mama od formata prvotno napisa
Kod nas je stvar odgoja i mentaliteta da se do kraja brinemo za naše stare i nemoćne. Znači, nikakav dom nego žrtvovanje i prihvaćanje kako bi to rekli neki svojega križa jer je to jedino ispravno. Danas ja nekome pomažem, sutra netko meni.
Dom mi nije opcija, dom može imati sve ali ono navažnije, a to je obiteljska toplina ne.
Kad razmislim, ne bih rodielje dala u Dom,prije bih platila nekome da se brine o njima dok sam ja na poslu, realno kad nam roditelji uđu u te kritičnije godine, 70-e, 80-e djeca nam nisu mala pa ipak imamo više vremena za roditelje.
I možda nije normalno, ali razmišljam o više djece i iz razloga da mi sin ne bude sam i da sva briga danas sutra o nama ne padne samo na njega. Da ima nekoga svog, pa i u tom slučaju.