možda spada više na izazove roditeljstva, možda ovdje - ne znam.
evo što me muči zadnjih dana. naime, imam nonu koja ima 95 godina. njena mama umrla je s 98 godina, s time da je zadnjih 5 godina ležala u krevetu. njegovala ju je nonina sestra, kod koje je i živjela, zadnjih 10 godina kad više nije mogla živjeti sama, s time da su joj uskakale moja nona i još jedna sestra. s time da je moja nona živjela u rijeci, a oni u zagrebu, i s time da je treća sestra bila prilično nezainteresirana za čuvanje svoje mame.
dakle, najveći teret pao je na tu jednu sestru, koja isto nije baš bila u cvijetu mladosti.

uglavnom, mojoj noni je to toliko strašno ostalo u sjećanju, da je, valjda već sa 60 godina odlučila da će svakako otići u dom. to se i desilo prije 5 godina - do tada je živjela sama u svom stanu, a kad jednostavno više nije mogla, kćerka koja joj živi u zg, je inzistirala da dođe kod nje živjeti, ali ona nije htjela ni ćuti.

i sad, sve je bilo super dok je još mogla izlaziti van iz doma, svaki dan je uredno išla u grad, kod nas i sl - više manje kao da živi u hotelu. imala je sama svoju sobu s kupaonom.

prije par mjeseci je slomila kuk i zalegla u krevet. prebacili su je u odjel s još jednom ženom koja isto tako ne izlazi iz kreveta. mi joj dođemo u posjetu, kad stignemo, svaki tjedan - jednom ili dva put. kćer iz zg dođe na par dana cca 1x u dva mjeseca, nekad češće.

sama tamo leži, cijeli dan, ne može gledati tv ni čitati, nervira ju cimerica. razveseli se kad joj dođemo u posjetu. ali, većinu vremena je sama, i još prepuštena na milost i nemilost osoblja - ima dragih, ima i manje dragih. cijeli dan leži, i bleji na tom krevetu u prazno, razmišlja.

kako vi gledate na to, kako pomiriti današnji način života, našu potrebu za samostalnošću, i skrb o našim roditeljima. ja ni sama ne znam. nije da će me to dočekati sutra, ali eto, ako vam se da, podijelite svoja razmišljanjima o tome sa mnom.
nekako mi je od jučer kad sam joj bila u posjeti, baš hladno oko srca.