Meni je, u stvari, od Božića i cijelog predblagdanskog doba nekako najteža novogodišnja noć. Ona mi je uvijek nekakvo simboličko podvlačenje crte, zaključivanje jedne godine i gledanje u sljedeću. I u zaključku za odlazeću uporno sam svjesna da najveća želja nije ispunjena.
Svake, ali baš svake godine, pitam se kako ću se osjećati za točno godinu dana, i hoću li konačno imati veeeeeliki trudnički trbuh ili malu bebicu u kinderbetu... Tako je bilo prošle godine, i pretprošle, i pretpretprošle... I dalje se nadam, ali nada se kroz te godine promijenila. Mislim da sam prve godine vidjela samu sebe za godinu dana jasno kao majku ili trudnicu, druge godine sam isto "odlučila" da će sljedeće novogodišnje noći ta slika definitivno biti stvarnost, one kasnije sam postala malo manje optimistična, pitam se kako će biti ove...

Ali, ni naša obitelj nismo samo nas dvoje i moram se pohvaliti da ipak čekamo ovu godinu brojniji za još jednoga člana. :D
Prošlih godina bilo nas je samo troje, mm i maca , a sad nas je četvero jer nam se pridružio i pesek star dva i pol mjeseca . I imamo puno, puno veselja s tom psećjom bebom, puno je smijeha, puno posla oko njega. Bor ni inače ne kitimo, a uz njega kako je nestašan i nespretan sada i uz njegovu potrebu da gricka sve na što naiđe, ne bismo ga definitvno smjeli kititi.

(raspisala sam se... da, mogla bih o tom malom vragolanu pisati i pisati... )

Mariel draga, i sve drage čekalice, nismo usamljene u ovom blagdanskom blues-u... Možda da doista pokušamo više gledati u ono što imamo, blagoslove koje već uživamo, nego u ono što još čekamo...