala...

  3. #3

    Datum pristupanja
    May 2005
    Postovi
    276

    Početno

    Joj ženo krv mi se ledila u žilama dok sam ovo čitala .Ne znam što bi ti rekla osim da si jedna strašno hrabra mama.
    A za lijećnike i sestre nije mi jasno da ti ljudi nemaju ni malo osječaja pa ne rađamo mi telad i ždrebad nego male ljude, ba zaboga i oni če danas surta postati roditelji ili to već jesu. Ne znam , ja sam grozno prošla na porodu ali ovo . Drži se . Pozdrav

  4. #4
    ms. ivy avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    12,890

    Početno

    žao mi je da je bilo tako gadno... ali bila si hrabra!

  5. #5
    JaMajka avatar
    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Postovi
    498

    Početno

    I mene je sve bolilo dok sam ovo čitala. Gotovo je Nattie, sada uživaj u malom anđelu, do slijedećeg puta sve ćeš zaboraviti :namig:
    Pusa Rebeki

  6. #6

    Početno

    dobrodoslica maloj Rebeki. i pusa hrabroj mami. zao mi je sto ti je porod bio jedno toliko neugodno iskustvo.

  7. #7
    Vodenjak avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Postovi
    706

    Početno

    Čestitke hrabroj mami! Rebeki. Žao mi je što si to morala proći, a kad sam čitala tvoju priču kao da sam vidjela sebe.

  8. #8
    Ancica avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    4,421

    Početno

    Nattie, strasno mi je zao da je Rebekino rodenje bilo toliko traumaticno za tebe i nju, i nicim opravdavajuce

    Dobrodoslica Rebeki i nadam se da uzivate jedna u drugoj

  9. #9

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    2,765

    Početno

    Uh, i ja sam se isprepadala. Stvarno se to bolnicko osoblje nehumano odnosi prema porodiljama. Zar ne mozete nista ucinit, pa da ih tuzite? Treba ih pustit da dobiju po usima.

    Pusa maloj Rebeki.

  10. #10

    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    114

    Početno

    Hvala na podršci svima.....
    Prošlo je i sad smo bolje ali urezalo nam se u pamćenje.....znate koliko je sati kad je muž rekao da više nećemo imati djece jer niti jedna žena ne zaslužuje ponovo prolaziti ovakvu traumu poroda. Bez obzira što je ljudski mozak takav da s vremenom nećemo moći prizvati u sijećanje sve detalje tog iskustva, oboje smo se složili da je ovo naše prvo i posljednje dijete.....fizičku bol ćemo zaboraviti ali psihička se upisala u "zauvijek"!

  11. #11

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    885

    Početno

    Kao prvo čestitam, sada slijedi samo uživanje i samo lijepo, ovo ružno ostavi iza sebe i svaki put kad se sjetiš boli zagrli svoju pupicu.....s vremenom ćeš se sve manje sjećati....

  12. #12

    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    9,942

    Početno

    nattie čestitam


  13. #13

    Početno

    Slucajno poznajem Ivanu i Simeta dok su jos bili klinci i sad sam se sokirala da njene vrsnjakinje vec djecu imaju!!! Brrrr, kako sam stara...
    Nattie, od srca cestitke i nadam se da ces neugodno iskustvo brzo zaboraviti i da ce bebica dobiti brata ili seku i prije nego sto se tome bude nadala.

  14. #14

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zgb
    Postovi
    2,118

    Početno

    Svaka čast na izdržljivosti!!! :D

    Pusa za bebu!

  15. #15
    kloklo avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb/Jarun
    Postovi
    2,990

    Početno

    Draga Nattie, baš mi je žao što si se tako namučila da bi došla do svog malog anđela...zaista mi je neshvatljivo kako može to osoblje biti tako bešćutno u trenucima kad čovjeku najviše treba upravo lijepa liječ

    No, falabogu, to je iza tebe, a divni dani s bebicom isred tebe...veseli se...pusaaaaaaaaaaa

  16. #16
    Osoblje foruma mamma san avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    zagreb
    Postovi
    10,959

    Početno

    Žao mi je što ti je porod bio tako traumatičan.....

    Puse hrabrice tebi i tvojoj maloj curki...i tati normalno!!!

  17. #17
    TIGY avatar
    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    ZAGREB
    Postovi
    827

    Početno

    Uhhhh, Nattie, sva sam se naježila dok sam čitala,
    stvarno je bilo traumatično iskustvo, a tome je najviše pridonijelo nestručno osoblje bolnice,
    imaš sreću što je ipak sve dobro završilo i drago mi je da je muž bio uz tebe kao najveća podrška ...

    Pusa maloj Rebeki i još jednom čestitke hrabroj mamici !!!

  18. #18
    Točkica avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2004
    Postovi
    978

    Početno

    Čestitamo i nas dvije od srca!!!
    A porod......sledila mi se krv..... grozno!
    Što se osoblja na 5. katu tiče, netko bi stvarno tim ženama (čast izuzecima, njih ravno 4) trebao malo ispričati što se o njima misli i piše.....

  19. #19
    Poslid avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    ČK
    Postovi
    2,914

    Početno

    Svi pričaju o rodilištu Rijeka kao o bogomdanom mjestu. Sve super, fantastično, moderno, super pristup, nude sve što poželiš, a moja rođakinja iz okolice Rijeke nedavo mi je ispričala svoju horor priču iz dotične bolnice.
    Mislim da nije u redu da se tom rodilištu pjevaju hvalospjevi, ako to nije zaista tako. Netko bi to trebao dati u javnost.

  20. #20
    Eowyn avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    389

    Početno

    ne znam što bih o ovom rekla osim da sam se sva isprepadala. užas!

    super da je sad sve iza tebe.
    čestitam ti

  21. #21
    Nitica avatar
    Datum pristupanja
    Sep 2004
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    1,081

    Početno

    Pusa tebi maloj Rebeki! Žao mi je što je tvoje iskustvo s porodom bilo grozno i moram priznati da me sad još veća frka. Mene to čeka u slijedećih 15-20 dana i stvarno me strah.

  22. #22

    Datum pristupanja
    Jul 2004
    Lokacija
    Zg
    Postovi
    744

    Početno

    Znam i ja Ivanu i Šimu od kad su bili klinci, a znam im i tatu od kad sam ja bila klinka.. Drago mi je bilo čuti da te je on u svoj toj grozoti ipak malo ohrbrio i olakšao ti porod...
    Ja sam jedno dijete rodila u Hrvatskoj, a drugo u Norveškoj i stvarno mogu usporediti razliku u pristupu svih ljudi s kojima u rodilištu došla u kontakt, ali ipak je ono što je najvažnije je prekrasno malo zdravo djetešce pored kojeg na sve zaboraviš.

  23. #23

    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    114

    Početno

    Nitice nemoj se bojati.....sve je to individualno! Ima puno žena koje pjevaju hvalospjeve o KBC-u Rijeka. Moje iskustvo je bilo takvo, tvoje ne mora biti grozno.

    Svakako zahvaljujem od srca dr. Sindiku jer je dao sve od sebe da mi pomogne i da me ohrabri a to kakvo je osoblje dalje bilo prema meni je sklop slučajnosti koje svrstavam pod "nisam imala sportske sreće" hahaha.

    Predlažem da nazoveš Sindika i dogovoriš barem razgovor.....stvarno je ugodan i spreman pomoći.

    Inače, pred 26 godina, dr. Sindik je porodio i moju mamu....hehehe on je prvo što sam ugledala na ovom svijetu.......nije li to ipak romantično????

  24. #24
    vesnare avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Postovi
    1,089

    Početno

    Nattie2 ja očekivala neku super priču, jer se u zadnje vrijeme toliko hvali KBC Rijeka u svim emisijama koje sam gledala na TV (Maja, Sanja i sl.) i sve žene koje su pričale o tome ili pisale imaju pozitivno iskustvo, pa i iz ZG žene idu roditi u Rijeku radi poroda u vodi i sl.

    Tako mi je žao što si imala ovako odvratno iskustvo. Jedina svijetla točka u svemu je ipak TM koji ti je sigurno bio ogromno podrška i sretna si što si bar njega imala uz sebe.

    Nadam se svim srcem da ćeš što prije zaboraviti sve boli svog poroda

    Nadam se da ću i ja smoći snage nakon ove priče za vlastiti porod - baš me ovo ustravilo

  25. #25

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    1,535

    Početno

    uf, nattie, zao mi je da je bilo tako strasno... ljubi malecku, zbog nje se sve ipak isplati... pusa

  26. #26

    Datum pristupanja
    Feb 2004
    Postovi
    3,805

    Početno

    Pa stvarno ne shvaćam zašto onda ljudi idu iz Zg na porod u Rijeku, riskiraju po autocesti u trudovima i sl., ako je situacija takva stvar "sportske sreće".

    Iskreno, opisani porod mi se čini kao da je u granicama standardnog u našim krajevima...ili je većina mojih prijateljica imala isto takvu slabu sreću.

  27. #27

    Datum pristupanja
    Dec 2003
    Postovi
    1,535

    Početno

    zar nije rijeka bila prva s porodom u vodi, rooming in-om...? mozda zato...

    a i dobila je plaketu Bolnica prijatelj djece jos tamo 1996. po tome je takodjer bila medju prvima (ili prva) u rh, pa se teorijski promice humanost radjanja, ocevi prisustvuju porodu, ako je dijete vec s mamom u sobi, netko ce doci i ustipnut te za bradavicu da vide hranis li ga....

    mislim da cure koje dolaze izvana imaju malo bolji tretman (kao - drago im je da su na dobrom glasu, pa se vise trude). uostalom, nije li u njihovom trudu i poanta svega?

    kad nam vec lete stropovi i prozori po sobama, barem da nas osoblje gleda ko ljude i ne dozvoli da kakamo po hodnicima...

  28. #28

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Postovi
    101

    Početno

    Citiraj mamazika prvotno napisa
    Iskreno, opisani porod mi se čini kao da je u granicama standardnog u našim krajevima...ili je većina mojih prijateljica imala isto takvu slabu sreću.
    Upravo sam to htela da napisem...sasvim obican porodjaj...Nattie, zao mi je sto vam je tako tesko pao...

  29. #29

    Datum pristupanja
    Apr 2005
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    53

    Početno

    Đizs, Nattie... gadno zvuči :shock:
    glavno da je sve dobro završilo... gledaj to s vedrije strane
    priznajem da bih voljela bit na tvom mjestu - nemoj me krivo shvatit - da 25 dana nakon poroda brinem za zdravog malog anđelka
    pusa

  30. #30
    nine avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Lokacija
    Dalmacija-Istra
    Postovi
    696

    Početno

    Citiraj Lidija88 prvotno napisa
    Citiraj mamazika prvotno napisa
    Iskreno, opisani porod mi se čini kao da je u granicama standardnog u našim krajevima...ili je većina mojih prijateljica imala isto takvu slabu sreću.
    Upravo sam to htela da napisem...sasvim obican porodjaj...Nattie, zao mi je sto vam je tako tesko pao...
    nažalost sasvim uobičajan i u Splitu
    mogu sve ovo gore ponovit

    ili da dodam još uz sve ovo koji grozomorni detalj

    Znam da si Nattie šokirana al u nekim stvarima si bolje prošla nego ja i cure koje znam, zaboravit ćeš i imat još bebica

  31. #31
    Daniela32 avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Split
    Postovi
    284

    Početno

    Mi Splićanke se ne možemo šokirati ovakvom pričom s poroda jer je kod nas sve ovo uobičajeno. Osim toga, tek unazad par mjeseci tata može prisustvovati porodu, kad sam ja rađala nije bilo moguće. Naravno da nemamo ni apartmane - sretne smo ako nismo dobile pomoćni ležaj u hodniku. Bebe su nam u drugoj sobi, i nose nam ih na podoj (hajde, u zadnje vrijeme čak i dopuste da beba bude s mamom između 2 podoja, ali na jednom uskom ležaju.

    Jedino što mi na kraju ne budemo šokirane i istraumatizirane, jer obično budemo sretne što je s nama i bebom sve ok.

  32. #32
    Vodenjak avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Postovi
    706

    Početno

    Citiraj Daniela32 prvotno napisa
    Mi Splićanke se ne možemo šokirati ovakvom pričom s poroda jer je kod nas sve ovo uobičajeno. Osim toga, tek unazad par mjeseci tata može prisustvovati porodu, kad sam ja rađala nije bilo moguće. Naravno da nemamo ni apartmane - sretne smo ako nismo dobile pomoćni ležaj u hodniku. Bebe su nam u drugoj sobi, i nose nam ih na podoj (hajde, u zadnje vrijeme čak i dopuste da beba bude s mamom između 2 podoja, ali na jednom uskom ležaju.

    Jedino što mi na kraju ne budemo šokirane i istraumatizirane, jer obično budemo sretne što je s nama i bebom sve ok.
    Pa zato sam i ja napisala kao da vidim sebe.. Stvarno skoro pa svaki porod na Firulama je takav..

  33. #33

    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    244

    Početno nattie

    Moram priznati da inače ne čitam priče s poroda, ali tvoja mi je bila napeta. Ja sam imala sličan 1. porod (užasni trudovi- 6 sati), koji je završio hitnim carskim rezom (nije se sinko spustio), a ipak imamo i drugo dijete. A isto sam si govorila- sjeti se ovog kad ćeš htjeti drugo dijete. Ti sati patnje su malo u usporedbi s rezultatom

  34. #34
    mamma Juanita avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    6,285

    Početno

    vec sam postala na http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...=220071#220071 , pa cu samo pekopirati
    Citiraj mamma Juanita prvotno napisa
    ja nekako suosjecam s Nattie.
    smrzla sam se dok sam citala njenu pricu, pogotovo sto sam i ja rodila u Rijeci, ali moje iskustvo je bilo daleko ljepse.
    sve vise sam sklona vjerovati da je ekipa za porod u vodi daleko vise senzibilizirana za humani pristup radjanju od ostalih tamo.
    jer kako inace objasniti ovakve razlike?
    pa cak i ako ides na porod u vodi, opet moras imati i malo srece i snage i odlucnosti boriti se oko nekih stvari, kao sto su se borili mommy iNJM i Domagoj i NJZ.
    Nattieno iskustvo je zbilja tesko i mislim da sam na njenom mjestu da mi nista ne bi koristila stara dobra fraza "sve se to zaboravi".
    jer, porod uopce ne mora biti takav da ga zelis odmah zaboraviti, dapace, ja mislim da je bolje osvijestiti i suociti se s tim traumaticnim dozivljajima i poraditi na tome da sljedeci put bude drugacije, a ne gurnuti pod tepih i misliti da se sve to pretrpi za svoje dijete.
    jer neljudski tretman se ne mora trpiti.
    čini mi se da naše osoblje puno ljepše postupa prema curama koje nisu iz Rijeke.
    ovo je isto moguce, s tim da je vecina nas koje smo dosle iz ZGa isla bas na porod u vodi, bile smo jako dobro oboruzane informacijama i vise ili manje spremne neke stvari dogovoriti unaprijed i zahtijevati.

    a kad citam vecinu ostalih prica s poroda, cini se da se nitko nema previse snage ili volje svadjati se da nece brijanje ili da zeli loptu, nece drip ili ne znam, zeli stolicu umjesto "kobile".
    ali nista to ni najmanje ne opravdava rodiliste, jer oni bi se po defaultu trebali SVI prema sVIMa ponasati s uvazavanjem, a to precesto nije tako.

    zakljucak je, ako zelis imati porod sto blizi onome kako ga zamisljas, moras imati dobru pripremu terena, a to podrazumijeva:
    edukaciju,
    dosta povjerenja i u majku prirodu, a ne samo u doktore (primjer lose procjene cak 4 razlicita doktora koji su Nattie odredili indukciju zbog procjene da je beba vec premasila 4 kg, a bila je ispod 3ipol, a inducirani porod je bolniji i teze podnosljiv od spontano zapocetog )
    i strategiju smisljenu u naprijed-kako se postaviti ako se desi ovo ili ono.
    dok se opca situacija ne pomakne na bolje, za sve te stvari cemo se morati same izboriti, a pomaknut ce se samo ako MI SAME to budemo zahtijevale.
    nece sigurno nitko drugi umjesto nas.

  35. #35

    Datum pristupanja
    Oct 2004
    Postovi
    949

    Početno

    Natiie, nakon nekog vremena, kako Rebeka bude rasla sve ćeš se bljeđe sjećati poroda..do tada se nešto možda i promijeni, naravno na bolje! Volila bi da ti ova trauma izbljedi, pa da Rebeki podarite brata ili sestricu. Možda bi to bio nejveći udarac svim prascima i prasicama koje rade u rodilištu, a nemaju osjećaja-još jedna hrabra žena im je došla roditi i ukrasti vrijeme ispred TV-a..
    Što se tiče samog poroda vrlo slično iskustvo sam doživjela, ali moja Luce je sve to učinila malim..
    Mi smo (u Splitu), kao što su već cure rekle, sretne jer napokon imamo debilni tečaj, koji se plaća, pa nam muževi mogu biti uz nas u rodilištu. Da ne govorim da se npr. na tom tečaju hvali epiduralna, odnosno potpuno obeshrabruje ženu da rodi prirodnim putem, umjesto obrnuto..
    Zamisli ovo, ja sam im toliko iskrvarila da su me mogli izgubit, a primjetili su to tek 9 sati nakon poroda, kad sam pala u nesvijest..onda su se sjetili dat mi krv..

  36. #36

    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    114

    Početno

    Citiraj MajaMajica prvotno napisa
    Zamisli ovo, ja sam im toliko iskrvarila da su me mogli izgubit, a primjetili su to tek 9 sati nakon poroda, kad sam pala u nesvijest..onda su se sjetili dat mi krv..
    Ja sam taj dan 3 puta gubila svijest.....ali nisu tome pridavali značaj.

    Inače saznala sam da je doktorica koja je bila u noćnoj smjeni (....ona gruba.....) jedna nesretna žena koja ne može imati djece. To je ne opravdava ali ja joj opraštam grubost jer je ipak najgora stvar neosjetiti sreću trudnoće i držanja djeteta u svojim rukama.

    Moram reći da više ne mogu prizvati u sijećanje bol poroda ali i dalje se budim s noćnim morama....scene s poroda mi se vraćaju svaki put kad zaklopim oči.

    Napominjem kako smo MM i ja došli na porod puni znanja i informacija koje smo prikupili tokom trudnoće i bili smo jako optimistični jer smo očekivali tretman "pitaj i dobit ćeš". Sve je bilo još ok dok nam nije babica odbila epiduralnu......tada smo shvatili da jako ovisiš o ljudskom faktoru koji se možda digao na lijevu nogu.

    Ogorčena nekim ljudima, skoncentrirala sam se više na ružne stvari pa sam u postu zanemarila neke ljude koji stvarno zaslužuju pohvalu. Zapravo svi na patologiji trudnoće i u rađaoni osim dežurne doktorice i babice koja je radila do 7. Babica koja me na kraju porodila je bila divna i da me dopala njena smjena od početka vjerojatno bi moja priča imala samo pohvale za taj dio......i da je dr. Sindik bio dežuran samo bi redala lijepe riječi....

  37. #37
    Felix avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2003
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    4,219

    Početno

    nattie, jako mi je zao zbog traumaticnog poroda
    vjerujem da ti je bilo grozno i da se ne mozes oporaviti od toga samo mahnuvsi rukom 'vazno da imam svoju bebicu, sve ostalo je nebitno'
    jer je, bitno je, jako je bitno! :/
    mislim da bi ti dobro doslo da potrazis strucnu pomoc da sto lakse i brze prebrodis psihicke posljedice. psihicko zdravlje je jednako vazno kao i tjelesno. a bebica sve osjeti, nazalost.

  38. #38
    ivancica avatar
    Datum pristupanja
    Jan 2004
    Postovi
    3,356

    Početno

    Strašno, baš mi je žao da je na kraju sve tako završilo.

  39. #39

    Datum pristupanja
    Mar 2005
    Postovi
    371

    Početno

    Nattie, vidiš da su neka ružna sjećanja već počeka blijediti. Uživaj u svojoj curici!

  40. #40

    Datum pristupanja
    Jan 2005
    Lokacija
    Zagreb - Wien
    Postovi
    1,171

    Početno

    Draga Nattie čestitke na hrabrosti!!!!!
    U potpunosti razumijem kako ti je bilo, jer sam imala slično, samo još i gore iskustvo, tako da sam odlučila ne pisati priču o tome da ne bih nekoga uplašila. I moj muž rekao je da ne želi više djece......ja kažem MOŽDA, ali sigurno više nikada neću rađati u Hrvatskoj!!!!!!!!
    Tebi i tvojoj obitelji želim puno sreće i da što prije sve zaboravite i želim vam još malih mrvica, ali da ih rodite negdje vani, npr. u Austriji ili Sloveniji, jer nitko od nas, a pogotovo naše bebice ničim ne može zaslužiti to što nam rade u hrvatskim rodilištima!!!!!!!!!!

  41. #41
    momze avatar
    Datum pristupanja
    Nov 2004
    Postovi
    4,443

    Početno

    Boze dragi, svaka ti cast Nattie! Trnci su mi prolazili tijelom dok sam citala tvoje iskustvo... Bravo za izdrzljivost, TM, tebe i Rebeku!

  42. #42
    Mirta30 avatar
    Datum pristupanja
    Dec 2004
    Lokacija
    Zagreb, Centar
    Postovi
    1,966

    Početno

    O Bože, šta li mene čeka
    Nattie čestitam na izdržljivosti.
    Ljubi svoju dušicu i uživaj.


  43. #43
    anchi avatar
    Datum pristupanja
    Aug 2004
    Lokacija
    Zagreb, Maksimir
    Postovi
    1,170

    Početno

    Nattie, draga, baš mi je žao što moram čitati ovakvo tvoje grozno iskustvo! Ipak nemoj zaboraviti da sad imaš predivnu curicu u naručju. Drži se!!!
    Mirta, samo bez panike! 8)

  44. #44

    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    zgb
    Postovi
    1,984

    Početno

    žao mi je zbog teškog poroda,ali glavno da je sve dobro završilo.nemoj zbog nečije neljudskosti odustati od proširivanja svoje obitelji.
    moj prvi porod je bio nočna mora ,a zbog nemara osoblja moje je dijete za dlaku izvuklo živu glavu.zamjerilo mi se strašno,bila sam bijesna,ali tada sam još čvršče odlučila da ću imati ubnrzo još djece i da im neću dozvoliti da me obeshrabre.
    kao što vidiš nakon toga sam još dva put rodila i nisam požalila.

  45. #45

    Datum pristupanja
    Jun 2004
    Lokacija
    Rijeka
    Postovi
    114

    Početno

    Samo da napomenem.....sad je 55 dana od poroda i čini mi se da bi mogla opet!!!! Majka priroda se stvarno igra sa mnom.....amnezija je savršena stvar za ovako teške životne situacije.

    Tom feelingu da bi mogla opet je pridonijela činjenica da me ginekološki pregled nije bolio....nisam ni osjetila a bojala sam ga se k'o vraga i da je prvi spolni odnos između mene i mm protekao divno bez boli....čak ljepše nego prije poroda! 8)

  46. #46

    Datum pristupanja
    Feb 2005
    Lokacija
    Zagreb
    Postovi
    222

    Početno

    :shock:
    upravo ovako sam izgledala kad sam čitala tvoju priču! brrrrr

    Ali ovaj tvoj zadnji post je ipak super! Dakle- bilo pa prošlo, i nikad ne više takvo ne došlo!!
    Uživaj u svojoj bebici i TM-u!

  47. #47
    trinity avatar
    Datum pristupanja
    Mar 2004
    Lokacija
    Solin - Split
    Postovi
    676

    Početno

    NATTIE, mozda i nije bilo tako strasno kad kazes da bi vec mogla ponovo....
    Meni je trebalo puno vise vremena.

    Drago mi je da si sad puno bolje i da amnezija djeluje. Sretno.

  48. #48

    Datum pristupanja
    May 2005
    Postovi
    276

    Početno

    Nattie , što ti je lijepa Rebeka... pravi mali
    Ajme malo sam se prestrašila kad sam tebe ugledala u uvečanom izdanju.... uf nije ti bilo lako .
    A što se novih potomaka tiče imačeš ih još... i ja sam tako rekla , pa sad molim boga da ostanem trudna :/

  49. #49

    Datum pristupanja
    Jul 2005
    Lokacija
    za laptopom :)
    Postovi
    234

    Početno

    POBJEĆI IZ VLASTITOG TIJELA - jedna mama za legalizaciju pobačaja!

    Zvuči malo tragično - mislim da pobačaj definitivno treba biti opcija i treba biti legalan. Ipak smo i mi živi i nismo uvijek u stanju izabrati želimo li biti trudne (npr. silovanje, a i znam neke žene koje su prakicirale prekinuti snošaj kao kontracepciju, pa su muževi svojevoljno odlučili da bi mogli ovog puta ostaviti trag).
    Ja sam sretna mama malog Noe starog 3.5 mjeseca. Imala sam problema usklađivanja sebe i sebe-mame s vremenom od 24 sata na dan i polako mi uspijeva.
    IZ OSIJEKA SAM. Trudnoća mi je bila ok - tlak nizak - sve štima. Privatni ginekolog - super njega. AMNIOSKOPIJE boljele ko sam vrag i poslije toga sam krvarila. Tjedan dana prije termina, na pregledu u 19h navečer mi skočio tlak na 145/110. Doktor me poslao na hitan prijem u bolnicu pod sumnjom na preeklamsiju. Provela sam na odjelu za "humanu reprodukciju" tih tjedan dana, sa stalnim provjeravanjima tlaka (koji je odmah pao opet na niski, pa su se svi doktroi čudili, ali me niti jedan nije slao kući), CTG, amnioskopije (jednom dvaput zaredom i sl).
    Htjela sam ići kući ali ništa. Bila sam stalno otvoena 2-3 cm.
    Dan poslije termina sam bila na amnioskopiji (da ne spominjem da je svaki put drugi liječnik - inače sam stidljiva) bio je oko 6-7 studenata koji se SVI ZAREDALI NA MENI! Liječnik je njima objašnjavao kako se po plodnoj vodi vidi točan termin i da meni JOŠ NIJE TERMIN. Htjela sam još slušati jer sam bila nestrpljiva kad ću roditi, ali IZBACIO ME VAN, Kad sam se obukla smo mi je tutnuo karton u ruke.
    Vratila sam se na odjel i odložila karton kod sestara i otišla u sobu se presvući jer mi je došao M u posjetu. Kroz otvorena vrata čula sam svoje prezime i riječ rađaona. malo mi se sledila krv, ali sam pomislila: ma nije, doktor je rekao da mi još nije termin. Tada me preko interfona u sobi babica pozvala: "Gospođo X. u ambulantu!"
    Mislila sam, zašto u ambulantu kad sam sad bila na pregledu. Otišla sam zbunjeno do pulta sestara,a i MM je zbunjeno gledao kroz staklena vrata. Sestra me mrko pogledala i rekla izvolite u ambulantu - idete u rađaonu! Zar vam liječnik nije rekao?!
    ja sam rekla NE LIJEČNIK MI NIJE NIŠTA REKAO (i mislim u sebi, dapače, objašnjavao je kako mi još nije termin). Ona je nazvala liječnika da provjeri i onda mi potvrdila da idem u rađaonu jer imam MEKONIJSKU PLODNU VODU!!!
    Dobro, ja ušla, sestra me OBRIJALA I POREZALA, DALA MI KLISTIR. Klistir je prošao ok s obzirom da uopće nisam imala trudove. Otuširala sam se i pripremila mirno sve za porod (to je jedina prednost). zajedno s MM sam se odšetala do rađaone. NISAM SE USUDILA NIPTA PITATI - NI DA BIH STOLICU NI DA NE BIH EPIZIOTOMIJU.
    Polegli su me na stol, stavili neki lavor i probušili mi vodenjak velikom iglom i onda se natiskivali na moj stomak da sva voda izađe. Ja sam samo gledala kad će mi pustiti M da uđe.
    Tad je došao MM u zelenoj uniformici i sjeo kraj mene. Meni s u odmah počeli trudovi, kao bolovi za vrijeme menstruacije, samo su išli nekako stalno. OSJEĆALA SAM SE SLABO I NISAM PUŠTALA NI GLASA - SAMO SAM ŽMIRILA. Tad je došla jedna mlađa doktorica i rekla da su mi trudovi preslabi i da će mi dati drip. Tu sam se naježila, ali sam i dalje šutila.
    TAD JE POČEO PAKAO. Oko 4 sta konstantne jake, najjače boli. MM sam rekla samo da me pusti da me ne dira, da odgovara sestrama umjesto mene i ŠUTILA SAM ŠUTILA I ŽMIRILA... Gledala sam samo na sat. Najgore mi je bilo što nisam ništa znala, prvi mi je put, ne znam koliko će trajati, hoće li biti gore...
    OSJEĆALA SAM SE SAMA. SAMA U SVOM TIJELU. OČEKIVALA SAM STRPLJIVO VELIKU BOL. DISALA. ŽMIRILA. GLEDALA NA SAT. NADALA SAM SE DA SVE IDE DOBRO - DA SE OTVARAM - A NAJVEĆA NOĆNA MORA MI JE BILA DA PROĐU SATI I SATI A DA NE USPIJEM OBAVITI NIŠTA I DA ONDA JOŠ ŠALJU NA CARSKI (koji ima sasvim drugačije posljedice - pa bih ih imala s obje strane).
    POTAJNO SAM ZAMIŠLJALA DA MOGU OTIĆI IZ SVOG TIJELA. DA NISAM BILA TRUDNA RAZMIŠLJALA BIH O TOME "KAKO DA SI PRIKRATIM MUKE" AKO DOĐE DO NEIZDRŽIVOG, ALI POŠTO JE U MENI BILO MALO ŽIVO VOLJENO NEVINO BIĆE TO NISAM MOGLA... NITI ŽELJELA...
    PA SAM SE SAMO OSJEĆALA ZAROBLJENO. RAZMIŠLJALA SAM KAKO NE MOGU NIKAMO POBJEĆI - STISNULA ZUBE I TRPILA BOL ZA KOJU NISAM ZNALA KAD ĆE PRESTATI I HOĆE LI BITI JOŠ GORE.
    U MENI SE RODILO STRAHOPOŠTOVANJE PREMA SVIM ŽENAMA ŠTO SU RODILE. TAKOĐER SAM RAZMIŠLJALA DA TATE NE SMIJU INZISTIRATI NA IMENU DJETETA JER ŽENA IMA TO PRAVO I JOŠ PUNO VEĆA PRAVA...
    MM mi je bio velika podrška. Ohrabrivao me, hrabro sjedio kraj mene i sve izdržao.
    U boksu pred mog bila je žena koja se porađala oko 12 sati i stalno se derala i derala, skvičila i zazivala carski.
    U jednom trenutku sam ja kroz par suzica tiho ispustila glas i rekla MM da bih i ja carski i da se jako bojim. Nisam se mogla ustati pa su mi stavili KATETER DA IZVADE MOKRAĆU. A prilično sam sigurna da mi je u jednom trenutku i guza nešto sama ispustila.
    Nakon 4 sata agonije doktroica me pregledala i rekla da odlično napredujem i da imam već 8 prstiju, da još samo malo pa će porod.
    TO MI JE DALO NEVIĐENU SNAGU I OPTIMIZAM. Skinuli su mi drip, počela sam uviđavati razliku između 2 truda i puno više su mu se ovi svidjeli - osjetila sam im svrhu - otvarala sam se. Nisam zatomljavala trud već ga svjesno puštala da obavi posao - osjećala sam kako se sve širi i to me nije boljelo.
    Došli su liječnici i viknuli POROD! Upalili su neku jarku lampu i sjatili se oko mene. Rekli su mi da tiskam kad osjetim trud. U svoj strci ja sam čekala trud, ali on nikako. Nisam ga mogla osjetiti pa sam počela tiskati. Doktorica se nadvila nad moj stomak i gurala bebu. OVAJ POSTUPAK ME NIJE UOPĆE BOLIO - VALJDA ME NIJE STIGAO BOLJETI. Iako su me na tečju učili da tiskam prema naprijed - prema onim Kegelovim mišićima, u bolnici su mi rekli da tiskam kao da idem na veliku nuždu - JA SAM SE UPLAŠILA I TISKALA KAKO SU MI REKLI - SVOM SNAGOM!!!
    Tako nekoliko duugih puta i beba je bila vani - nisam ni osjetila. Stavili su mi ga na stomak. Vidjela sam samo tjeme. Imao je 3710 g i 51 cm, apgar 10/10 sva sreća. Tata mu je prerezao vrpcu i nunao da i tješoi. Ja sam bila presretna. Kad su me pitali za ime izašlo je iz mojih usta kao neko pjesmica. Kad sam čula vlastiti glas skoro sam umrla od smijeha.
    SAD KAD JE SVE BILO GOTOVO (posteljice se i ne sjećam) I S BEBOM SVE U REDU PITALA SAM SESTRU: NISAM POPUCALA JEL'DA?
    ONA MI JE REKLA: DRAGA, JA SAM TEBE I REZALA!
    Bila sam skroz zbunjena jer nisam ništa osjetila (MM je rekao da taj tupi zvuk neće nikada zaboraviti - kao da režeš škarama neku debelu tkaninu). ŠIVANJE JE BOLILO KO SAM VRAG - SVAKI UBOD I SVAKO POTEZANJE KONCA DA SE KOŽA STEGNE... Prošlo i to... Odležala sam 2 sata, o onda u sobu. Ja vesela, pričam ko navijena, ništa ne osjećam osim sreće. MM je zabunom ponio moje naočale i mobitel sa sobom kući pa sam bila ćorava ko slijepi miš. Sestra me otuširala oko ponoći (rodila sam u 16:45h). Zanimljivo mi je bilo da me uopće nije bilo sram - KAO DA MOJE TIJELO VIŠE NIJE MOJE TIJELO VEĆ KAO NEKA TVORNICA S VELIKOM SVRHOM... TUĐA STVAR. JAVNA STVAR.
    Imala sam ožiljak od oko 3-4 cm + male šavove što sam popucala - dobila sam hemoride od tiskanja. Još me ništa ne boli.
    Ujutro: ja se sva tresem, ohladilo se tkivo i mene sve boli za umrijeti, više nego na porodu - NE MOGU SE USTATI, NE MOGU HODATI, NE MOGU SJEDITI, NE MOGU PIŠKITI NE MOGU KAKITI, NE MOGU JESTI...JEDINA SREĆA MI JE BEBICA - MOJ SLATKI MALECKI NOA - NITKO MI NE POMAŽE S DOJENJEM... ON NE ZNA ZAPOČETI SISATI, NAPATILI SMO SE DOK SMO ZAPOČELI - STRPLJIVO I HRABRO - ALI NEMA MLIJEKA DOVOLJNO - ON ZASPI - JA MISLIM DA SE NAJEO - A ONDA U NOĆI PLAČE I PLAČE - JA NADLJUDSKIM MAPORIMA SE USTAJEM, STAVLJAM GA NA KREVET, PENJEM SE NA KREVET NADAJUĆI SE DA ME NITKO NEĆE VIDJETI JER SU TO BILI MANEVRI... PATIMO SE OKO SAT I PO NA JEDNOJ DOJCI, PA SE USTAJEM - PREMJEŠTAM BEBU NA DRUGU STRANU, JA SE VRAĆAM NA KREVET U ZNOJU I BOLOVIMA, PAZEĆI PORED SVEGA DA BEBA U SVAKOM TRENUTKU OSTANE NA GORNJOJ PLAHTI, A MOJE KRVAVO TIJELO DA DODIRUJE SAMO DONJU PLAHTU I OPET OKO 1,5H...
    Kako se nije najeo, ovog puta nije jadan zaspao nego stalno plakao i plakao. Ja nisam znala što je u pitanju pa sam se ustala i nunala ga i hodala okolo u bolovima... Sestra se navirila nakon 3 sata plakanja i kad je vidjela da ga nosim pogledala me kao glupaču i rekla PA DAJTE TOM DJETETU JESTI! i otišla...
    JA SAM SHVATILA DA SAM SAMA I PONOVO SE BACILA NA POSAO DOK DIJETE NIJE KONAČNO ISCRPLJENO ZASPALO...
    Jedva sam čekala da dođem kući gdje će mi ga barem netko moći dodati na dojenje...
    Sve u svemu - primijetila sam da mame baš i nemaju neka prava ili što je gore - mi ih ni ne tražimo samo šutimo i trpimo i želimo biti dobre mame. Nakon ovog uskustva ja sam razmišljala o svim mogućim kontracepcijama i željela ih koristiti sve odjednom da ne bih nikada nikada nikada bila u istoj situaciji opet. Uvijek sam mislila da samo treba stisnuti zube tih 5-6 sati i gotovo, a najgore je tek poslije. Prohodala sam nakon tjedan dana, prestala krvartiti nakon 20 dana, sjela nakon 3 tjedna pomalo, išla na veliku nuždu te kod kuće, u svoj agoniji nisam uspjela dojiti i nisam imala mlijeka niti na izdajalici pa mi se beba hrani (kršitelj koda)om PRE.
    Sad ima 3.5 mjeseca. Ja sam puno bolje iako imam problema s bubrezima i hemoridima i strijama i ožiljcima. Polako pronalazim normalni ritam života...
    Želim imati još 1-2 djeteta, ali najrađe bih jedno za drugim da sve to "odradim" odjednom pa onda uživam u dječjem smijehu i odrastanju...
    DRAGE ŽENE, JA NE BIH NIKADA ABORTIRALA, ALI NE DAJTE MOLIM VAS DA NAM TO PRAVO ZABRANE - MI SMO ISTO ŽIVE I NISMO TVORNICE ŽIVOTA VEĆ NJEGOVATELJICE ŽIVOTA - A DA BISMO TO MOGLE MORAMO PRVO MOĆI NJEGOVATI VLASTITO TIJELO I VLASTITI ŽIVOT!!
    HVALA...

  50. #50

    Datum pristupanja
    May 2005
    Postovi
    276

    Početno

    PRVO ČESTITKE HRABROJ MAMI I BEBI :D :D
    A drugo želim ti samo reći da nisi sama, kad sam čitala tvoju priču sjetila sam se sebe, samo što sam ja rodila na carski pa se ipak toliko nisam patila, ali bolovi poslije bili su pakleni (a valjda i to moramo proći da bi došle do svojih bebaća).
    A ono ostalo , nemogučnost dojenja (pa nije mi jasno da ti nisu dale dohranu pa to dijete moglo je od gladi umrijeti, vješčurage jedne nisu se uopče promjenili od kad sam ja rodila, sve ista stara priča)
    Ja sam rekla MM ako više ikad budem išla rodit ponječu sa sobom kutiju hrane i kašičicu za svaki slučaj ako mi se ovako što desi )Pa nek urlaju, dreče, koliko ih volja. A ono što si rekla da su ti se navalile na trbuh ajme majko mila, pa ta bolnica nije bolnica nego šinteraj prve klase s pet zvjezdica
    Čuvaj svoju bebicu i imaš pozdrav od jedne mame s Sjenjaka

Stranica 1 od 2 12 PosljednjePosljednje

Pravila pisanja postova

  • Ne možete otvoriti novu temu
  • Ne možete ostaviti odgovor
  • Ne možete stavljati privitke
  • Ne možete uređivati svoje postove
  •