HRISTOS SE RODI!Pošto znam da u Betlehemu pravoslavci Božić slave 06.01. a naši 07.01.. ja čestitam onda odmah i Badnjak i Božić svim pravoslavnim vjernicima i svojim pravoslavnim prijateljima!
 |
|||
|
|
|||
HRISTOS SE RODI!Pošto znam da u Betlehemu pravoslavci Božić slave 06.01. a naši 07.01.. ja čestitam onda odmah i Badnjak i Božić svim pravoslavnim vjernicima i svojim pravoslavnim prijateljima!
Sretan Božić!
pridružujem se čestitkama!
Puno puta imam nešto za napisati i reći, ali jednostavno ne znam kako to riječima iskazati. Iskustvo teške bolesti osobe koja je dio tebe, koja ti znači najviše na svijetu je nevjerojatno. A najnevjerojatnije je kada počneš učiti iz tog iskustva, tražiti dobro i u tome, rasti. Imala sam taj mali period krize kada sam i napisala tužne postove na forumu, ali sada osjećam da sam druga osoba i da sam dobila novu snagu.
Postala sam puno sretnija i smirenija. Uživam u svakom danu kada ću moći otići k njoj u bolnicu i brinuti se za nju. Igrati se s njom, hraniti je (i da, opet cjepidlačim oko prehrane), presvlačiti, njegovati, davati joj lijekiće, pričati s njom. Veselim se svakom njezinom napretku. Veselim se MM-u, jer je naša veza postala još čvršća i dublja. Veselim se i zahvaljujem Bogu jer znam da će se pobrinuti za nas na bilo koji način, Kako god završi, znam da ćemo biti sretni ili tužni, ali imat ćemo snage za dalje.
Veselim se i često razmišljam i o drugom djetetu koje želim imati čim cijela ova priča završi.
I sada shvaćam koliko je uistinu život kratak i koliko treba svaki dan iskoristiti da radimo i ostvarimo ono što volimo i želimo. Sada se opet mogu i nasmijati, i čitati knjige, Rodu i pisati na forumu, i ići u duge šetnje i kuhati sa MM
Uživam u ljubavi prema svom djetetu, u sreći jer sam je imala i jer je imam. Za mene je ona savršeno dijete, predivan Božji dar i presretna sam jer sam imala i imam iskustvo majčinstva i to sa takvim djetetom - uvijek, i u bolesti, nasmijanim i punim ljubavi. Kada me pogleda svojim toplim velikim očima i nasmije se od uha do uha. Kada me nježno pomazi po čelu kao da me tješi. Kada se nagnem nad nju mijenjajući joj pelene, a ona me iznenada povuče sebi i zagrli i drži me tako u zagrljaju minutama... Kada mi napući usne za poljubac i pruži rukicu da je držim dok spava.
Mogla bih još satima romane pisati o njoj... Ali neću previše, morala sam barem djelić ovih osjećaja izbaciti iz sebe.
mamice
kako je malena?
*mamica* prvotno napisa
Puno puta imam nešto za napisati i reći, ali jednostavno ne znam kako to riječima iskazati. Iskustvo teške bolesti osobe koja je dio tebe, koja ti znači najviše na svijetu je nevjerojatno. A najnevjerojatnije je kada počneš učiti iz tog iskustva, tražiti dobro i u tome, rasti. Imala sam taj mali period krize kada sam i napisala tužne postove na forumu, ali sada osjećam da sam druga osoba i da sam dobila novu snagu.
Postala sam puno sretnija i smirenija. Uživam u svakom danu kada ću moći otići k njoj u bolnicu i brinuti se za nju. Igrati se s njom, hraniti je (i da, opet cjepidlačim oko prehrane
Veselim se i često razmišljam i o drugom djetetu koje želim imati čim cijela ova priča završi.
I sada shvaćam koliko je uistinu život kratak i koliko treba svaki dan iskoristiti da radimo i ostvarimo ono što volimo i želimo. Sada se opet mogu i nasmijati, i čitati knjige, Rodu i pisati na forumu, i ići u duge šetnje i kuhati sa MM
Uživam u ljubavi prema svom djetetu, u sreći jer sam je imala i jer je imam. Za mene je ona savršeno dijete, predivan Božji dar i presretna sam jer sam imala i imam iskustvo majčinstva i to sa takvim djetetom - uvijek, i u bolesti, nasmijanim i punim ljubavi. Kada me pogleda svojim toplim velikim očima i nasmije se od uha do uha. Kada me nježno pomazi po čelu kao da me tješi. Kada se nagnem nad nju mijenjajući joj pelene, a ona me iznenada povuče sebi i zagrli i drži me tako u zagrljaju minutama... Kada mi napući usne za poljubac i pruži rukicu da je držim dok spava.
Mogla bih još satima romane pisati o njoj... Ali neću previše, morala sam barem djelić ovih osjećaja izbaciti iz sebe.
Bolje je, doktorica je zadovoljna. Idemo korak po korak dalje, a zasad nema komplikacija koje je prije imala. Možda je i to razlog našem poletu, tko će znati, ali razlog i nije važaan. Bitno je da mislimo pozitivno i da guramo dalje.mamice
kako je malena?
*mamice* evo malo ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za malenu.... Često je se sjetim.
*mamice*
mamice točno, ali potpuno točno znam kako se osjećaš. I točno taj cijeli put sam prošla. Molim Gospodina svim srcem da vaša priča ima malo drugačiji kraj!
*mamice*
Oprostite, ja sam padobranac na ovom topicu, ali svraćam radi *mamice* i njene djevojčice ~~~~~~~
mamice, mislimo na tebe i tvoju malenu i molimo za vas. Ovako prekrasne riječi su me ganule do... imam osjećaj da si mi izmaknula tlo pod nogama na trenutak. Hvala ti što djeliš svoje misli s nama.
*mamice* za vašu djevojčicu šaljem puno lijepih i vedrih misli, molit ću za njeno ozdravljenje!
Mamice, tako često mislim na vas, na tvoju djevojčicu.
Želim joj brzo, brzo ozdravljenje. Sigurna sam da joj vaš pozitivan stav puno znači. I dalje budite takvi, a snagu crpite u Bogu.
Često mi padne na pamet Ifigenijn post od prije nekoliko dana i ona strelovita misao: Idi, vjera te tvoja spasila.
I da, hvala ti što svoje iskustvo dijeliš s nama jer mislim da svatko od nas treba stati i pokušati uživati u malim stvarima, prekrasnim trenutcima koji nam nekada postaju rutina, a s druge strane postaju pravo bogatsvo u situacijama poput tvoje.
Mamice, divne vijesti! Samo tako dalje!
Korak po korak do zdravlja, nadam se i mislim na vas u svojim molitvama!
Mamice
Mamice glavno da je krenulo na bolje!
Pomolit ću se za vas
Croatia Proclaims Year to Celebrate Jesuit Scientist
ZAGREB, Croatia, JAN. 11, 2011 (Zenit.org).- The Croatian Parliament proclaimed 2011 a national "Boscovich Year," marking the 300th anniversary of the birth of a learned Croatian Jesuit, Father Rogelio Joseph Boscovich Bettera.
Father Boscovich Bettera (1711-1787) was a physicist, astronomer, mathematician, architect, philosopher and diplomat. He was born in Dubrovnik and died in Milan in 1787.
The inventor of the achromatic telescope and a precursor of modern atomism, Father Boscovich Bettera received several scientific and diplomatic missions from popes. For example, he consolidated the cupola of St. Peter's Basilica and the central tower of Milan's cathedral.
UNESCO also chose to mark the 300th anniversary of his birth.
The decision of the Croatian Parliament to proclaim 2011 "Boscovich Year" will be an opportunity for Jesuits to "promote their mission and awaken new vocations in university and educational institutions," stated a communiqué from the Society of Jesus.
The Jesuits also reported that the Faculty of Philosophy of Zagreb will organize an international conference in November focusing on the figure of the learned priest.
Baš lijepa vijest.
mamice BOG VAS BLAGOSLOVIO POGOTOVO MALOGA ANĐELA
Zna li netko kako je Mamičina djevojčica? Svaku se večer molimo za nju, a večeras, kada smo se krenule moliti, tako sam imala žarku želju odmah se pomoliti za nju. Nadam se da je ozdravljenje na vidiku.
I ja se nadam da je dobro, i da je vrijeme za slavlje! Bože, pomozi!
Danas smo moja djevojčica i ja bile na večernjoj misi kao i obično. Maša je uglavnom mirno dijete koje mi ili sjedi u krilu ili je držim u naručju ili stoji uz mene, ali rijetko kada otiđe do nečega/nekoga zanimljivog (to ovisi i na kojem mjestu sjedimo). Kada je bila manja (krenuli smo zajendo u crkvu s njezinih 9 mjeseci), isto bi bila mirna, a zabavljala sam ju slikovnicama, igračkicama... Kada je tek prohodala, hodala je od djeteta do djeteta, nikoga se nije ustručavala, svima je prilazila, plesala... Nisam previše hodala za njom, ali sam ju pratila pogledom. Ne bi ona otišla daleko, ili bi ju zaustavila časna. Sada je stidljivija i neće tako lako otići do nekoga (ok, uvijek ju privuče nečija krunica, a onda uzme i ljubi križ).
No, pitam se, bih li ju vodila u crkvu da je drugačija.
Naime, već dvije nedjelje za redom u crkvi je i mališan, možda malo mlađi od Maše koji cijelu misu protrči, a njegova baka za njim. Uzduž i poprijeko. Pa red galame, penjanja na oltar, smijanja, natezanja. Meni osobno to ne smeta. Djeca me uvijek raduju, a dok nisam imala Mašu, zaljubljeno bih gledala u njih niti ne slušajući što svećenik govori. Opravdavala sam samu sebe - ma to maleno je anđeo, dar Božji, treba znati i u tome uživati.
No, vidim da većini smeta. POsebno starijima. Ispred nas su bili baka i deda koji su se stalno došaptavali kudeći i dijete i njegovu baku. Čak je i svećenik u pola propovijedi pomalo dekoncentrirano rekao kako ima konkurenciju na oltaru. Njega razumijem. Ipak treba govoriti pred punom crkvom, a pogled ti bježi na malog zvrka ispod nogu. Ostale ne razumijem. Ako ćeš slušati propovijed i predati se molitvi, pa ne može te u crkvi prepunoj ljudi dekoncentriarati jedno dijete. Ako želiš mir i tišinu, onda odi kada nema nikoga.
I što sada? Pustiti dijete da hoda okolo bez nadzora? Držati ga u naručju ili uz sebe dok skroz ne poludi pa onda izaći s njim iz crkve? Hodati za njim pod cijelom misom, natezati se, zezati... Ili uopće takvu djecu ne dovoditi u crkvu?
Osobno mislim da dijete treba bez obzira na sve povesti u crkvu, a vremenom se i ono navikne na nekakav red i pravila.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 17.01.2011. at 02:33
SikaPika, ja sam skroz za djecu na misi i svećenici gdje mi idemo na dječje komentare (moja mala nekad bubne: Nema Boga - mi ne znamo na što misli, ali ja mislim da je riječ o tome da misli da je svećnik Bog, i kad ga ne vidi - npr. kad ode po hostije, ili sjedne nakon pričesti...), vrisak ili glasnije pjevanje npr. uvijek to komentiraju s ljubavlju, a ovaj meni posebno drag na kraju mise zahvaljuje ovako: Hvala svima na pobožnom sudjelovanju na misi, a posebno pozdravljam roditelje s malom djecom, divni su bili, oni su najmanji dio naše Crkve i mjesto im je tu. Mene to skoro uvijek rasplače.
Normalno je da malo dijete i lupne nešto, i da se zatrči, i da se vrpolji, i beba vrisne. Nek se oni i poigraju na klupi, ali baš da netko sa svojim djetetom bude u centru pažnje crkve - to mi nije baš fer prema drugima. Možeš ti trčati s djetetom i ljubiti ga sa strane, i iza, i u auli, pa malo van, malo unutra - ako je dijete malo i ima crv u guzi.
Mi smo kad je stariji sin imao 1-2 godine stajali iza, s drugim roditeljima i klinci su hodali, padali, ljubili se, plesali... ali tako da nisu smetali drugima. Ako se koje dijete i zaletjelo prema oltaru, ulovili smo ga na smijeh i odobravanje cijele crkve. A onda smo ih doveli iza, u onaj dio naše crkve gdje nikome ne smetaju, i gdje imaju puno mjesta. Oni su voljeli mjesto gdje izlazi grijanje, pa ih to napuhuje, diže im kosu, to su gledali
U sadašnjoj crkvi ima dobar razglas pa je dobar dio roditelja vani, na dvorištu, a istodobno možemo sudjelovati u misi. A njima je to doživljaj nečeg posebnog - pa obožavaju na misu. Ima drvo, trava, druga djeca, ima se gdje popeti, svi su veseli, dobiju i bombon - a ipak im u glavi ostaje melodija, atmosfera, a nadam se i koja riječ
Najvažnija je ipak navika, pa sam ja zadovoljna kako to izgleda.
Eto tako je kod nas.
Svima ugodan i blagoslovljen novi tjedan!
SikaPika, hvala ti, jer nam je to i bilo potrebno! Malena ide na bolje što se tiče zdravlja, ali je užasno smršavila i to me sada najviše muči jer su i doktori doslovno zgroženi
A ona je uvijek bila mršavica kojoj se teško udebljati.. I sad je ja u očaju šopam i šopam (ne na silu!) svime i svačim, pa ona jadna na kraju povrati, ili se uznemiri od muke što joj toliko nudim, pa meni dođe plakati.. Pa sama sebi reknem - nećeš joj više dosađivati hranom. Pa opet dođe doktor sa ovakvim izrazom licai riječima "ajme užas, mora se hitno udebljati" i onda ja opet spiskam 100 kn u dućanu na kojekakvu hranu i nastavim je gnjaviti "hoćeš li jesti, hoćeš ovo, hoćeš ono, hajde probaj...".
I tako sve u krug. Da ne govorim da joj svaki dan od kuće dovlačim pet kuhanih jela.
A što se ostalog tiče, vesele smo, smijemo se, ljubimo, doktori su manje-više zadovoljni tijekom liječenja i njezinim napretkom. Još samo da nas kilogrami hoće... (nju, ne mene
Hvala vam puno na vašim molitvama
Mamice, samo umjereno. Meni je logično da dijete smršavi u bolnici - osim što je bolesna, nije kod kuće i ne jede kao što bi jela kod kuće. Glavno da joj ide na bolje, a s hranom pomalo. Mislim na tebe!
Sikapika, Ifigenija i ostale mame malih zvrkova - taj dječak za kojim baka juriša po crkvi podsjetio me na mene i mog Turbo - M. kad je bio mali. On jednostavno nije mogao biti miran, smijao se, trčao, toptao nožicama... you name it. Vodili smo ga u crkvu, ali smo pazili da se baš ne popne ljudima na glavu. Tih godina smo bili u zabačenom dijelu crkve, iza oltara (to se može u toj crkvi), gdje je bilo malo ljudi već naviklih na njega. Dozvoljavali smo mu da protrči tim dijelom, a ne po cijeloj crkvi. Nismo dozvoljavali da se penje ni na pokrajnje oltare, a kamoli na glavni, jer smo se bojali da ne potegne stoljnjake skupa s vazama i kipovima. Kad bi postao preglasan izlazili smo van. Računali smo na razumijevanje okoline da je on malo, nemirno dijete, ali smo i mi imali obzira da ljudi ipak nešto dolaze tamo i čuti.
Nedavno sam ponovo bila u toj crkvi (u međuvremenu smo preselili) i vidjela da ima puno male djece, a nisu svi roditelji dovoljno obazrivi prema ostalima. Preveć je preveć, mislim da je bolje otići s djetetom van, primiriti ga i doći natrag ili doći drugi puta.
Inače, sad smo došli do toga da su se neke žene iz sadašnje crkve snebivale kad sam govorila o njegovoj živosti i nemiru uz komentar: Kaj? On je živ? Pa drži se ko' svetac na oltaru!
Ja nisam vodila svoju djecu u crkvu na veliku misu dok nisu bili sposobni to "odslušati", odnosno zadržati pažnju onoliko koliko je dovoljno da druge ne ometaju.
(Imam "sreću" da MM baš i ne voli ići pa su s njim).
Sad malecka čeka proljeće tj. tople dane da ju povedem jer tada moženo izaći vani ako joj baš dosadi.
Inače, kad je zadnji put bila s nama, umjesto odgovora na neku pjesmu ona je počela pjevati u sav glas- "Sretan rođendan tiiii...."
....ljudi su se smijali, ona sva sretna kako dobro pjeva,
ali je jasno da
mala djeca nemaju pojma o čemu se tu radi,
u njezinoj glavi je - šta sad - ljudi se okupili, nešto se pjeva, gore svijeće, mora da je rođendan!
Zato mislim da nije nikakva hića njih voditi na mise.
(mamica, kako se curica zove,molim te na pp, moja djeca hoće moliti za nju, ali je njima, onako dječji, prvo pitanje bilo -a kako se zove?, a glupo mi je izmisliti, ipak je to ciljana molitva
Istina je da nemaju pojma kaj se događa, ali stječu naviku, uče molitvice, druže se s djecom i polako shvaćaju i obrede. Mi smo počeli kad je M. imao oko dvije godine.
Mi smo svoje vodili kad god smo i mi išli, nekako smo mi u glavi imali sliku od tog obiteljskog odlaska u crkvu i to je često rezultiralo time da nitko nije otišao kad su klinci bili bolesni (to je baš bilo glupo) ili sl, osim toga godinama nismo ni ja ni MM pošteno čuli riječ s oltara od barem šuškanja i silnih pusa, ako ne već brbljanja i cendranja, ali s druge strane vrlo su naviknuti na crkvu, osjećaju to kao nešto svoje, pomole se samoinicijativno, pitaju za misu to je možda dobra strana. Tek sad kad su veći počeli smo se razdvajati, naravno da to njima još nije realna obaveza pa ćemo ih dovesti na neki važan dječji rođendan, a mi otići na misu, ili oni odu na jutarnju i oratorij s animatorima, a mi dok su oni u oratoriju na miru. Sad je lakše, ali nadam se da će im to što su od rođenja bili tu negdje makar i u dvorištu ipak ostati negdje onak ko u Proustu oni kolačići
mamice, divno da ste bolje, u molitvi smo uz vas. A što se tiče kg možda bi neki probiotici mogli pomoći, oni znaju jako fino oporaviti probavni trakt ,oprosti ako se petljam bezveze.
nema ni "rođendanka" više
Mamice, molimo se i dalje! Vjerujemo da će sve biti dobro! Nek malena papi, nadamo se kilicama. Iako - ja sam bila takva mršava, suhonjava, vodalo me po svim pedijatrima u okolici, i imam određeni kronični problem (intoleranciju koja je otkrivena tek nedavno), a izrasla sam u ženu od 180 kg, ko od stijene odvaljena
Tako će i tvoja. Još ćeš morat šnajderice plaćat jer se neće moć obuć u dućanu (meni sve ne paše jer sam tako dugonjava
Držite se!!!
SikaPika, hvala ti, jer nam je to i bilo potrebno! Malena ide na bolje što se tiče zdravlja, ali je užasno smršavila i to me sada najviše muči jer su i doktori doslovno zgroženi
A ona je uvijek bila mršavica kojoj se teško udebljati.. I sad je ja u očaju šopam i šopam (ne na silu!) svime i svačim, pa ona jadna na kraju povrati, ili se uznemiri od muke što joj toliko nudim, pa meni dođe plakati.. Pa sama sebi reknem - nećeš joj više dosađivati hranom. Pa opet dođe doktor sa ovakvim izrazom lica
I tako sve u krug. Da ne govorim da joj svaki dan od kuće dovlačim pet kuhanih jela.
A što se ostalog tiče, vesele smo, smijemo se, ljubimo, doktori su manje-više zadovoljni tijekom liječenja i njezinim napretkom. Još samo da nas kilogrami hoće... (nju, ne mene
Hvala vam puno na vašim molitvama
probaj kolostrum
Ma i ona je prirodna mršavica, a doktori to nikako ne uzimaju u obzir. Kao ni činjenicu da je 17 dana bila na infuziji i sondi, pa normalno da će smršaviti. Moram pitati za kolostrum jer ima ograničenja u prehrani, a i zbog prirode bolesti i liječenja, ne pašu joj više svi okusi...
Ali bez obzira na to, i sama sam svjesna da se mora udebljati, pa vidim na svoje oči koliko je smršavila...
Posljednje uređivanje od *mamica* : 17.01.2011. at 16:47
sve vas više čitam i nakon dugo vremena počela sam prije spavanja moliti krunicu, ako sam preumorna za cijelu, onda barem deseticu
odmah se osjećam lakše, poletnije, smirenije - mamica uključujem vas u svoje molitve
Ja znam da je krunica najbolja molitva. Znam i iskusila sam da mi sve ide kako treba kad molim krunicu; obitelj, mir, djeca slušaju, jabuke u vrtu rekordnog uroda, usisavač sam usisava, sve pet.
I opet ne molim.
Opet mi je teško.
I svaki dan imam plan, i gotovo svaki dan fulam plan.
Kojigod dio dana da rezerviram za krunicu il nešto ispadne, upadne, napadne, ili sam tako koma da nemam snage...
Tako da je to uvijek nekako stvar trenutne inspiracije, hira, nevolje... a baš je neka fora molit samo kad stisne...
Joj, tako mi je drago da ti ide, ustraj, i ja bih isto!
Evo jednog linka koji mi je baš fora, i citiram današnji post na tom blogu, baš me dirnuo
http://inspiredtoaction.com
Today is Martin Luther King Jr day. For those of you who live elsewhere, Martin Luther King Jr is well known for his part in the civil rights movement here in the U.S. And he is probably most remembered for his “I Have A Dream” speech. (RSS and email readers, click here to watch the video. It’s only 3 minutes long.)
Powerful, isn’t it?
Thanks for the history lesson, Kat. But, um, what does this have to do with motherhood?
My question for moms is this – Do we have dreams for our children - wild, crazy, “only God could do this” dreams of who they will become and how they will live life?
I don’t want to just hope that my kids will go to church and maybe participate in See You at the Pole. I dream that their faithful and fervent prayers would ignite revival In their school.
I don’t want to just hope that they will stay away from drugs. I dream that they will dive into the lives of hurting classmates, help them break free from addiction, and introduce them to Life.
I don’t want to be content with prayers of thanks at the dinner table. I dream that my children’s hearts would break for the things that break the heart of God. That they would be passionate in prayer and as desperate for Him as they are for air.
I don’t want them to be like me. I dream that they will far surpass anything I could teach or show them – that I would be deeply challenged and inspired by the way they live their lives.
I have a dream.
Misa; moja je dobra možda smo jednom morali izić s njom van...čak kroz tjedan zna tražiti da ide na misu...već dugo nismo bili nedjeljom(kasno ide spavat, za večernju misu zaspe u autu-inače imamo probleme s spavanjem-ali to je druga tema)...djeca mi ne smetaja ali neki roditelji stvarno pretjeruju.....4 djece ove godine na dječijoj polnočki vrišti i trče po Crkvi oko oltara jaslica i jako su mi bili slatki i meni nisu smetali...ali roditelji su bili na ulazu u Crkvu i 45min nisu reagirali....to je bilo doslovno divljanje, lovica, vrštanje veseli dječiji smjeh-ali previše ignoriranja od strane roditelja........
U toj crkvi ima manja kapelica gdje su roditelj s djecom.......
E sad da kažem nešto što sam htjela postavit kao neku temu pa baš paše evo uz ovo...
MM je neki dan došao s mise i rekao da je jedan svečenik rekao da se djecu ne vodi na pričest, jer pričest treba proteči dostojanstveno, u miru, srušeno itd. i ja sam poludila bez obzira što je on naglasio da ne želi da ga se krivo shvati i možda je mislio na skrušenost duše itd. ali napomenuti da se djeca ne vode na pričest....Isus je rekao ; ne branite malenima da dolaze k meni.............a sad oni smetaju, komu, čemu, svečeniku............meni moje djete ne smeta...kao prvo ako idem sama ne mogu je ostaviti samu nasred Crkve dok idem na pričest, je li tako, kao drugo ako je mislio na to da roditelji djecu vode na pričest samo zato što su neki svečenici u zadnje vrijeme uveli praksu da djetetu stave križić na čelo, neka to ukinu kako su i uveli...s druge strane to je toliko lijepo, moja je mala cijelu misu mirna jer čeka "križić", inače je očarana samom pričesti, jer uvjek sjedimo u prvom redu, pa nepomićno gleda ljude kako se pričešćuju...
-u našoj župnoj Crkvi je predivan župnik koji sve radi sam, djeca imaju ok 10 klupi na samome oltaru gdje sjede, sjede i po stepenicama, curice i dečki ministriraju, a on sam pričešćuje toliki narod i svakom djetetu da križić i izgovara blagoslov o 30 sek. i pogladi djete, znači ne stavi joj tek automatski znak križa i otpili...pričest dugo traje, ali ljudi uopće nisu nervozni, ne guraju se, a u našem kvartu ima toliko djece.......svi smo nakon toga toliko ispunjeni djeca vesela, mirna.
-ako je svečenik mislio da mene moje djete ometa na pričesti gadno je pogrješi, jer čovjeka može omesti samo njegov unutarnji nemir i grijeh, a ne izvanjske stvari...ne razumijem u kojem si on smislu daje pravo ustvari "prosuđivati" neći stanje kad ide na pričest i za neskrušenost kriviti djete............čovjek sam zna kave duše i misli ide na pričest, znam da neki idu i samo radi red da ih drugi vide, znači djeca tu nemaju nikakvo značenje.........Svečenik je naš dušobrižnik ali ne na ovoja osuđujući način........malo ću ovo grubo reć ali ne želim da me pogrešno shvatite; kako mene nije briga je li on rakijao prije mise ili se u meditaciji priprema za nju, tako njega nema šta brigati kakva ja idem na pričest-u smislu da za te stvari odgovarmo samo Bogu i da on jedini pozna naša srca( a ponajmanje da mi mir narušava moje djete..a ne guranje raznih baba)
-ako su djeca u bilo kojem smislu možda i ovome nespretnome rečenome počela smetati u Crkvi, ja se stvarno bojim za budućnost Nje same, jer kao što vidim oni su sami sebi najveći neprijatelji
Htjela bih samo naglasiti da je za mene pričest pitanjae vjere, čovjek se pričešćuje u duhu- jer ako čovjek nje nema, onda je pričest obični simbol, okrugli mali kolačić.
Reći roditelji da im njihovo najveće blago nije poželjno u Crkvi za mne je bilo razočaravajuće, kao prvo djeluje farizejski, kao drugo pokazuje frustraciju svečenika, kao treće, uskoro će zabraniti ženama da dolaze na misu jer nisu bile na posljednjoj večeri, pa i muškarcima i bit će samo za odabrane-malo karikiram, ali kud sve ovo vodi ako djeca koja su blagoslov, nekome smetaju, umjesto da ih se poziva da dođu u Crkvu na pričest, da žude za tim da se jednog dana mogu i sami pričešćivati......ona su nepoželjna jer remete skrušenost.
Ali skrušenost ne remeti onaj koji skuplja novac tijekom mise, političke propovjedi i pijani svečenici na pričesti, te vjernici kojima je sve formalnost.
Ne za njega je pričest svečani čin(ne znak vjere) kojeg djeca ometaju-Žalosno.
PUSTITE MALENE DA DOĐU K MENI, NE BRANITE IM.........
Ivana, mislim da ne trebaš toj primjedbi davati takvu težinu - to ne znači da djeca nisu dobrodošla u crkvi. Nekako i razumijem primjedbu tog svećenika, barem dijelom - moj M. je uvijek jako volio ići na sa mnom na pričest, po križić. Kad je došla B. onda je htjela i ona - na kraju je ispalo da je njihov križić važniji od moje pričesti. Osim toga, natjecali su se oko mene, navlačili me za ruke, jednostavno su mi razbijali potrebni mir. Tada sam im rekla da ostanu u klupi. Imam pravo na taj trenutak usredotočenosti na sebe i pričest koju ću primiti, a ne uvijek i vječno na njih. M. sad ide ponovo sa mnom na pričest, jer se i on pričešćuje, a B. čeka svoj trenutak.
Joj, ljubim vas puno! I puštam suze radosnice!SikaPika, hvala ti, jer nam je to i bilo potrebno! Malena ide na bolje što se tiče zdravlja, ali je užasno smršavila i to me sada najviše muči jer su i doktori doslovno zgroženi
A ona je uvijek bila mršavica kojoj se teško udebljati.. I sad je ja u očaju šopam i šopam (ne na silu!) svime i svačim, pa ona jadna na kraju povrati, ili se uznemiri od muke što joj toliko nudim, pa meni dođe plakati.. Pa sama sebi reknem - nećeš joj više dosađivati hranom. Pa opet dođe doktor sa ovakvim izrazom lica
I tako sve u krug. Da ne govorim da joj svaki dan od kuće dovlačim pet kuhanih jela.
A što se ostalog tiče, vesele smo, smijemo se, ljubimo, doktori su manje-više zadovoljni tijekom liječenja i njezinim napretkom. Još samo da nas kilogrami hoće... (nju, ne mene
Hvala vam puno na vašim molitvama
Bogu hvala i slava na anđelčićevom oporavku!
Ma doći će i kilice, samo polako. Neka se njoj otvori apetit pa će jesti. A doktori, doktori rade svoje. Samo ti njoj kuhaj s ljubavlju, ali možda ipak da joj ne nudiš prečesto, pustiš da malo ogladni. Nadam se da to ne zvuči grubo jer naravno da u ovakvoj situaciji ne želiš da ti dijete bude i malo gladno. Ali ipak, možda će tada bolje pojesti to što joj nudiš.
I dalje mislimo i molimo se za vas da što prije dođe kući, da se mazite, igrate, grlite i ljubite!
I papate!
Puse!
Čuj, moraš imati razumijevanja i za ostalih 100 ljudi u crkvi... Mi smo potrošili doslovce godine dok naša djeca nisu dorasla i mogla odslušati cijelu misu od početka do kraja bez ometanja. Kako je to išlo? Dođemo svi zajedno, a kad klinci postanu nervozni, pa cvile, ja sam s njima izlazila van. Bilo je to gotovo redovito. MM je ostao, jer njemu je to bilo važno. Isto, birali smo ranu misu (u 7.30 koja je kratka i bez pjevanja), npr. ljeti kad nije problem rano ustati, a djeca su mi ranoranioci, bar su bili u toj dobi.
Tako su djeca naučila gdje su im granice, a nisu previše smetali drugim ljudima u crkvi. Ni ja ne volim ometanje, pa sam uvijek gledala da moja djeca drugima ne stvaraju smetnju. Brzo su i oni prokužili da moraju biti dobri ako žele ostati do kraja i ići "po križić" (redovito s tatom, to im je bila nagrada).
Ne znam da li je tako ispravno, vjerojatno se treba prilagoditi zajednici, ali nama je odgovaralo.
svečenik je mislio samo na djecu koja se vode na pričest (nije govorio o djeci na misi) i zato stvarno nisam razumjela poantu...ja nisam vidjela ni jedno djete koje se bacalo na pričesti ikad....roditelji su ih ili držali za rukicu ili u naručju, a djeca su jedva čekala križić i pjevali su pjesme-kao što rekoh djete ne mogu ostaviti samog nasred Crkve....druga stvar, djeca me nikad ne ometaju, pogotovo ne na pričesti...ne treba mi koncentracija mog mozga, već mir u duši, a njega imaš ili nemaš, o on ne ovisi o toj sekundi prije pričesti, i prostoru koji vas okružuje- htjela sam naglasiti da izvanjsko ne može remetiti vaš mir i skrušenost ako ga imate........a ako ga nemate smeta vam sve, i netko tko glasnije diše pored vas na misi....
Meni ne smeta sve, a najmanje da netko diše, tj. postoji pored mene. Samo se kod pričesti želim usredotočiti na sebe, a ne na djecu.
Ja svoje redovito vodim na pričest, držim ih za ručicu, i oni to obožavaju, omađijani su, i lijepo se ponašaju. Meni je to bilo važno, uvijek sam ih vukla, i kao bebe, i dok sam faktički dvije bebe navlačila jer mi je to najbliže Bogu što ih mogu dovesti, nekako kad ih vodim ja ih intimno predajem Bogu, a istodobno se nadam da će svečanost tog trenutka, i mir, ostati u njihovim srcima i da će i sami trebati pričest, i ići redovito.
Nekad dobiju križić na čelo, nekad ne, oni se vesele križiću, ali znaju da im to ne pripada, i da je dovoljno da idu, pa ne rade dramu.
Razumijem i podržavam i svećenika koji daje križić i koji ne daje, sve pet.
Ali mojoj djeci je mjesto čim bliže oltaru, tako to ja vidim.
Potpisujem. Moja je skroz mala i malo toga kuži, ali kada joj kažem da ćemo ići na pričest i da će dobiti križić, odmah se umiri i strpljivo čeka u mom naručju.
Onda kada ja primim hostiju, govori AM i pokušava mi zaviriti u usta. Istina, to ne zvuči ni malo dostojanstveno, no ona je mala i pokušava razumjeti o čemu se tu radi. Onda joj ja objasnim da će i ona dobiti hostiju kada narste, pa klimne glavicom. I poput tvoje, zagleda se u ljude koji primaju hostiju, ne skida oči sve dok traje pričest.
I stvarno, ni ja ne znam kuda bih s djetetom dok idem na pričest. MM ne ide u crkvu, prabaka je na drugom kraju crkve, a i poput Ifigenije osjećam da je to najbliže što ih dovodim i predajem Bogu, pred Tijelo Kristovo. I onda sam sretna jer smo blagoslovljene i što sam po tom činu zagrlila svoju obitelj i tako je zaštitila Božjom milošću.
( a ponajmanje da mi mir narušava moje djete..a ne guranje raznih baba)
Nekada budem toliko očarana tim trenutkom mira nakon primanja hostije (uvijek se pričestimo među prvima jer sjedimo naprijed), Maša mi mirno sjedi u krilu, pjesma se ori crkvom pa se često dogodi da preplačem cijelu pričest. Moj anđeo mi u krilu, a duša se puni.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 21.01.2011. at 04:47
Ovo je tako lijepo rečeno, i poticajno! Predivno! Hvala ti!
To što pišete je jako lijepo - to jedno preplitanje vjerskih osjećaja i ljubavi prema djetetu i odgoja djeteta u vjeri.
I ja sam tako vodila mog M. na pričest, ali kad ih je došlo dvoje, malo većih odustala sam od toga. Ne znam točno kako je i kojem kontekstu postupio ovaj svećenik o kojem govori ivana zg, pa ne bih htjela da se steknem dojam da u tome zauzimam neke "strane". Samo sam htjela upozoriti na tu individualnu dimenziju pričesti za kojom sam ja osjetila veliku potrebu nakon godina vođenja djece sa sobom. Mislila sam da je možda i svećenik mislio na to.
Zdenka2, ja vjerujem da postoji taj trenutak kad je dijete spremno, ili gotovo spremno, ili ima vrijeme za to da samo odluči želi li ići na pričest. Tada, vjerujem, više nije umjesno da ga majka vodi. Sve dok su djeca još vezana za mene, sve dok sve što jesam, dišem i govorim ulazi u njih i ostavlja debele tragove, dok su maleni, ja ih vodim, nekako kao što sebe vodim - sami sebe ne mogu dovesti. Vjerujem da ću nekako kad mi sin krene u školu prestati voditi ga.
Pravila pisanja postova
