To sa vracanjem djeteta je prestrasno. Tesko mi je i pomisliti na takav scenarij, ma sto god da se dogodilo kada smo mi posvajali naseg sina.

Kada smo mi posvajali naseg Emanuela, nas prvi susret bio je precaroban. Necu sada o tome, makar mi i dan-danas krenu suze radosnice kada se sjetim njegovog lica i okica i naseg prvog dodira.

Kada smo dosli kuci primjetila sam da mozda malo prenaglaseno vrti zglobovima rukica i nogica, ne kao druga djeca, zaista je bilo nesto sto covjek mora primjetiti.

Tada smo otisli do pedijatrice, Emanuel je bio prehlađen pa sam htjela da ga pedijatrica poslusa i ukoliko treba preporuci nam neki lijek.

Na pregledu nam je i pedijatrica rekla da dijete prenaglaseno vrti zglobovima na rukicama i nogicama i uputila nas defektologu.

Kod defektologa smo naucili par vjezbica koje sam radila kasnije sa sinom, no jako me je zabolilo kada nam je rekla kako bi dijete moglo imati neku od zivcanih bolesti, pa da jos razmislimo o konacnom posvajanju.

Srce mi je pucalo, sto da kazem, ali niti u jednom trenutku mi nije palo na pamet da ga, nedaj Boze vratim. Onoga trenutka kada sam ga po prvi puta primila u narucje on je bio moj i suprugov sin. I da su mi rekli ne znam sto on bi bio nas i mi bismo isli zajedno kroz zivot, ma sto god da bilo.

Moram zavrsiti pricu o rukicama i nogicama.
Nakon par mjeseci vjezbica i intezivnog davanja sebe, ljubavi, paznje, mazenja, Emanuel vise nije imao takve probleme.
On je jedno sasvim normalno dijete, koje je propricalo i prije godine dana, prohodao je s godinu dana, ima jako lijep vokabular, izuzetno je pazljiv i dobar.
To kada kazem da je dobar, ne znaci da je miran ko bubica, jako je ziv, stalno trckara i uvijek je u nekom filmu (sada su nam fora Bob graditelj i Rory).
No, sto bi se dogodilo da sam poslusala defektologinju ?
Ne zelim ni razmisljati o tome.