 |
|||
Strašno
Rijeka je slovila kao najbolja destinacija :? a eto. Baš smo se supruga i ja odlučili za Rijeku a sad ova priča. Pa to više nije normalno kao da predaju stroj u 7 i buše magnetnu karticu pa smjena došla ne došla ko ga jebe
a to što su ljudski životi u pitanju malo se tko pita. Ja ne znam jel sam blesav al čini mi se da večina stravičnih priča dolazi u periodu noći i jutarnjih smjena (tad bolničko osoblje kao da nije normalno
) jel tko to još zapazio ili se samo meni čini :? .
LeiA, slažem se s tvojim mišljenjem oko abortusa u potpunosti.
Tvoja priča s poroda je pomalo jeziva ALI I TI SI ŠUTJELA!!! Moramo biti glasnije u svojim zahtjevima, a ne samo čekati da prođe pa ionako više nikada nećemo roditi!!
Želim ti sve najbolje s bebicom i da ti drugi porodi budu onakvi kakve si želiš i KAKVE ĆEŠ TRAŽITI!!
LeiA, slažem se s tvojim mišljenjem oko abortusa u potpunosti.
Tvoja priča s poroda je pomalo jeziva ALI I TI SI ŠUTJELA!!! Moramo biti glasnije u svojim zahtjevima, a ne samo čekati da prođe pa ionako više nikada nećemo roditi!!
Želim ti sve najbolje s bebicom i da ti drugi porodi budu onakvi kakve si želiš i KAKVE ĆEŠ TRAŽITI!!
LeiA, meni je nevjerojatno kako si ti traumu s poroda povezala s pobacajem (koji btw, vec JE legalan). Kao da je neko malo stvorenje krivo za trume koje se dozivljavaju zbog a) prekomjernog uplitanja i nehumanih rutinskih postupaka osoblja u bolnici i b) straha od poroda koji koci proces.
Ja sam isto prosla svoju traumu i jako mi je zao vas obadvije s pricama na ovom topicu, ali zasto je porod nesto nenormalno i traumaticno, a drip, rezanje, prokidanje vodenjaka, induciranje poroda, lezanje po trbuhu.. normalno i uobicajeno, prihvaceno?
Zene koje su rodile bez forsanja i epiziotomije, nakon poroda mogu sjediti bez bolova.
Nakon prvog poroda sam se osjecala rastavljeno, kao da mi sve te rane, psihicke i fizicke nikad nece zacijeliti, osjecala sam kao da mi se promijenio zivot iz korijena. Isto je bio drip, 7 sati razdirucih trudova skoro bez pauza, padanje u nesvijest za vrijeme izgona, nalijeganje na trbuh, rezanje, bol slijedecih mjesec dana, bradavice razderane mjesec dana...
A nakon drugog poroda sam bila sretna, presretna.
Casna rijec, kad prodje neko vrijeme, samo ako same sebi to dopustite, zaboravit cete ruzni dio
A ovo dijeljenje ovakvih osjecaja s nama i sjecanje ima vise smisla ako svi zajedno pokusamo nesto promijeniti. Tamo gdje dobar dio nasih problema nastaje: u rutinskim nasilnim postupcima i strahu od poroda.
Obadvije ste napisale da vam je jedna-dvije poticajne recenice od osoblja bolnice jako pomogla da iz sebe izvucete jos malo snage za dalje. Moze sve biti takvo, imamo tu snagu u sebi i uz drugaciji odnos i s njihove i s nase strane, moze proci bolje.
Pustite si jos neko vrijeme za odluke o drugom djetetu. Meni je sasvim jasno da se ovako osjecate sada, i ja imam svoju traumu i mislila sam da nikad nece proci, totalno u shoku. Ali snaga i vjera u sebe se obnavlja brzinom za ne vjerovat.
Znam da je pobačaj legalan, ali isto tako znam da nije legalan u glavama žena i u našoj katoličkoj kulturi. Nije bio "legalan" ni u mojoj glavi. Kad bih čula da je neka moja poznanica napravila pobačaj promijenila bih mišljenje o njoj i sad se toga stidim.renata prvotno napisa
Ja sam jako željela svoje dijete i nisam se bojala poroda, dapače, uvjerila sam se da ako se dovoljno skoncentriram sve će proći u redu i za mene i za bebu. I jesam se koncentrirala - a ovo što sam pisala su MISLI KOJE SU MI PROLAZILE GLAVOM dok su prolazili sati.
Ne mislim da su doktori krivi za sve: prije su žene umirale u veeelikom postotku pri porodima (a i bebe) i porodi su trajali u prosjeku 48 sati. Drip je to ubrzao i drago mi je. Mene su rezali jer sam počela pucati - da nisu popucala bih grozno i svuda, da me nisu sašili... tko zna... U Opri sam gledala da u Africi rađaju curice od 12 godina - uglavnom bude mrtvo dijete jer se pate same 2-3 dana i skroz popucaju, napravi im se rupa FISTULA između vanjskih i unutrašnjih organa i onda im mokraća i feces nekontrolirano cure i ostavljaju za sobom strašan smrad pa ih izopćavaju iz društva. TO JE ZBOG NEZNANJA I ZBOG NEPRISUTNOSTI LIJEČNIKA.
Naši liječnici nisu savršeni i trebaju definitivno biti ljudskiji prema pacijentima - tretirati ih kao osobe. Slučaj mog dojenja u bolnici: problem što je samo moja beba bila tretirana kao pacijent, a ja ne - iako sam imala operaciju. ŽALOSNO JE ŠTO SU TE SESTRE ŽENE I ONE MISLE DA MI SVE TO MORAMO PROĆI.
Vidim da si ti aktivistica za jednu stranu priče i imaš troje djece.
Samo smatram da treba biti aktivista i za drugu stranu.
Treba žene educirati i o tome koliko traje oporavak - ja nisam imala pojma za hemoroide, nisam imala pojma za to da neću moći sjesti ni hodati IAKO SAM BILA I NA TEČAJU. Svi samo pričaju o samom činu poroda. I poslije njega nešto ide.
Ja svoje dijete volim i željela sam ga. MM je fantastičan: uvijek smo sve poslove dijelili jer tako i treba jer oboje radimo. On usisava, ja perem suđe. Pola posla sa mnom dijeli oko bebe. Nikad nije nervozan i "evoluiran" je. I dalje mi je dosta teško i cijeli život se promijenio. SAMO MOGU ZAMISLITI ŽENU KOJA NEMA SVE TO - SAMA JE I MOŽDA UOPĆE NIJE ŽELJELA BITI TRUDNA.
Znam da je pobačaj drastičan i zadnji izbor, ali moramo ga same sebi dati. I mi smo stvorenja jednako vrijedna kao i bebe koje budu začete. Jer inače, jednom kad ostaneš trudna (slučajno, nepažnjom, neznanjem ili nasilno) ostaneš zarobljena. ŽENA TO MALO STVORENJE NE NAPRAVI SAMA, ALI ČESTO ŽENE OSTANU S NJIM SAME. Trebamo se educirati. Činjenica je da zaboravimo porod (moj je već iza mene) i želim imati barem još jedno dijete da Noa nije sam. Željela bih možda i 3-4 djece da ne radim.
MOJE DIJETE ME VESELI, JA SAM MU MAMA I KAD MI SE PRVI PUT NASMIJAO I ZAGUGUTAO OSJETILA SAM KAKO ĆE ME VOLJETI I TREBATI UVIJEK I TO JE SUPER OSJEĆAJ - ALI ON JE SVOJA OSOBA I ŽIVJET ĆE DALJE SVOJ ŽIVOT. JA SAM MU POSUDILA TIJELO I POSUDIT ĆU MU JOŠ 20-TAK GODINA ŽIVOTA - to sam i željela. ALI TO JE PUNO ZA NEKOG TKO NA TO NIJE SPREMAN. Imam 27 godina i nisam "premlada" za rađanje niti za ulogu majke. Studiram vanredno i radim. S MM sam u vezi preko 9 godina. Noa je obogatio naš život, ali NJEGOV ŽIOT JE NJEGOV, A MOJ JE MOJ.
Jednako kao i u vezi: svatko zasebno mora biti samostalan i ostvaren da bi funkcioniralo. Tako i između roditelja i djece. Ne možemo koristiti svoju djecu da bismo odrasli ili popravili nesretni život - nećemo im biti dobri roditelji. Nećemo im dati što im treba...
LeiA, pises o 10 tema odjednom, neke stvari nemaju veze s drugima. Ne znam jel inace tako radis ili je to zato sto prolazis kroz izuzetno tesko razdoblje u zivotu. Vjerujem da porod i ono iza njega moze biti takvo tesko razdoblje.
Jos uvijek ne vidim kakve veze ima pobacaj s porodom (kojih ima malo preveliki broj za tu tvoju pretpostavku katolicke kulture), umjesto s neadekvatnom kontracepcijom.
Ali tek kakve kvragu veze imaju 12-godisnje Afrikanke s nasim bolnicama?!?
Taj veeeliki postotak zena koje su umirale prije, to je bilo 50%? Ili vise? S obzirom da vise zena kod nas prolazi intervencije lijecnika, vise zena dobiva i drip i rezano je i sve ostalo u uobicajenoj rutini.
U Nizozemskoj jako velik postotak (ovaj put zaista veeeelik, cini mi se preko 70%, ispravite me tko zna tocno) zena radja kod svoje kuce, samo s babicom. A samo one kojima to zaista i treba, koje imaju neku komplikaciju i zahtjevaju lijecika, idu u rodiliste.
Pretpostavljam da ti se pomisao na porod doma cini kao znanstvena fantastika u ovom trenutku. Ili bolje kao crni humor. I ja sam slicno mislila, ali s vremenom, nakon sto sam dovoljno komunicirala s ostalim zenama i educirala se, sasvim sam promijenila misljenje.
Stalno spominjes edukaciju. Da, naravno, edukacija. Samo ne kuzim sto znaci da sam ja aktivistica "na jednu stranu", a ne i na drugu. Ako si pratila tko sto u ovoj zemlji radi, nadam se da si primjetila da je Roda jedina koja uopce pokusava educirati zene "na drugu stranu", ali ne kao na klasicnim tecajevima kad ti pricaju kako dolazi do zaceca i u kojem trenutku traziti epiduralnu, nego o prirodnom porodu, o majcinskoj snazi, kontroli i izboru pri svojem porodu i mogucnostima drugacijeg, humanijeg poroda.
Zao mi je sto je vrijeme godisnjeg i cure koje bi ti mogle puno vise napisati o tome nisu bas na forumu. I nadam se da shvacas da na forumu udruge koja je pocela s peticijom "Moj porod, moje tijelo, moj izbor" i jako joj je stalo do promjena, ovakve izjave da je bolje rezati ne mogu ostati samo tako.
Stalno me pomalo pece savjest sto ti uopce odgovaram, jer razumijem kroz sto si prosla. No ipak je ovo Rodin forum i imamo neku viziju koju poruku zelimo prenijeti zenama.
Renata, baš mi se sviđaju tvoji postovi.
Ti uspiješ napisati baš ono što ja mislim! Osim toga si jedna od rijetkih koja pokuša sagledati obje strane medalje!
I ja sam imala ružno iskustvo s poroda, utisak su popravile sestre koje su se brinule za nas i djecu nakon poroda! Zaboravila sam sve odmah nakon povratka doma, moje djete ne treba ogorčenu mamu!
Što se tiče abortusa, nisam protiv njega, sama ga nikad ne bih napravila, pogotovo sad kad znam da je majčinstvo najljepše što mi se desilo u životu! Znam nekoliko žena koje su ga napravile, ali nikad nisam promjenila mišljenje o njima. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i svoj izbor!
Najvažniji razlog tome je njihovo fizički nezrelo, moguće još i neuhranjeno, dječje, dvanaestogodišnje tijelo koje treba roditi dijete od tri ili četiri kilograma.U Opri sam gledala da u Africi rađaju curice od 12 godina - uglavnom bude mrtvo dijete jer se pate same 2-3 dana i skroz popucaju, napravi im se rupa FISTULA između vanjskih i unutrašnjih organa i onda im mokraća i feces nekontrolirano cure i ostavljaju za sobom strašan smrad pa ih izopćavaju iz društva. TO JE ZBOG NEZNANJA I ZBOG NEPRISUTNOSTI LIJEČNIKA.
Vrlo mi je zanimljivo čitati koliko je čiji porod trajao, a izostaviti pri tome što netko označava kao početak poroda: prvi trud, koji se najčešće osjeti kući, puno, puno prije poroda ili trenutak odlaska u rađaonu.porodi su trajali u prosjeku 48 sati.
Ja iz tog razlog ne znam reći koliko je trajao moj porod. 18 sati sam bila u rađaoni. Ali prije rađaone, trudove sam imala punih devet sati. To ti zbrojeno dođe 27 sati.
Ali onih devet sati prirodnih trudova ne mogu se usporediti sa trudovima od dripa. Nikako. Bili su prirodni, normalni, fiziološki, i tako sam ih ja i podnosila: prirodno i normalno, šetajući, sa laganom tremom i nestrpljenjem jer se bliži trenutak kad ću upoznati svoju bebu.
Da su svi moji trudovi bili tako prirodni, fiziološki, bez obzira na to što bi postajali jači i češći, moj doživljaj poroda bi bio sasvim jedna druga priča.
Zaista neznam kakve veze ima porod s pobacajem :? Pa ak vec zena nije htjela imati dijete, cini mi se problematicnije to sto ce imati to dijete CIJELI zivot a nije ga htjela, a ne to sto ce imati hemeroide mjesec dana poslije poroda...
Zujim k'o pcela i ne vidim nikavu vezu pobacaja s porodom... :zbunj i chesh chesh po glavi:
U potpunosti se slazem sa svim sto je Renata rekla.
Necu dalje ici u ovu problematiku nego cu se samo osvrnuti na ovo:
Znanje je MOC! Zapamti to.
Zene su napravljene da rode, i priroda/Bog je to napravio tako da dijete moze izaci iz zene, jel da?
Kad zena popuca, pa nije problem sto je nisu rezali. Problem je taj sto nitko toj zeni nije dovoljno paznje posvetio da se taj izgon odradi kako treba. Da se razumijemo, u velikoj vecini slucajeva doktori rade epiziotomiju ne da bi olaksali zeni, nego da bi olaksali sebi. Ako nece raditi epiziotomiju, to zahtjeva truda od strane lijecnika/sestre - da prate kako ide porod, da masiraju medjicu, da vide kako se medjica rasteze, da prate sve to i da tocno govore zeni kad i koliko da tiska da ne bi doslo do pucanja, prije svega da izgon ide polako i smireno - a to zahtjeva jaako puno energije i truda - puno vise nego da se izgon napravi u max 3 truda, skoci zeni na stomak i da se napravi epiziotomija i onda poslije zasije. A to sto ce zena poslije biti "invalid" mjesec dana, sto joj mozda nece uspjeti dojenje zbog te epiziotomije, to sve ostaje na zeni i to je njen problem.
Nikad necu zaboraviti sto mi je jedna moja frendica rekla (prepoznat ce se kad ovo procita)... Davnih dana ona je rodila, i pricala mi poslije o svom porodu (ja sam bila jos single i ni blizu trudnoce) i o tome kak su je rezali, i kak mi je zdusno objasnjavala da je to super za zenu jer u protivnom ce popucati i tko zna sta bi se desilo. Ja sam tada u to povjerovala. I tek kad sam ostala trudna, i tek kad sam pocela citati i educirati se, tek onda sam spoznala sto je to epiziotomija i kakve sve posljedice moze imati na zenu. Nije mi padalo na pamet da je dozvolim zato sto je doktoru tako lakse. I zahvaljujuci tome sto me nisu rezali (niti sam popucala jer su se potrudili oko mog izgona i odradili ga kako treba), ja oporavak poslije poroda prakticki nisam imala...
No elem, natrag na frendicu. Ta ista frendica je ovih dana ponovo trudna. Trebam li reci da je uvidjela koliko je bila u krivu sto se epiziotomije tice, i trebam li reci da joj ne pada na pamet da je ovaj put rezu. Educirala se i uvidjela da je njeno tijelo to u stanju izvesti bez "pomoci" doktora. U ZNANJU JE MOC
Renata i Anchie
uvijek se smrznem kad citam ovako sokantne price s poroda
ALI
to nema nikakve veze s pobacajem
zene koje se odlucuju na pobacaj ne rade to zbog straha od poroda, nego od svih onih godina odgajanja i skrbi o djetetu... odlucuju se za pobacaj jer su same, i/ili bez financija, i/ili bez emocionalne podrske, i/ili jer su premlade, prestare, neke i preegoisticne... ali ne znam bas da se odlucuju za to samo zbog poroda. (inace, mislim da rasprava o legalizaciji pobacaja nema nekog smisla; (skoro) svi imamo svoje tocno utvrdjene stavove i ne odstupamo od njih)
ALI
takodjer, uvijek se sjetim koliko je dozivljaj poroda individualna stvar. i kako ce neke zene lako prijeci preko nedostatka postovanja ili cak vrijedjanja, losih uvjeta u bolnicama, preko raznoraznih intervencija koje ne mogu odbiti, i na kraju krajeva bolnog i dugackog poroda. i zavidim im, iskreno, jer ja to ne bih mogla. a s druge strane, kako neke druge zene, emocionalnije, osjetljivije, mozda ionako u stresnom periodu u zivotu neovisno o trudnoci, teze prihvacaju te iste cinjenice i nocne more ih proganjaju jos godinama nakon poroda. fizicke rane zacjeljuju, zacijelit ce i epiziotomija i hemoroidi, ali psihicke rane su puno dublje i utjecu na cijeli nas zivot, ne samo odnos prema porodu opcenito ili na odluku o iducem djetetu.
ja rodinu teznju ka humanizaciji uvjeta u rodilistima prije svega dozivljavam s ciljem da se smanji trauma, sok, panika, osjecaj bespomocnosti i, najvaznije, strah, strah, strah... jer strah vodi ka svemu losem. zene koje porod dozivljavaju pozitivno, psihicki su sprmene podnijeti bolove i druge neugodnosti, koje znaju da moraju prozivjeti tih nekoliko sati ili dana, i da su savrseno sposobne to uciniti, nece porod dozivjeti toliko traumaticno kao zene koje dodju u rodiliste bez ikakvog znanja sto je pred njima, koje ne vjeruju u svoje tijelo, da ne govorim o onima koje nisu jos same sa sobom rijesile cinjenicu da ce postati majke i da ce im se zivoti promijeniti.
edukacija je zlatna rijec. znanjem nestaje strah (ili se barem smanjuje), raste osjecaj odgovornosti i spremnosti da se prihvati ta ista odgovornost.
afrika takodjer nema nikakve veze s ovim topicom. ono sto treba rodiljama u africi, nije paket rutinskih intervencija koje dobivamo u nasim rodilistima; nikakva epiziotomija ni drip ne bi spasili one curice od ocite cinjenice da su tjelesno nerazvijene i premlade za porod. ono sto njima treba je bolji standard zivota, pitka voda i redovni obroci, te bolnicki porod za rizicne slucajeve. pa tamo zene radjaju 10-15 djece u toku zivota, sto ocito znaci da je vecina poroda potpuno normalna i bez ikakvih komplikacija!
s druge strane, ono sto nama treba u nasim rodilistima je jedino sto afrikanke imaju. topla rijec, zagrljaj, znanje da je porod najprirodnija stvar na svijetu, toplina vlastitog doma, te nemijesanje u proces poroda - naprosto cekanje da priroda obavi svoje. na rodinom portalu i na ovom forumu moze se naci hrpa provjerenih informacija o porodu, od poroda kod kuce (btw renata: u nizozemskoj 35% zena radja kod kuce), prirodnog poroda, bespotrebnosti i stovise stetnosti rutinskih intervencija u rodilistima, te nacinima kako se pripremiti za porod.
btw, prema svim istrazivanjima, ucestalost razdora medjice cetvrtog stupnja (dakle od mokracnog otvora do anusa) je VECA kod epiziotomije nego kod spontanog puknuca.
takve stvari se dogadjaju svugdje. samo sto kod nas takva puknuca zasiju. u tome je razlika, a ne u cinjenici da je do puknuca uopce doslo.
(btw renata: u nizozemskoj 35% zena radja kod kuce),eto, na srecu si se javila. ali jos uvijek je fakat velik postotak.
Puno Vam hvala drage kolegice i članice udruge Roda.
Ja sam mislila da je ovo tema: Priče s poroda. Kad sam napisala svoj topic željela sam ispičati svoju priču. Nisam je niti uljepšavala niti sam željela da zvuči grozno.
Nisam se opterećivala porodom prije niti me opterećuje sad.
HTJELA SAM SAMO NAPISATI ŠTO MI JE PROLAZILO KROZ GLAVU i vidjeti da li je možda netko imao slično iskustvo. Postala sam samo svjesnija o ženskim pravima i da ih u svijetu žene nemaju dovoljno i o tome koliko je važna i emocionalno snažna uloga majke.
Drago mi je da su me shvatile barem neke članice foruma i pružile mi podršku, a za Vas ostale, drago mi je da ste se zabavile na moj račun.
leia, ne moras se osjecati napadnuto - normalno da su ti svakakve misli prolazile glavom - pogledaj ostale price s poroda, sve su se pitale 'sto je meni ovo trebalo, nikad vise djecu'
ali buduci da ovaj forum cita puno ljudi, medju njima i trudnica i buducih mama, ne zelimo ih plasiti krivim informacijama!
drzim fige da ti iduci porod bude humaniji i pozitivniji!
LeiA, da sam odgovarala samo tebi, ne bih nista ni napisala. Pisala sam zbog drugih koje tvoj dozivljaj moze prilicno preplasiti, sto nije bas u redu, a niti je uredu da neispravne informacije kao ona o epiziotomiji ostanu na forumu bez odgovora. Otkud ti ideja da je to zabava?
Nemoj ovo shvacati osobno, tvoji osjecaji i misli vezano uz porod su normalni i ja to razumijem. Samo gledam malo sire, jer iz svoje pozicije, sada, to mogu. Moci ces i ti jednog dana, kasnije, jos je prerano nakon takvog poroda kakav si imala.
Žao mi je...
Izgleda ipak još ne mogu doći k sebi... Malo plačem pa se smijem. Žao mi je što sam uopće išta napisala. Valjda sam morala izbaciti iz sebe. Kriv mi je cijeli svijet a nemam pojma ni zašto.
Ispričavam se svim sadašnjim i budućim mamama.
Vidim da je forum proradio pa da je moja priča izašla kao zaseban topic - molila bih gđu Renatu da je izbriše - najljepše zahvaljujem...
gđa Renatane moze nista ovdje brisati, ali i ne treba
Samo pusti jos malo, proci ce te. Znas za post porodjajnu depresiju, za hormone koji mogu prilicno drmati... mozda ce ti biti lakse ako potrazis bas neku pomoc, da porazgovaras s nekim, lakse je uzivo.
LeiA
Moj Noah ce u Novembru imati tri godine i evo ja sam na kraju dosla do zakljucka da mi treba malo pomoci(mentalno sam postala totalno neuravnotezena) i obratila se psihologu jer mi je lista cekanja za psihijatra bila pre duga. Ako imas kakvih pitanja obrati mi se na pp.
Trenutno sam kao robot a ne volim sebe takvu i ne zelim da me se djeca takve sjecaju. Zelim da me se sjecaju kao nasmijane i sretne i znam da takva opet mogu biti i zato sam potrazila pomoc. Razmisli o tome i javi mi se.
LeiA, znam kako se osjecas, samo se opusti i pusti svako razmisljanje na stranu sad, cekaj malo, tek si se malo oporavila od sveg stresa,
nemoj nista ozbiljno razmisljati,pogotovo ne neke jako ozbiljne teme.
Ne razmisljaj sad unazad, sto je bilo,nego unaprijed, koliko te lijepih trenutaka ocekuje sa tvojim djetetom.
Ja sam prosla slicno kao i ti, ne mislim pri tome sto si prosla pri porodu, nego sto prolazis sad. Misli su jos uvijek malo zbrkane, treba vremena.
Procitaj moju pricu u dijelu "Poslije poroda",napisala sam "poslijeporodajna depresija-put nazad iz pakla", pa ces znati da nisi sama i da nas ima koji su jos grbavije prosli (poslije poroda)
Saljem ti puse i tebi tvom bebacu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom