Dobro pitanje. :/
 |
|||
|
|
|||
Dobro pitanje. :/
Voljela bih čuti iskustva s plaćanjem skrbi. Koliko domovi koštaju (barem rang cijene), a koliko plaćate žene za čuvanje doma?
Kakav je dom na Zenti?
Ja ne znam šta ću, ali znam da moram nešto isplanirati, vrijeme leti, da budem spremna, koliko toliko, ide taj period života u kojem trebaš brinuti o svim živima oko sebe. Da me hoće pogodit neki loto, bilo bi barem to lakše.
Puno sam razmišljala o tome. I uvijek dođem na kritizerski stav kako je u našem društvu sve naopako.
Da se mene pita što bih ja, onako idealno gledajući, rado bih živjela u proširenoj zajednici koja djeci pruža djeda i baku, a djedi i baki pruža obitelj i smisao.
I mislim da su naši roditelji ipak zaslužili našu brigu, toplinu i pažnju na kraju svojega života. To mi se čini tako nekako normalnim.
Snaga za to, podnošenje eventualnih pelena i ostalih "gadosti" - e to me malo brine jer sam ja štono se narodski kaže - gadljiva. To mi je temeljni problem u toj priči. Al valjda će pomoći Bog kad i ako dođe vrijeme za to.
Živa istina, imali smo primjer mm bake i dide, u istom domu, istoj sobi, njemu sve dobro kao i uvijek, njoj sve loše kao i uvijek.Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
A dok su bili kod svoje kćeri, okupirana dnevna soba, kućni raspored poremećen, oni nesretni i puni zahtjeva, moja svekrva (žena u godinama) na rubu snaga, obiteljska okupljanja postala mučenje...
Istina je i da se starim ljudima poremete mnoge stvari, boli ih pa su čangrizavi (i ja sam čangrizava kad me boli), slabo vide pa im tv i knjige nisu prava zabava, slabo čuju, postanu paranoični... A hrkanje... Teško podnosim mm da hrče, a neku buduću cimericu bila bih valjda u stanu udavit - osim ako prije ne oglušim dovoljno.
Čuli smo više priča da u domu optužuju jedni druge za krađu, stavljanje uroka. Granica između jave i sna se pomuti, moja baka je tvrdila da je mačka ušla u kuću i popišala se pod krevet, dok nije tata odmaknuo krevet, onda je rekla da je valjda sanjala.
S jedne strane stari i bolesni strpani su danas u domove i bolnice pa djeca odrastaju bez dodira s tim dijelom života, a starci imaju dojam da su od svih napušteni i beskorisni. Do jučer su bili svoji gazde, a danas netko drugi odlučuje hoće li bit griz za večeru i ako neću gutat hoće li me hranit na žlicu ili neće.
S druge strane u neproširenim obiteljima gdje dvoje roditelja radi, nema ih kod kuće 10-11 sati svakog dana, za staru osobu u krevetu nema se tko brinut. Čak i kad imaju novaca platit čuvanje teško se nađe voljna osoba, na raspolaganju. Druga mm baka je u krevetu proživjela 2,5 godine, u velikoj obitelji, uz velik angažman uključenih, s time da su poluodrasli unuci u razna vremena bili doma. Da se radilo o obitelji s jednim malim djetetom ne znam kako bi to išlo.
Ako je u domu imaš grižnju savjest, ako je doma pitaš se koliko to loše utječe na tvoj brak, djecu, zdravlje. A neki naprosto nemaju ni tu mogućnost. Teško je to...
Je.cvijeta73 prvotno napisa
ako me zadesi takva starost, ako obećam da ću biti dobra, da neću puno zanovijetati, pa i potpišem to kod javnog bilježnika
Za svoje roditelje želim da budu što duže zdravi, a poslije da mi budu blizu, da mogu o njima brinuti onako kako su oni brinuli o meni kad mi je trebalo.
Za sebe, pak, želim dobar dom, a kasnije kad mi ni to neće trebati-eutanaziju. Legalnu, po mom izboru. Ne šalim se.
Pa ne moras se ti oslanjati na druge po pitanju smaknuca.
Ha, čuj, ja bih si poživjela dok god mogu (zdrava), a kad to više ne budem onda vjerojatno to sama ni neću moći obaviti. Osim toga-nisu baš sva sredstva ni legalnaPa ne moras se ti oslanjati na druge po pitanju smaknuca..
umres dok docekas
ako me zadesi takva starost, ako obećam da ću biti dobra, da neću puno zanovijetati, pa i potpišem to kod javnog bilježnika. Iskreno, ja se ne bi kod svoje voljela bilježit, osim ako neće bit Rockfellerica i živjet u nekoj ogromnoj kući, moć' plaćat skrb za mene i sl. Ja znam da ću bit čangrizava, da ću zanovijetat (naravno, ako dočekam te godine uopće, a ne pokosi me nešto prije). A čine mi se veće šanse da će moja cura živjet u 60-tak do 80-tak kvadrata, ako budu dvoje djece imali i životima živili kako mi živimo, ja bih rađe dok sam u snazi u svome stanu, kad nisam - u dom. Previše me obilježilo to trvenje s nonom i mislim da ne bi trebali živjet mladi i stari skupa i nadam se da me to neće zadesit niti u jednom smjeru - da neko živi samnom i da ja živim s djetetom. A ako budem puno i dugo u bolovima patila onda bih da se to čim prije završi.
Ali ima i do osobnosti, ako je netko grintav cijelog života, ni u domu mu nije dobro.
Baš tako. Tetka mi je bila u domu i dok je bila pokretna bilo je ok. Bila je sama u sobi pa je sama birala kad se htjela družiti, a kada biti sama. Kad je, prije smrti, bila prisiljena na krevet i već se gubila, onda je bilo jadno i tužno gledati je, ali vjerojatno bi bilo tako i da je bila kod nekoga od nas. Nije imala svoju obitelj, nikada se nije udavala. Imala je puno nećaka i pra nećaka i svi smo je posjećivali i voljeli.
Moja sveki je po cijele dane sama i jedva ćeka da mi dođemo i onda krene pričati bez da stane. Pa bolje bi joj bilo da je u domu i da ima društvo i razne aktivnosti. No, ona kaže da je sramota da ona bude u domu pokraj dva zdrava sinaŠta bi selo reklo?
i sigurno nitko od nas ne misli na nešto ovakvo kad priča o domu
moja baka je bila u Splitu na Zenti i guštala je dok nije doživila još jedan moždani i zalegla ali bila je u takvom stanju da bi ionako morala u bolnicu
i umrla je za3dana
ali 7dana prije mi se hvalila kako joj je jedan gdin rekao da je lijepa i da
nek ja idem jer oni idu na kavu
a to sigurno ne bi mogla da je živjela s nama(btw baka mi je uvijek bila zavodnica zato joj je i pasalo biti gdje ima ljudi
Arwen, i moja baka je bila u tom domu i bila je na onim božićnim predstavama, guštala dolje u predvorju popit kavu i gledat Brač, a još više je guštala paradirat obitelj i kćeri, a da drugi gledaju (takav je tip bila). A mi smo joj volili dolazit. Slično brzo je i umrla, za nekih 7 dana, od upale pluća. Ja stvarno mislim, unatoč maminoj grižnji savjesti, da joj je bilo bolje u domu, čak nije htjela više dolazit kod nas u stan jer je njoj tu bilo ljepše, a bila bi propustila ručak i sl. (a i uvijek je bila onako bojažljiva od autoriteta pa se biće mislila šta će osoblje reć' ako je nema). Stvarno mislim da bi bila izoliranija i više usamljena kod nas u stanu u svojoj sobi.
da baš u ovom je poanta
dok se oporavljala od prvog moždanog bila je kod nas
prvo dok je ležala(bila joj je oduzeta lijeva strana)pa se uz pomoć toplica i ponajviše ogromne volje uspjela oporaviti i prohodati
pa nakon toplica i njoj jednostavno nije odgovaralo biti s nama
navikla se živjeti sama i otišla je u svoj stan,kad više nije mogla otišla je u dom i imala društva puno više nego da je bila kod nas
i kad se spomene dom meni je ispred očiju slika nje kako se šminka a ne bespomoćne starice koja leži u krevetu po cijele dane
Ovako i ja razmisljam. Stos je sto tako zamisljaju i moji roditelji - da nema sanse da se ja ili sis moramo o njima brinuti, da ce oni u dom ili si placati skrb. Uglavnom, svi bismo voljeli paziti na roditelje, a sami ne biti na teret. (osim cvijete)
Ozbiljno, teska mi je ova tema i ne volim o njoj razmisljati, nedavno mi je umrla baka koja je par godina lezala u krevetu u sinovoj kuci u drugom gradu, a bila je vise sama nego da je bila u domu... :/
Imam i kolegicu kojoj je mama tesko bolesna. Dok je na poslu, ima placenu gospodju da o njoj brine, a poslije to obavlja sama. Nema nikoga, ne izlazi, nije udana, ne dolazi ni na kakva okupljanja, babine, proslave, zabave, i godine prolaze u toj brizi za mamu. Pozrtvovno, sigurno, ali po meni i previse. Njena mama ima kcer da se za nju brine, koga ce ona imati :/
Ja i MM se zezamo da cemo se ubit zajedno kad onemocamo
Arwen i ina, nekako me tjese ovakve slike iz doma na Zenti...
Ovo je zaista tema za razmisljanje. Moja je baka umrla u 85.godini i bila je smjestena u mali privatni staracki dom. Moja si mama onda nije mogla oprostiti sto ju je tamo smjestila jer je bila samo tjedan dana. A tko je mogao znati da ce tako ispasti? Definitivno nije tako izgledalo, a mi smo svi cetvero radili i baka nije kod nas mogla biti sama. A i ja sam uvjerena da se baka prepustila. Jos je to ljeto pricala kako joj je dosta zivota. Vidjela je da je moj brat diplomirao, uskoro bi bila i ja i rekla je da joj je dosadno samoj, da zna da mi ne mozemo svaki dan dolaziti k njoj. Ma bila je jedna divna, nesebicna osoba. Onda je za par godina umrla moja mama, od raka. To je bilo prestrasno. Ali barem kod kuce, u snu. A da stvar bude najgora, ostala je ziva tatina mama koja je cijeli zivot bila jedna cangrizava i jako sebicna osoba. Sada ima 88 godina i ne zeli u dom, ne zeli zenu koja bi se malo pobrinula za nju a mi smo opet u istoj situaciji, svi radimo i ja imam malu bebu koju sigurno necu ostaviti zbog zene koja niti mene nije bas previse dozivljavala cijeli svoj zivot.
Hocu reci, budite zahvalni ako vasi zele u dom. Moj tata sada ima dosta mladju zenu pa mi je to spas (da nije sam) a svekrva je izjavila da ona ide u dom kad bude trebalo jer ne zeli biti nikome na teret. Ne bih voljela da me se krivo shvati, ja cu uciniti sve da ih se dobro smjesti, dolaziti u posjete i dr. ali ne zelim svoje dijete i jednog dana jos jedno zakidati zbog njih. Malo ruzno zvuci ali tako ispadne. I drago mi je da niti oni sami to ne zele. Da su drukciji, ne bi ih sigurno nasilu trpala u dom, pokusali bi onda nesto drugo dogovoriti. Ja takodjer smatram da su stari nasa odgovornost, ali ne u tolikoj mjeri da moja djeca zbog toga trpe. I definitivno se slazem da ako je netko cijeli zivot grintav, onda ce takav biti u domu. Moj je tata drustvenjak i uvjerena sam da bi si on odmah nasao drustvo i da bi sam sebi ucinio boravak ugodnim. A baki da ne znam tko dodje, ona bi bila nezadovoljna
Neki dan sam čula razgovor između 2 starije gospođe. Jedna je u domu i priča drugoj kako je tamo. Kaže: dobro je onima koji dođu zato jer to žele, a loše onima kojima su to drugi nametnuli. Kaže da njima sve smeta, da im je hrana loša što god im dali za jesti, da se ne druže ni sa kim ili se stalno s nekim svađaju... To znači da će meni biti dobro.
Ne mogu zamisliti da se mojoj kćeri jednog dana život svede na posao i brigu o ostarjeloj majci. Više bih voljela da me posjeti kad će imati potrebu i to željeti, da razgovaramo i družimo se, a ne da mi mora mijenjati pelene i hraniti me. Ustvari, želim da nam odnos ostane kvalitetan, a kad je osoba rastrgana između svoje obitelji i stare osobe o kojoj mora brinuti onda ne možemo govoriti o pozitivnim osjećajima i kvalitetno provedenom vremenu.
Još jedan pozitivan primjer mi je jedan stariji bračni par. Kad su otišli u mirovinu preselili su u dom. Iz njega organiziraju različita putovanja kod prijatelja koje su upoznali tijekom života jer su oboje imali međunarodnu karijeru vezanu za znanost pa dom ustvari doživljavaju kao mjesto na koje dolaze imeđu putovanja, uživaju u svojim zlatnim godinama i kažu da je to najbolje vrijeme koje su ikada proveli zajedno.
nečiji jesu, nečiji nisu.
Teska tema.
Ja imam svekrvu, tvrdoglavo stvorenje.
Više nije sposobna za samostalan život a neće da ide nigdje iz kuće. Sva djeca imaju svoje živote, daleko od nje i nemoguće je da se netko doseli njoj, a ni ona to ne želi.
Ona želi biti sama u svojoj kući.
Ni doktoru neće da ide nego plaćamo doktore da dođu njoj, one pretrage koje joj nemogu napraviti kod kuće ni ne radi...strašno.
Plaćamo ženu koja joj svaki dan dođe i uradi što treba, hranu naručuje iz restorana...
strašno
Snjeska, moja baka ne zeli ni zenu :? Mislim, koliko sebican mozes biti?? Kuhali smo muz i ja za nju, tatu i brata. Krajem trudnoce vise nisam mogla pa je preuzela tatina zena s kojom se vidja. Sad joj ona kuha a brat preko vikenda (baka zivi odmah do tate i brata) i preko tjedna tata svaki dan mora biti kod kuce oko 12.30h da joj ugrije rucak u mikrovalnoj jer ona vise ni ne vidi pa stisce krivu dugmad. Svi su ju razmazili, pogotovo moja pokojna mama i sad, eto nam! Ma ja bi nju po kratkom postupku, ali razumijem i tatu, ipak je to njegova mama. Je da nam cijeli zivot pravi probleme, al njegova je
Ali ta ljudska sebicnost, to ne mogu shvatiti
Da, ali nitko ne može izabrati hoće li njegovo zdravlje ili nekog u obitelji biti takvo da padne u krevet. A onda je stvarno pitanje koliko obitelj može. Znam ženu stariju od 70 koja se preko granica mogućnosti brinula o majci od 90. To ne bih nikom poželjela, a najmanje svom djetetu.
Nevolja je u tome što se kod nas ljudi teško odlučuju na dom dok su iole zdravi i pokretni, a kad se uopće ne mogu brinuti o sebi, a ni njihova obitelj ne može, tada preko volje odlaze u dom - al tad već malo sadržaja mogu iskoristiti.
Dok su starci pokretni, njihova aktivnost u domu ovisna je i o samom domu, ali i o njihovom karakteru. Npr baka mm je u početku išla u posjete susjednim sobama, ali onda se posvadila sa svima i uvjeravala nas da nema dostojnog društva u cijelom domu. Društvene sobe u prizemlju nisu joj bile na kraj pameti.
A mm je svaki put u prolazu zavidno gledao na dedeke koji igraju šah
Evo, ljepše si od mene napisala, ali to je to, po meni.
ajde dobro, uvjerile ste me, odustajem od sobe
Evo pisma koje sam nasla na net-u. Dirnulo me je...
Roditeljsko pismo
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje I za vas koji poznajete
nečije roditelje.
Dragi sine/kćeri,
Sada još nisam ostario, a kada me budeš video takvoga, budi strpljiv
sa mnom i pokušaj me razumeti , ako se zaprljam u vreme ručka, i ako se
ne mogu sam odenuti, budi strpljiv. Seti se sati, koje sam potrošio,
dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvek
ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam
ti istu priču čitati uvek ponovo, pre no što si utonuo u san. Ako se ne
budem želeo kupati, ne ismejavaj me i ne vređaj. Seti se kako sam te
morao loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ušao u kadu. Kad
opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me
gledati s podsmehom na licu . Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno
jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom. Ako nekad u razgovoru
zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se
prisetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi
najvažnija stvar na svetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me
znaš slušati. Ako ne budem želeo jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne. Kada mi umorne
noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam
je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake. I ako ti jednom kažem,
da više ne želim živeti, da želim umreti, ne ljuti se na mene, jednoga
dana ćeš me razumeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim
učinjenim greškama, želeo samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na
putovanje života. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osećaj se bespomoćan,
kada me budeš
>>> gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumeti i
pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živeti. Budi
mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmehom i neizmernom ljubavlju, koju sam oduvek čuvao za
tebe.
Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama!
već smo jednom komentirali ovo pismo i zaključili da je to nametanje obaveze i krivnje jer kao pogledaj što sam ja sve za tebe učinio/la pa mi valjda možeš malo vratiti.
svi mi radimo prema vlastitoj savjesti i džaba ovakva pisma nekome tko je bezdušan a onome tko ima dušu i srce takvo je pismo nepotrebno.
MM-ova mama čuva našu djecu, jako ih voli i znam da ću joj ponuditi (i ponudim joj) svoju pomoć kad joj bude (je) potrebno. To mi ne predstavlja opterećenje, jer i njoj i svojoj mami bih pomogla jednakom ljubavlju i željom.
Cijenim djela, a ne riječi.
Npr. kao studentica sam bila podstanar kod jedne bakice, za koju mi nije bio problem otići po novine i kruh, oprati joj podove i sl., jer se teško kretala nakon prometne nezgode u kojoj je bila ozlijeđena.
A ona je kao osoba bila jako draga, nikad nije pitala tko te zove, kamo ideš, kad si sinoć došla i sl.
Ne promoviram sebe kao dobrotvorku, ali valja biti čovjek i pozvati se na ono humano u nama, bez okretanja unatrag, ružnih misli, ogorčenja ...
Razumijem i ono što je sorci napisala, jer neki roditelji su okrutni prema djeci, neki sebični, hladni ... kad takvi ostare najčešće ostanu sami, jer su djeca daleko, a o njima najčešće brinu brojne službe ili ako nemaju money, tada čame sami otvrdnuta srca prezirući sve oko sebe.
U redu, stvar je izbora.
Da ne duljim.
Ali bolna tema, što će biti ubuduće ... tek će se vidjeti.
Ako su teške bolesti u pitanju, tada bih ipak, zatražila stručnu njegu, med. sestre i sl. Npr. svekrvi je jako bolesna mama (nepokretna nakon moždanog udara) i nitko se ne može adekvatno brinuti za nju, jer je živjela na selu, a tamo nema ambulante niti sl. med. pomoći, pa su je bilo potrebno da se o njoj skrbe u bolnici a zatim u domu.
Djeca je redovito posjećuju, a vjerujem da ćemo je i mi posjetiti, jer još nije upoznala praunuka P.
Rastužim se pri samoj pomisli na njeno teško zdrav. stanje, abila je tako puna života, smijeha i ljubavi!
A sad je nemoćna, žalosna, predala se trajanju ...
I na kraju sam se raspisala, eto.
I ja imam bakicu, 89 joj je godina.
Cijeli je život teško, uistinu teško radila. Odgojila je četvero djece sama jer joj je muž vrlo rano umro. Živjeli su skromno, ali djeca su završila fakultete, krenuli u svoje samostalne živote, a ona je ostala sama. Živjela je sama sve te silne godine i NIKAD, baš nikad se nije požalila ni na što. Tek u 85 je tijelo počelo otkazivati poslušnost i ona je prestala raditi. Tek tada! Nije željela u dom i preselila se kod mojih roditelja.
Sada, nakon tri godine suživota, to je doista teška priča. Mama nema više živaca ni strpljenja, ne može se doslovno nigdje maknuti. Trpi i odnos mojih roditelja jer je i tati teško što su praktički zavezani za kuću. Najteže je bilo dok mi je sestra rodila, a mama je jedva uspjela doći na deset dana da joj pomogne.
Baka je sad ipak izrazila želju da ide u dom, međutim lista čekanja je vrlo dugačka i čini se da će morati najmanje 2 godine čekati
Nama su mm roditelji već odavno rekli da kad za to dođe vrijeme, žele u dom. Postavili su to kao svoju odluku, svoje pravo, svoj život i nisu nam ostavili ni malo prostora za bilo kakvu intervenciju u to.
Što se tiče moje mame, može računati da ću joj financijski pomagati koliko god budem mogla, ali ako o njoj bude trebalo brinuti u smislu zajedničkog života, mislim da to neće biti moguće. Ne živimo u istom gradu (što je jako dobar izgovor), ne vjerujem da bi se ona doselila bliže, a i naprosto ne možemo skupa. Nismo mogle kad sam ja bila dijete, ne vidim da može biti drugačije kad ona bude stara. Često o tome razgovaramo kroz zezanciju ona, sestra i ja i mislim da im je objema jasno koliko na mene mogu (i ne mogu) računati.
Za mog tatu - tu mi je puno teže. Ne znam šta nas sve još čeka u životu, ali teško mi je zamisliti da se o njemu ne bi brinula do maksimuma svojih financijskih, mentalnih i fizičkih mogućnosti, kada mu to bude trebalo.
osobno mi je ovo dosta teška tema o kojoj svako malo mislim što ću i kako ću. no, da ne duljim o tome jer je puno toga već izneseno, samo bih htjela reći onima koji znaju da im roditelji/djedovi/bake doista žele dom, da ne odgađaju zvanje istih radi informacija. prije par godina sam odrađivala praksu u jednom staračkom domu u zgb-u, i prisustvovala nekim tragikomičnim scenama kad je trebalo nazvati ljude sa liste čekanja. socijalne radnice bi pola dana prebacivale taj poziv jedna drugoj ko vrući kesten. na kraju sam ja morala zvati stanovitu gospođu Leposavu koja je/bi u to doba napunila 99 godina, a prijavila se prije 16!!! sljedećih nekoliko koje su zvali su isto tako umrli nekoliko godina ranije.
znam da je takav razgovor sve samo ne ugodan, ali ako imate nekoga za koga znate da doista želi u dom, ne čekajte sa zvanjem jer bi se mogli neugodno iznenaditi, i na kraju krajeva, ne uspjeti ispoštovati želju dotične osobe.
govorim o državnim domovima, pretpostavljam da je kod privatnih situacija malo drugačija.
Moji su još mladi, ne baš apsolutno zdravi, ali drže se.
No svejdno, meni je ova tema užasna jer ja i ovako teško podnosim tu udaljenost između nas.
Tim više što su moji razvedeni, mama živi 400, a tata 700 km od mene. Brat im je bliže, ali neće on sve moći sam, a ja znam da ću umrijeti od tuge ako im ne budem mogla biti na pomoći. A kako sada stvari stoje, teško da ću moći.
I moji su roditelji daleko, 600 km od mene, ali su još mladi 50/55.
Imam 2 brata, ali za jednog sam sigurna da fizički neće moći brinuti o njima, a najmlađi, ko zna gdje će ga život odnijeti.
Ja od djetinjstva nisam dobrog zdravlja i nebi se ni mogla brinuti o njima da padnu u krevet u smislu da ih kupam, presvlačim....
Svega me strah, ali nadam se da će ih zadravlje poslužiti i da će na krju ipak sve ispasti dobro.
Baka od MM je zadnje godine provela u domu, uvijek je govorila da joj je tamo lijepo, ima druge, čisto, skuhano, a djeca joj dolaze.
Moja je sveki radila u staračkom domu i ona kaže da bi htjela u dom, a svekar se grozio od toga jer smatra da bi bili nezahvalni i odbacili ga kao staru krpu.
Tužna sam
Jučer je umrla naša voljena (pra)baka.
Nedostajat će nam njena vedrina, ljubav i mudrost.
Uvijek smo nespremni na odlazak naših bližnjih.
Kod nas je stvar odgoja i mentaliteta da se do kraja brinemo za naše stare i nemoćne. Znači, nikakav dom nego žrtvovanje i prihvaćanje kako bi to rekli neki svojega križa jer je to jedino ispravno. Danas ja nekome pomažem, sutra netko meni.
Dom mi nije opcija, dom može imati sve ali ono navažnije, a to je obiteljska toplina ne.
Kad razmislim, ne bih rodielje dala u Dom,prije bih platila nekome da se brine o njima dok sam ja na poslu, realno kad nam roditelji uđu u te kritičnije godine, 70-e, 80-e djeca nam nisu mala pa ipak imamo više vremena za roditelje.
I možda nije normalno, ali razmišljam o više djece i iz razloga da mi sin ne bude sam i da sva briga danas sutra o nama ne padne samo na njega. Da ima nekoga svog, pa i u tom slučaju.
Sorry,meni prvi dio posta oslikava užasno isključiv stav,a zadnji dio o imanju više djece iz razloga da se ima tko brinuti za starce mi je i više nego sebično.Jadna ta djeca.
ja zapravo uopće nemam jasan stav o ovoj temi
pomislim da kud bi majku svoju u dom dala
daleko od nas, svoje obitelji
ma ne daleko u smislu metara i kilometara, zapravo mi je dom
50 m od kuće
nego daleko smislu obiteljske topline
a toliko je puno davala, cijeli život
dala nam je sve što je mogla
a i ono što nije mogla...
i sad nema ni za sebe u materijalnom smislu
al uvijek otkine od usta i dade mom djetetu
takva je.
i tako mi je koma kad pomislim što ako bude MORALA u dom
ne znam, mi radimo, za 10 godina će biti stvarno stara
možda će to biti jedina opcija ako bude bolesna, nikad ne znaš što te čeka.
ja mislim da bi kopala svim snagam da bude uz nas
iako mnogi tvrde da je starcima u domu lijepo,
imaju svoje društvo, vršnjake koji ih razumiju,
imaju svoje priče, svoje razbibrige, ma sve ja to
razumijem, al....
voljela bi ipak da je ja ujutro dočekam sa mirisnom kavom i navečer
pokrijem dekicom i otpratim na počinak.
hm, izgleda da ipak imam jasan stav, sad vidim...
moj deda je bio u domu. u dom je otišao iz bolnice, nepokretan i ne baš svjestan. tamo je imao adekvatnu njegu za čovjeka u njegovom stanju, a mi smo ga obilazili skoro svaki dan. to je definitivno bila najbolja opcija u tom trenutku jer mu mi takvu njegu jednostavno nismo mogli pružiti. stvarno ne vidim ništa strašno u tome.
pa slažem se, naravno da je u takvom slučaju dom najbolja opcija za sve.
ja više razmišljam o situaciji u kojoj je moja mama samo stara
al pokretna, zdrava, prisebna
kužiš?
ovo kad čovjeka savlada nemoć, treba mu neprestani nadzor i stručna njega
pa to je jedini izlaz dom, nema govora o ikakvoj drugo skrbi.
osim kad bih imla toliko love da plaćam privatnu bolničarku
24 sata na dan
al to nije uopće dimenzija o kojoj ja mogu razmišljati
ni sad, ni ikad, bojim se
i ja sam na tragu flopice
mene to čeka, mama mi je sve starija
i mada ona stalno govori da će u dom, meni je to nekako
mene "ubija" onaj miris doma
miris hrane iz menze, starosti i tjelesnih izlučevina
još kada korisnik ima svoju sobu, svoje kupatilo, svoju malu priručnu kuhinjicu bar da si može čaj skuhati
ali malo ima takve uvjete, često su to sobe sa 3-4 i više korisnika, kao bolničke sobe, beživotne, sterilne, meni je to
ajoj, od kud ste ovu temu izvukli, moja nona je umrla u međuvremenu.
e vidiš flopice, ja nisam imala nikakvih problema s domom dok je nona bila pokretna, zdrava i prisebna. svaki dan je iz doma dolazila busom u grad (sa svojih devedeset i kusur), imala je sama svoju sobu i svoju kupaonu (što kažeš aleks, to je jako važno). mi smo dolazili, praunuci (bitno je da je dom blizu, da se može često dolaziti).
išla na doručak/ručak/večeru u restoran. uređivala si sobu za božić/uskrs, imala mobitel, televiziju u sobi, radio, kuhati nikad nije voljela, ni čaj
bilo je veselo, nikako tužno. još ona nije bila neki tip od druženja, ali su tamo igrali karte, družili se...
e, al kad je postala nepokretna, a do kraja je bila prisebna, u krevetu, prebacili su je u drugi odjel (oni to zovu stacionar - nema povratka iz stacionara), s još jednom gospođom, isto nepokretnom. i onda mi je postalo tužno, tad sam i otvorila topik, ako se ne varam.
onda kao da se ploča promijenila. promijenio se i odnos osoblja, tretirali su je kao neko dijete (najviše me je, a i nju, nerviralo kad joj tepaju - ko da je dijete od dvije godine), na kraju nije više mogla ni sama jesti pa su je hranili onako nekako bešćutno (a i ne može drugačije, to mi je jasno), i tako.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 26.04.2011. at 17:52
Da je u Hrvatskoj kao ovdje (a pricam o malo boljim domovima; vjerujem da ima losijih, tipa cista socijala, ali te vidjela nisam), bila bih skroz za to. Kod nas... ne znam. Ovisi gdje mozes dobiti mjesto, sto zbog novca, sto zbog liste cekanja.
Kad vidim na sto lici zivot moje mame koja se brine o svojim roditeljima, pozeljela bih dom za sve. Prestrasno, iako u isto vrijeme, naravno, jako nesebicno od nje. Sve se vrti oko dvoje devedesetgodisnjaka (toliko je djedu, a baki je 83), a mojoj mami mirovina prolazi u brizi za njih. Jedva doma stigne nesto napraviti i za 18-godisnjeg sina. Volim baku i djeda, svakako ih postujem, ali... ni ovo mi ne djeluje ispravno. (Ni mojoj mami, samo ne zna sto i kako.)
Joj i ja o ovoj temi često razmišljam. Nemam neke gotove odgovore, ali čitam vaša iskustva i ...ne znam za sada kako će mi to urediti.
Moja baka je morala biti u stacionaru jer je primala neke lijekove i tretmane koji se ne smiju u kući, ne znam točno bila sam klinka, a nije više mogla biti u bolnici. Imala je puno djece i unuka i svaki dan je netko bio kod nje, ali ipak živjela je za dane kad je išla doma. Na kraju je dočekala Božić kod kuće i umrla okružena svima. Zato mi je ova tema jako bolna,jer i nama je njezin boravak u stacionaru bio jako traumatičan.
hm, zapravo je to sve život, onakakav kakav jest
nekad donosimo neke odluke zato jer tako moramo,
neke druge pak jer tada drukčije ne umijemo i ne znamo
nitko nema garanciju na ništa u životu,
tako ni ja da će moja mam ostariti onako kako ja to želim
bez teških bolesti, demencije, nemoći
u takvim uvjetima ja bih željela da ona bude s mojom obitelji,
s nama, u našem domu..
da joj ujutro skuham mirisnu kavu, da joj navečer ušuškam
stare i nemoćne kosti, da je poljubim u sijedu kosu za laku noć
onako kako je ona mene ljubila svako jutro,
onako kako je mene čekala bijele kava na šparketu.
i ne radi se o vraćanju usluge, o revanširanju za pažnju i ljubav
koju mi je dala i daje
radi se o nečem puno dubljem, radi se o ljubavi, o osjećaju u grudima,
radi se o tome da je to moja majka
i ne želim da ima svoju čajnu kuhinjicu u tamo nekom domu
koliko god lijepa i uredna i praktična ta kuhinjica bila
i ne želim da zadnje dane živi okružena faktičnim strancima, jer sam sebična i hoću da bude okružena pažnjom onih koje je rodila
i koji su dio nje.
ovo sve u idealnim uvjetima s početka priče
znači ni ne razmišljam o lošim situacijama u kojima je ovisna o tuđoj danonoćnoj brizi
hoće biti tako ili neće, nemam pojma nit ga mogu imati
samo razmišljam o načinu na koji bih voljela da moja mama proživi
svoje zadnje, staračke dane
a sad i roman napisah o mami
flopice
flopice, evo i od mene
uspjela si meni bezosjećajnoj izmamiti suzu
i ja tako osjećam
sada mi je susjeda otišla u dom
draga susjeda
jako me je to ražalostilo
teško joj je bilo biti sama, a djeca nisu mogla brinuti za nju, tempo današnjeg života melje
mi smo joj mogli otići u dućan, biti 1h dnevno s njom, ali ni mi nismo mogli više od toga
svega je toga ona bila svjesna, i mi
ali MM je plakao kada je čuo kako ljubi vrata kada je odlazila u dom
(nije prisluškivao, živimo u zgradi gdje se sve čuje)
Ajme alex, pretužno
Flopice
Cvijeta, evo i tebi jedan
Ja nekako o tome ne razmišljam, tj., nemam što puno misliti, kod nas se zna da nema odlaska u dom. Brinut ćemo se o našim starima, vjerojatno brat više o našim, muž i ja o njegovim roditeljima. Snaći ćemo se nekako.
Ajme, Aleks, sad sam se i ja rasplakala nad tvojom susjedom
I flopici i od mene
eto Aleks, o tome govorim,
na što se svede život
da poljubiš vrata i odeš u čajnu kuhinju
i vama od mene
Posljednje uređivanje od flopica : 26.04.2011. at 22:32
Ajme, Aleks, sad sam se i ja rasplakala nad tvojom susjedom
I flopici i od mene
Sve to stoji i tesko je uopce razmisljati o tome, a kamoli biti u toj situaciji.
Zato, valjda, moja mama i radi ovo sto radi. I nije zadovoljna, bas kao sto ne bi bila zadovoljna da su joj roditelji u domu.
Ali je li, u isto vrijeme, normalno da se zivot djeteta svede na pranje, kuhanje i ciscenje kod sebe doma, a i kod njih? I to je prestrasno. Jer moja mama nema vremena ni za sto. Ni za svoje prijatelje, ni za svoje eventualne interese. Ni za svoje jos uvijek maloljetno dijete. O muzu da ne pricam, za njega valjda ni ne treba imati vremena; odrastao je. Krajnost je jedno, a i drugo.
I valjda neka sredina nekako mora postojati, a valjda se nalazi u onom trenutku kad nekako u glavi mozes posloziti i to da se tvoj vlastiti zivot nece ponoviti. Pa da je onda i neki kompromis ok.
Jos da malo dodam ( :ina: ) - mama, u principu, ne moze doci k meni u posjetu. Nema se tko brinuti za njih tih mjesec, dva. Mamin brat nije u mirovini, a ni moja sestra, na primjer, nema 5-6 sati na dan koje bi im mogla posvetiti.
Komplicirano.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom