Cijeli dan razmišljam da li da vam kažem ili ne.
Bol je tolika da me izjeda iznutra, a ipak ne nalazim snage da je podijelim s bližnjima.
Zatvorena i nijema brojim sate do sutrašnjih 8.30.
Tada će mi uzeti bebu koju smo tako dugo čekali, željeli, voljeli....to malo srčeko na ekranu uzv-a bilo je ispunjenje svih naših želja.
Nažalost, srčeko je stalo, a ja sam umrla na onom stolu....ušli smo u 13.tj.došli na rutinski pregled nadajući se da ćemo vidjeti kakvog pišu, a ono skamenjeno doktorovo lice i bespomična slika bez tona......
I opet dobro staro pitanje....zašto baš mi?