Dolaze blagdani...svi pričaju o tome, jedva čekaju, pere ih euforija...koje kolače peći za Božić, kakve poklone klincima...sa svih strana lampice, borovi, "zvončići, zvončići"....reklame sa obiteljima na okupu, skupa sa djecom kite borove, Djedovi Božičnjaci se spuštaju niz dimnjak, a klinci ih vrebaju iza čoška ne bi li ih vidjeli...vabe ih mirisom kave...stavljaju čizmice...
A šta i je središnji događaj blagdana dolazi nam beba Isus...

Eeeeeee da...a ja sve više u depresiji zbog svega toga. Sve je u znaku obitelji, djece, rađanja beba. A moja obitelj smo još uvijek MM i ja...
Sve ove godine si za svaki Božić odlučim "slijedeći Božić ću dočekati sa mojim malim anđelom u naručju ili makar u trbuhu", a ono opet dođe Božić i mi još uvijek u istom sastavu kao i predhodni...MM, ja i mačak...
Najgore od svega mi je šta i ja podsvesno padnem pod utjecaj euforije i čim se više bliži Božić sve češće sanjam kako rađam, dojim bebu, držim ju, ljubim ju...a onda dođe ono neizbježno...probudim se.

Prošle godine sam sve okitila i povješala ukrase po cvijeću i kući, došla mi jedna susjeda (ne baš jako inteligentna) i sva u čudu vrisnula "joooooj gle, ti si okitila sve ko da imaš male djece u kući..." ili komentar na bor "baš ti je lijep bor samo kad bi još bilo djece da se sad igraju pod njim i smiju se" ili "uf koliko si finih kolača ispekla, samo pošto nemaš djece sve češ morati sama pojesti"...
Moje plišane igračke koje skupljm od djetinjstva i obožavam ih sam morala na kraju spakovati u kutije i staviti u najdublji dio ormara, takođe zbog sličnih komentara.
Ja se na sve nasmijem i ne pokazujem da mi ustvari takvim komentarima čupaju dio po dio srca i ono malo šta mi je ostalo nakon propalih postupaka, negativnih beta i neuspješne trudnoće.

I sad na kraju i ja se sama pitam kome peći kolače, (samo ih onda ja žderem od muke i udebljam se ko morž), kome kititi bor, kuću...
Dok se svi vesele, ja padam u sve dublju depresiju.
Najrađe bi da me nema cijeli 12 mjesec, da me nestane sa lica zemlje ili da mogu to sve prespavati do slijedećeg postupka i novog tračka nade ili opet novog razočaranja...

Oprostite na dugom i depresivnom postu, nisam željela nikom pokvariti blagdane, ali nema me tko drugi shvatiti nego vi. Ne želim ovo pričati svojoj okolini, jer ne želim da me sažaljevaju, a to mi je još gore od glupih komentara.
Samo me još iskreno razveseli kad neka od nas ostane trudna.
Ne znam jesam li to samo ja poludjela od svega i hitno trebam psihijatra ili se još netko od vas tako osjeća...