 |
|||
Htjela bih ti samo još reći Pikula - ovo što kažeš da je potraga za smislom bila teška i bolna (moj potpis na tu konstataciju) - pa i sada, nakon obraćenja (i mog i tvog) je mnogo toga teško i bolno jer si drugačiji, jer činiš ono što Bog od tebe traži i to donosi mnogo nerazumijevanja od ljudi (a ti ljudi su naši bližnji i nisu nebitni i našim životima). Ali sve to podnosiš upravo zato jer vidiš Smisao, zar ne?
To je moguće, vjera to omogućuje. Jadni bismo mi bili kad to ne bi bilo moguće.MGrubi prvotno napisa
neću dalje
otići ću OT
Upravo tako. Vjera to omogućuje.To je moguće, vjera to omogućuje. Jadni bismo mi bili kad to ne bi bilo moguće.
Naravno, samo sto sad znam cijeniti sve koji su na moje gunđanje odgovarali strpljivo ili nisu odgovarali, ali su mi svojim životom svjedočili živu vjeru i pružali podršku i stabilnost i znam da je mjera mojih "napada" bila mjera moje čežnje za prihvaćanjem, za bezuvjetnom ljubavlju - tek kad sa uvidjela koliko me Bog voli, zavoljela sam i sebe i život i sve one od kojih sam htjela "odgovore" koji se ne mogu dati.
MGrubi Bog bi nam dao da znamo njegove planove kad bi to bilo moguće, ali tada ne bismo više imali svoju slobodnu volju, sve bi bilo samo stvar logike i računice, a naša duhovnost i osjećaji bi bili suvišni. Zato neka se vrši Božja volja
onda sam samo krivo povezala
razliku između volje i plana
[quote="pikula"]znam da je mjera mojih "napada" bila mjera moje čežnje za prihvaćanjem, za bezuvjetnom ljubavlju (/quote]
Ovo si prekrasno rekla. Od tebe uvijek nešto novo, nešto dobro...
Zapravo smo mi ljudi velika djeca. Jer dijete koje se osjeća nevoljeno često reagira upravo ovako kako si opisala.
[quote="ljiljan@"]O, da, potpisujem i jednu i drugu. Olakšale ste mi da prihvatim to što je i kako je bilo, da umjesto potiskivanja "srama" odaberem djetinje kajanje...znam da je mjera mojih "napada" bila mjera moje čežnje za prihvaćanjem, za bezuvjetnom ljubavlju (/quote]
Ovo si prekrasno rekla. Od tebe uvijek nešto novo, nešto dobro...
Zapravo smo mi ljudi velika djeca. Jer dijete koje se osjeća nevoljeno često reagira upravo ovako kako si opisala.
Božija volja nije nešto nama izvanjsko, odijeljeno od nas, to je upisano u nas, to jesmo MI, u Bogu. Ako sam ja dobro shvatila, Božija volja se prepoznaje na temelju unutarnjeg osjećaja sklada, mira, ljepote, ljubavi. Kao s trudovima - znaš da je to to (ja nisam imala trudove, ali kažu druge žene da je to tako, pa ja prepisujem). Praksa u toj stvari se vježba cijeli život, a korisno je imati duhovnika ili čitati literaturu o tome.
Ili ovakav kutak koji ti popravi cijeli dan. Hvala vam cure, Ljiljana, Ifi
Mi smo bolesni, ništa strašno hvala Bogu, ali misu sam gledala na tv, obećajem sama sebi da čim budemo bolje da ne budem izlazila iz crkve, a onda me opet zgrabi nadoknađivanje i nikad kraja... Uvijek se čudim kad ljudi kažu da im je dovoljno da se pomole sami, a ja kad god ne "odradim" misu, korizmu i sve kak spada uvijek osjećam veliku prazninu i odmah se samo loše naljepi u nju.
Također. Evo, da se prijavim, i ja sam ovisnica o misiIli ovakav kutak koji ti popravi cijeli dan. Hvala vam cure, Ljiljana, Ifi
Mi smo bolesni, ništa strašno hvala Bogu, ali misu sam gledala na tv, obećajem sama sebi da čim budemo bolje da ne budem izlazila iz crkve, a onda me opet zgrabi nadoknađivanje i nikad kraja... Uvijek se čudim kad ljudi kažu da im je dovoljno da se pomole sami, a ja kad god ne "odradim" misu, korizmu i sve kak spada uvijek osjećam veliku prazninu i odmah se samo loše naljepi u nju., pričesti, a u skladu s time ispovijedi. Jedan tjedan nisam bila (moj
životni plan uključuje misu svaki dan) i imala sam osjećaj da se sve oko mene uzjogunilo.
I mi smo bolesni, točnije M. i ja. Nismo bili na misi i to mi nedostaje. Jedno je osobna molitva, a drugo je misa, euharistija i to zajedništvo. Ipak, ove se godine bolje nego inače pripremam za Uskrs, tako da u mene polako ulazi mir.
Ništa strašno viroze i sl. ali ova zima kao da sam bila u polarnom pojasu - mislim da su klnici sve skupa bili pet dana u vrtiću od NG. Nije mi to neki izgovor, ali stvarno zapadnem u neku finsku depresijuMeni je cilj misa svaku nedjelju plus križni put i svakodnevna molitva i čitanje biblije, ali kao što kažem često nije samo neko objektivno neimanje vremena -nego prvo ne idem jer smo bolesni, pa nadoknađujemo sve zaostatke od posla, doma i sl i onda se spoji par tjedana i već sam u nekoj letargiji da mi se niti ne ide nikud i krenem spiralno dolje. Moj problem je što se teško šaltam. Odnosno lako zaglavim u fazi odnosno trenirci. Dobro je dok je dobra faza
Zato mi je tako puno znači kadvidim odgovor na ovom topicu jer znam da će to opet biti neki dobar poticaj.
Opraštaj ljudima!
Opraštaj im sasvim iskreno i izričito im reci: »Želimo jedan drugoga ispravno shvatiti«.
Tko oprašta, taj doista drugome nešto daje.
Oprosti, tako ćeš drugoga osloboditi njegovih potajnih strahova.
Oprosti! Tako drugome poklanjaš svoje srce, priklanjaš svoje uho, pružaš mu oslonac, hrabrost i sigurnost.
Oprosti! Tako ćeš drugome pružiti životnu snagu.
Jer zajedništvo je kao krvotok u našem organizmu: Ako je jedan ud izdvojeni ne prima više krv, gubi svoju životnu snagu.
Ako drugoga opet primiš u zajedništvo sa samim sobom, on se više neće osjećati odbačenim, ne više izdvojenim, ne više prokletim.
Pravo opraštanje proizvodi duboku unutarnju radost; pravo opraštanje je svečanost, koja je nalik na svečanost prilikom povratka izgubljenog sina.
Pretvori opraštanje u pravu svečanost.
Herbert Madinger
Ako koga zanima, i ako živite u Brestju, Sesvetama, Dubravi tj. na istoku grada dođite u petak i subotu na predavanja, tribinu, o odgoju u duhu vjere i raznim drugim temama vezanim za odgoj djece u župu Dobrog Pastira Brestje-Sesvete. Mislim da je to organizirano u suradnji s HBK ,i obiteljskim pastoralom ove župe.
"Obiteljska župna zajednica, organizirana u suradnji s Uredom za obitelj HBK i iz zajednice obiteljskih susreta."
Biti će brojni predavači.
Na žalost na njihovim službenim stranicama nema obavjesti, već samo pred Crkvom, pa kad odem do nje prepista ću vam termine, teme i predavače, ako nekoga zanima. Ja se iskreno nadam da ću imati vremena otiči, pa ću vam prenjeti ako bude što zanimljivo a vjerujem da hoće.
http://obitelj.hbk.hr/
da li znate gdje se može naći neka knjiga ili na internetu pjesmice za djecu
(iz Biblije ili kršćanske tematike)
koje se rimuju.
da mi djeca ne uče samo
išo medo u dućan
Lijepi izbor dječjih slikovnica i knjiga ima Kršćanska sadašnjost - ne mogu reći ima li trenutno rimovanih pjesmica, ali mislim da ti se isplati pogledati. Ja svaki put nešto zgodno kupim djeci - zadnje sam kupila lijepu slikovnicu s naljepnicama o Uskrsnuću.
postoje knjižice u izdanju stepressa
Kakav je Bog
Kako je u nebu
i nešto o anđelima, ne znam kako se zove.
mi imamo prvu i jako ju voli, nije loša, pokušali su se držati rime (ipak je prijevod), drugu smo posudili u knjižnici, tu čitamo napreskokce i odmah se vraćamo na prvu.
radi se o ovom
ima jedna sličica sa klincem koji se baca po podu uz stih (cijela knjižica je cjelina, prvo dijete pita Boga, potom Bog odgovara, u stihovima, na temelju biblijskih stihova) kad srdit si da l' kao ja ponašaš se ružno? treba li reći da je najkomentiranija sličica na koju se stalno vraćamo po njenoj želji
a osim KS-a zgodno je zaviriti i u Verbum.
i u Teoviziji http://www.teovizija.hr/
http://free-zg.t-com.hr/vodi_me_gosp...iteratura.htmlDJEČJA USTA BOGA SLAVE (Matej 19:14)
Heda Domitrović
Dječje pjesmice (35 Kn)
Iz predgovora:
Želja je autorice kroz pjesmice približiti djeci istinu
o Bogu. Isto tako da se nađu pri ruci roditeljima i
ozdravljenje vjeroučiteljima dok rade s njima. Neka
Bog pomogne da pjesmice donesu rod za koji su
namijenjene.
Poruka, 25. ožujka 2009.
“Draga djeco! U ovom proljetnom vremenu kada se sve budi iz zimskog sna, probudite i vi vaše duše molitvom da bi bile spremne primiti svjetlo uskrslog Isusa. Neka vas On, dječice, približi svome srcu kako biste postali otvoreni prema vječnom životu. Molim za vas i zagovaram pred Svevišnjim za vaše iskreno obraćenje. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”
Žene, slušate li svoje muževe? Znam da će ovo zazvučati grozno mnogima, ali u duhu citata iz Biblije. Stvarno me zanima nedostaje li vam vodstvo muža. Ne u onom smislu da on gleda TV, a ja mu peglam košulju - to kod mene ne postoji i zove se nepravda i iskorištavanje. Nego u onom dubljem smislu- ja mislim da je to tako napisano da nas podsjeti na ono što nam teže ide... Ženama koje su sklonije riješavati sve osjećajima, da je napisano da poslušaju, da uključe neki muški racio, a muževima koji bi sve radije skockali po rubrikama ljubite kao što Krist ljubi... Evo mene muči to da se mi jako volimo, ali nedostaje nam ono što bi se u ozbiljnoj tvrtci zvala vizija ili misija firme. Ne znam voljela bih da mogu reći da je MM u tome korak ispred mene, da ga lakše poslušam... Ne kao nametanje nečeg, nego kao u plesu - ne mogu oboje voditi. Mi smo se nekako uspješno podjelili on vodi ples u financijama, ja prehrani i zdravstvu i sl., ali onako generalno životno,mislim da je to više neko natezanje, pa onda jedan povede, pa natezanje pa drugi povede. Može li to nekako skladnije?
dogovor?
mi smo se dogovorili da ja vodim
naime ja sam dominantna osoba i ne volim da me se voda, mada smatram da je lakše biti vođen (=0 odgovornosti) nego voditi (maksimalna odgovornost - to mi je poznato)
nemaš pojma koliko koncetracije trebam u plesnoj školi da plešem kako on vodi, zanimljivo je da mu govorim: čvršće me vodi , jer on je nije dominantni tip, on je permisivni
mi se slažemo, nadopunjavamo , ali netradicionalno: ja radim , on čuva djete i sprema po kući
ko - i +
mislim da je ovakvo usklađivanje puno bitnije nego da li smo po knjizi ili ne
iskreno ne vidim bitnost muško-ženske uloge u tome da budeš bolji kršćanin/nka
bili bi lažovi da se utapamo u uloge; ja da budem poslušna a on dominantan
Bog nas je stvorio drukčijima, treba njegovu volju poštivat, zar ne
Pa dobro i mi smo se dogovarali uzimajući u obzir sposobnosti, sklonosti, talente. Ne znam meni se čini da bi odgoj bio lakši kad bi se neke stvari bar malo podrazumjevale. Ovako stalno neke debate... Iscrpljuje...
Ja ću sada iskreno reći da je i mene ovo mučilo; onaj redak - žene pokoravajte se svojim muževima; i prije punog obraćenja (ja se obraćam već deset godina, pa nikako dokraja, sve u fazama) to mi je bila kost u grlu.
Onda sam naletjela na američki pokret kršćanskih žena koji svoj život temelje na tom stihu - Titus2 (samo uguglaj, imaš što za čitat do sudnjeg dana), pa na mudro razmišljanje jednog svećenika kako je pokoravati se mužu zapravo odreći se od one zamorne ženske svemoći koja muškarca svede na kućni inventar, i baciti ga u vodu, gdje on, ohrabren dostojanstvom, poštovanjem i povjerenjem žene postaje prostonarodski rečeno - odgovoran.
I u jednom teškom periodu, kad smo se natezali u životu ko pijani par na podiju odlučila sam pregristi i tu gorku pilulu, i nakon godina i godina iskustva u lajavom feminizmu (potkategorija radikalno oholog feminizma) odlučila iskušati još i tu stvar.
Svoju vjeru vidim kao stalan niz skokova u nepoznato, zastrašujuće, čudno - Bog kaže, ajde ovamo, a moj mi razum kaže - di ćeš stara, pa vidiš da to nema smisla (onda slijedi niz logičko-indukcijsko i ostalih sofističkih pokušaja da se oduprem onome što od mene traži vjera) i tako dalje. A kad skočim - vidim kako je moje razumijevanje stvari bilo - krivo, ograničeno, nekako offtopic. Moje kategorije izgube svaki smisao.
Ne znam kako da to opišem.
Možda shvaćate.
I tako sam ja pristala biti pokorna mužu. I brak procvjetao, čovjek procvjetao, djeca procvjetala, život procvjetao; onako kako među smrtnim ljudima stvari cvatu - ograničeno, s manama i povremenim smrzavicama, naravno.
Sada to ovako razumijem. Nije to pokornost nesamopoštovanja; dapače; to je svijest o svojoj velikoj snazi, pameti, sposobnosti, odlučnosti i nizu ostalih vrlina kojima su žene (često) obdarene; i isto tako svijest da mnoge od tih vrlina u životnom vihoru znaju prerasti u nepokornost, u bahatost, oholost (kod mene sigurno); iliti da sve te vrline imaju smisla kad su malčice zauzdane, ne tako agresivno otvorene, ne tako zastrašujuće. Predati vodstvo mužu za mene znači duboko ga poštivati, znači odustati od tisuću i jedne odgovornosti koju si nametnemo pa smo nesretne. To znači opustiti se. Nama je dano da dižemo djecu; pokoriti se mužu u životnim bitkama više ili manje znači osloboditi si mega prostore užitka, mira, slobode, ljubavi. Umjesto da razbijam glavu oko svake stvari života, ja uživam, i radim ono što mi je dano. Ako se i ne slažem, kažem, a onda prepustim njemu da vidi što će. Često puta to nije lagan proces, al za mene je oslobađajući.
Više mogu biti žena, majka, i na kraju krajeva čovjek.
Moji su dani prepuni, već samog kuhanja, jela, hranjenja i maženja. Više od toga mi je previše, pa mi čisto praktično pokornost dobro dođe.
A ima tu i još nešto, to jest puno toga više.
Onaj muškarac koji sam po sebi nije agresivan i žestok ko bik možda teže dođe do svoje odgovornosti, do prostora za sebe, i ženska pokornost mu oslobađa prostor, vrijeme, mogućnosti, da se posveti tome, i da od dječaka (a mnogi su oni dječaci) postane - muškarac. Zašto bi dozreli ako je tu uvijek the žena, ona sve može, zna, umije, s računima - carica, s financijama - genijalka, s šrafcigerom - umjetnica... treba ih malo pustiti, i nježno se maknuti u stranu.
No, to je onaj banalan dio. Dubilji dio ide mimo žensko - muško. to je sukus naših odnosa temeljenih na vjeri. Maknuti se u stranu da drugi dođe na svoje...
Ne znam. Moram ići. Sve je nabrzinu. Baš me zanima što ćete reći o ovome
A ja se makla, prepuštam, pa opet nikak da potegne. Krenem li još malo u rikverc, ne znam. Ma on je sav divan i tak me silno poštuje i uzima u obzir - a ja bih da nekad i protiv mojeg mudrovanja potegne u nekom novom smjeru. Ne znam. Možda sam ja samo brzopletija, a on temeljitiji, pa se meni čini da on štopa, ali eto. Ja bih ga slušala, ali da se brže zmisli
I kod nas isto. Nije uvijek lako prepustit se. Trebaš mi vidit kuću i okućnicu.A ja se makla, prepuštam, pa opet nikak da potegne. Krenem li još malo u rikverc, ne znam. Ma on je sav divan i tak me silno poštuje i uzima u obzir - a ja bih da nekad i protiv mojeg mudrovanja potegne u nekom novom smjeru. Ne znam. Možda sam ja samo brzopletija, a on temeljitiji, pa se meni čini da on štopa, ali eto. Ja bih ga slušala, ali da se brže zmisli
Ova izreka svetog Pavla bila je upućena jednom sasvim drugačijem društvu u sasvim drugačijem vremenu. Ona može i danas vrijediti, ali samo za neke parove - npr. za Ifigeniju. Pikula, ovo što kažeš da žene pristupaju problemima prije svega osjećajno, a muškarci racionalno je stereotip - mnogi uopće tako ne funkcioniraju. Za sebe osobno mogu reći da se ne mogu i ne želim dati voditi ni od koga. Mogu zajednički, rame uz rame, mogu i sama ako treba, s vođom nikako.
Zdenka, nije mi jasno po čemu se ovaj dio poslanice odnosi na neke, npr. mene, a na neke druge ne?! Na temelju čega tako sudiš? Ovo nije kritika, ni provokacija nego istinski interes da mi pojasniš što imaš u vidu.
Što se tiče vodstva - tu uopće nije riječ o vodstvu. Svesti pitanje pokornosti i bračnih odnosa na vodstvo za mene je pomalo trivijalno. Pokornost (s obje strane) stvara prostor zajedništva u kojem ne vodim niti ti, niti ja, nego se vodimo u interesu obitelji i zajednice.
I nekako kad prestane se postavljati pitanje vodstva, otvora se prostor za suradnju, i za odstupanje od sebe, za nesebičnost; povremeno moj muž kaže - molim te učini to, tebi to tako dobro ide, i štogod ti odlučiš bit će super (i ja njemu isto tako). Koliko mi je to draže, i ljepše, nego kad "uzmem stvar u svoje ruke" i donesem dekret pa se borim da ga provedem.
On griješi, griješim ja, pa ima svakakvih aranžmana u našoj maloj zajednici temeljenih i na drugim premisama nego pokornost, ali svjesno odlučujem ne pobrajati mane i propuste nego gledati ono dobro, da me to hrabri, i da tim putem idem.
Još da dopunim, pa idem prije nego dosadim svima, a sebi samoj najviše.
Pokornost za mene znači da je moj muž meni ispred svega; i boje zidova, i eventualno sjajne ograde, i ispred putovanja koje sam zamislila, i ispred cipela na koje bih mogla skucati određen novac, a naš brak za mene je radost čak i ako trenutno "nije po mojemu". Nekako, riječ je o ljubavi koja ne bira, ne traži, ne hvasta se, ne traži svoje...
Ovo je već moj pjesnički uzlet, i jasno mi je da nije uvijek lako; ponekad legnem s mišlju - ova financijska odluka - majkomoja gdje nas to vodi?! A onda se sjetim da će odabrani i uzeti među svete biti oni koji ne zadržavaju pogleda na materijalnom. I ako moj muž i zbrljavi financije, a ja to dopustim jer ne želim ići u svađu, ili ga vrijeđati ili se s njime boriti (kad se može razgovarati, onda dobro, al ima situacija u braku kad druga strana ne zna ne može... neće... ili mi ne znamo dobro reći... ili već nešto - tada je pokornost posebno važna, a i posebno teška) znam da će me Bog zaštititi.
Nije mi cilj postavit sjajnu ogradu, niti natuć pare na računu. Znate što je vjernicima cilj
A kad se čovjek osjeća voljen, i kad se osjeća slobodan, i kad u njega vjerujemo, onda je i razumniji, i sretniji, i pametniji, i spremniji popustit.
Sve je to praktična mudrost; judo pristup ili tako nešto.
Zvuči kontraverzno, a zapravo je tako zdravorazumski kad zagrebeš ispod površine.
ps Nije moj muž neka klipčina koja s visine gleda na mene koja mu se "pokoravam"; sve svoje on povjerava meni, nama; njegova dobrobit ovisi o ovoj obitelji; kad odlazi na posao on ostavlja dom, djecu, sve što imamo meni u ruke... vjerujući mi, poštivajući me, on se može samo nadati da ću ja voditi obitelj u dobrom smjeru. No kada bi nadgledao svaki moj korak - ne bi bio ništa bliže sreći nego što smo mi žene kad postrojavamo i stalno diktiramo muškarcima SVE što bi se trebalo, i kako bi se trebalo. Nemoć, i svijest o međuovisnosti za mene je temeljni izvor nadahnuća u braku.
XTo je moguće, vjera to omogućuje. Jadni bismo mi bili kad to ne bi bilo moguće.
Ifigenija, to što sam napisala znači samo to da uvažavam mišljenja i rješenja drugačijih od svojih i ništa više od toga. Tebe sam upravo zato i apostrofirala - zato što si se javila s drugačijim mišljenjem i iskustvom. Nisam htjela da ispadne da se konfrontiram s tvojim mišljenjem, pa sam napisala da, eto, taj savjet sv. Pavla vrijedi za tebe, odnosno primjenjiv je na tvoju obitelj i meni je to prihvatljivo. No, kad se radi o meni, kažem toliko da se na mene taj savjet ne odnosi - nije primjenjiv na mene. Jednako kako si ti bila iskrena, bila sam i ja.
U tvom drugom postu govoriš o obostranoj pokornosti, no u prvom postu si izričito napisala da si odlučila biti pokorna mužu, da si mu predala vodstvo, da ne razbijaš glavu oko svake stvari života i da je taj tvoj korak za tebe bio oslobađajući, da uživaš i da si sretnija. Poštujem to i nemam što dodati ni oduzeti ni komentirati kad se radi o tebi.
Ja sam drugačija. Jednostavno nisam skrojena za vodstvo, pokornost, prepuštanje odlučivanja, koračanje iza, kako god to nazvali. Nisam svadljiva, ne mora biti sve po mom i nije, znam diplomatski prešutjeti kad nešto nije jako važno, nije mi potrebno da budem glavna, ali, ako se mogu definirati u odnosu na ono o čemu pita pikula, ja sam baš nepokorna. Ovo spomenuto prije mene bi ubilo i ubilo bi mi brak - i zato sam napisala da se to ne može na svakoga odnositi. Svoj način funkcioniranja u braku gradim na temelju onog što jesam... na nizu svojstava koja me čine i koja priznajem. Na tom istom temelju gradim i svoju vjeru. Nema u tome vrijednosnih sudova, boljeg i goreg; takvi smo kakvi smo, iz svoje kože ne možemo. Bitno je da se ljudi u braku prihvate onakvima kakvi jesu i kao takvi nađu neko suglasje.
pokornost ne
ravnopravno dostojanstvo da
upoznala sam parove, gdje je kao muž glava kuće
ali isto tako sam primjetila vrat koji dobro (željeznom rukom) okreće tu glavu u smjeru kojim hoće ...
izvana izgledaju ko pokorne mirne ženice .. ali ja dobro vidim i iza fasade
nikad nisam mogla nešto takvo
ako MM ne može sa mnom ući u pregovore (a nisam mazga, otvorena sam za prijedloge i bolja rješenja) onda i ne bi moga biti MM
jer ja nemam poštivanja prema ljudima koji se boje rasprave, samo viču "da draga" pa kud puklo
manje je stresno kad na leđima ti ne stoje financije, računi, krediti itd..
ali znate šta: ja volim taj stres
Ja mislim da sve ovisi o tome kakav je tko čovjek, kako je odgojen, i da se neke stvari s vremenom mjenjaju u braku ( ako nekome prikipi).
Iskreno MM. je meni navikao popuštati i u tome braku na van svima ja djeluje dominatno, zato što sam glasnija, iskrenija, uvijek spremna za raspravu. Mogu reć da je i MM uz mene pokupio neke loše osobine i to mi se ne sviđa, jer ako budemo jednaki tko će biti taj hladne glave, da smiruje tenzije.
Uglavnom nadupunjavamo se i Hvala Bogu da je tako, da kada je on loše volje ja nisam i obrnuto. On sve manje meni prvi popušta, ali još se uvijek prvi dođe pomiriti.Kod nas nema pokornosti ni u kojem smislu, ali to ne znači da ponos i oholost vladaju.
Često sam mislila da je bolji od mene, ali u stvari nije, on rješava finacije, a ja apsolutno sve ostalo, njemu se ne raspravlja jer mu je dobro ovako kako je, ne svađa se s drugima jer ne zna rješavati sukobe, pošto je odgojen da uvijek treba šutjeti i sve gurati u sebe dok ne pukneš, a onda to pukne po meni.
Često se sukobljavamo i mirimo, ali to je naš način rasprave i nadopunjavanja, možda je taj način nezreo,jer ja stvarno jesam uvijek u pravu
Istina muškarcima treba jedno vrijeme bez obzira na obrazovanje i inteligenciju da dođu do nekih zaključaka.
Izvana djelujem dominatno ali se osjećam pokorno jer sve radim i obavljam sama, i sva je odgovornost na meni...vjerujem da MM isto tako misli za sebe.
Problem je što se ne znamo staviti u tuđu kožu i pokušati razumjeti i poštivati,cjeniti onog drugog.
Da, vjera mi puno pomaže, misa, i zajednička molitva-da toga nema, da se ne okrenemo prema Bogu pogotovo ja ovako impulzivna, ne bi to dugo trajalo, bez obzira na to koliko se volimo, a volimo se. Problem je što se meni u životu ništa ne podrazumjeva, ništa ne shvaćam zdravo za gotovo tako ni podjele na muško -ženske poslove, na žalost radim sve ono što sam mislila da neću, jer ako neću ja, tko će????
Zato nekada volim tu Pavlovu izreku, jer ju shvaćam na način da bračni par mora cijeniti jedno drugo zbog onoga što onaj drugi čini za njega, nesebično,a ne uzimat ga zdravo za gotovo.
Dobila sam nedavno e-mail o tome kako je Bog stvarao ženu, prekrasan je, a na kraju Bog kaže anđelu; Ona ima samo jednu grešku;Žena zaboravi koliko vrijedi. (ipak sam malo feministica8) )
Jedna anegdota u vezi brzine.... Ja bih ga slušala, ali da se brže zmisli
Moji roditelji su u prekrasnom braku već 48 godina.
Jedan dan moja mama za doručkom pita moga tatu (tata vodi financije): "Imamo li novaca za ono cvijeće što sam htjela kupiti?"
Drugi dan, negdje oko ručka kaže tata: "A, ti si pitala za cvijeće. Da ima novaca."
Baš sam nedavno u jednoj knjizi pročitala takvo objašnjenje i jako mi se svidjelo. Nekada treba slušati razum, a nekada osjećaje.
E, ovo i mene muči. Mi imamo krasne čvrste temelje, ali nikako sagraditi nešto na njima. Ne znam kako je kod vas, nama je komunikacija bolna točka (ali je ne znam popraviti)....Evo mene muči to da se mi jako volimo, ali nedostaje nam ono što bi se u ozbiljnoj tvrtci zvala vizija ili misija firme...
Mnogi su oduševljeni bračnim vikendima. Nisam bila pa ne mogu točno ispričati što se tamo radi. Je li netko bio da nam opiše o čemu je riječ?
x
ifigenija, što ja volim tvoj sinusitis
gušt je čitati kad netko tako lijepo obrazloži tvoje vlastite misli
Mislim da je poslanica svetog Pavla univerzalna i primijenjiva i na nas. Možda ju je teško smjestiti u kontekst današnjega poimanja, ali samo ako razmišljamo svjetovno. Pa nam je npr. smiješno i sablažnjivo zašto onaj bavarac kaže da nije problem u kondomima...
bili su frendovi, oduševljeni su, ali morala bih klince ostaviti starcima, od kojih tata ne priča samnom jer idem u crkvu. Eto zašto mi ne idemo
Mi smo bili. Originalni vikend prošli smo 1998. godine. To je bio početak nečeg predivnog u našem životu, shvatili smo (tek) tada u punom smislu riječi da je Isus živ, da nas voli i ako svoj brak shvaćamo kao sakrament da Isusa trebamo primiti u taj brak.
Do tada smo, unatoč silnoj ljubavi koja je počela od prvog susreta, bili zarobljeni svatko u svojem egu, stalno smo imali potrebu nadmetati se jedan s drugime, dokazivati jedan drugome tko je bolji, pametniji....kako je našim prijateljima znalo biti neugodno u našem društvu.Na vikendu smo usvojili najbitniju istinu - da smo mi, nas dvoje, postali jedan drugome najvažnijom osobom u životu. Malo pomalo otvarali smo svoje duše i naš brak Bogu.Nizale su se iza toga nedjeljne mise, duhovne obnove za bračne parove, ispovijedi, hodočašća, naše ponašanje se mijenjalo, uslijedio je i duboki vikend, zajedničke duhovne obnove karizmatske zajednice, a kao kruna svega naš mezimac Ivan...
Slušam li ga? Ponekad ja poslušam njega, ponekad on mene. Ali najbitnije je u svemu da, kad ga poslušam i složim se s njegovim mišljenjem, ne osjećam se kao gubitnik (kako sam se prije osjećala u takvim slučajevima). Poštujemo se i volimo Božjom ljubavlju. Danas kad vidim jasnu razliku – kako je to ljubiti muža imajući u vidu da je i on ljubljeno dijete Božje, ljubiti ga kao Božje stvorenje, a isto tako i djecu, ma ne bih to iskustvo više mijenjala za ono prije nipošto.
Svi oni koji nemaju kontinuitet u vjeri ili koji su u nekoj fazi života doživjeli korak više k Isusu me sigurno razumiju.
A ovo što je Pikula potaknula - nije takva nevolja poniziti se, ta jedino ponizno srce prima Krista.
A nije li nastavak ove Biblijske poruke - muževi poštujte i ljubite svoje žene?
Kako se osjećam od kada moj muž ne skriva koliko me voli i poštuje?
Ma tisuću puta smo rekli i složili se oboje - žao nam je svih onih godina prije vikenda koje smo potratili.Svima bih toplo preporučila vikend.
jedva čekam da mogu ići...
Hoćeš da ti kontaktiram vodstvo HZBS? Mislim da imaju nekih kombinacija oko čuvanja djece!
Još smo nešto jako lijepo i upečatljivo usvojili na vikendu. Svećenik koji je vodio vikend govorio nam je o tome kako je dugo mislio da mu treba poštovanje za posao koji radi, a da su mu bračni parovi s kojima je radio vikende uz poštovanje isticali i koliko ga vole i da je shvatio koliko je sretan jer mu je, kao i svakom čovjeku potrebno osjetiti se voljen.. Volite zato svoje svećenike, rekao nam je - nemojte ih ogovarati, molite se za njih i ljubite ih i grešne!
Toliko mi se ta misao usjekla u dušu da uvijek osjećam silnu nelagodu kad netko priča protiv svećenika i uvijek u takvim prilikama zamolim Gospodina da podari mir... a opet i sama upadnem u istu zamku, makar samo time da šutke slušam kad se loše priča o nekom svećeniku.
Započela sam večeras gledati film "Misteriozni znakovi". Film je daleko ispod onog što sam očekivala, ali me je jedna scena nagnala na razmišljanje.
Svećenik jedne vjerske zajednice (ne znam koja, nije bitno) napustio je svećenićku službu nakon smrti žene. U mjestu u kojem živi počinju se događati čudne stvari i nagađa se da je svršetak svijeta blizu. Bivši svećenik ulazi u apoteku a apotekarica ga moli - Oče, ispovijedite me, želim olakšati dušu...on joj odgovara - ne zovi me Oče i ne mogu te ispovijediti, dobro znaš da nisam svećenik. Ona je strašno uznemirena i moli ga i dalje da je ispovijedi da bi odbacila teret s duše jer se priča da je Sudnji dan blizu i nije joj pritom bitno što je on istupio iz svećenićke službe prije 6 mjeseci..
Razmišljam o tome, kad bismo svi mi na neki način spoznali da je sutra ili za dva dana svršetak svijeta i da ćemo pred Isusa, i kad bismo shvatili u tom trenu koliko smo nedostojni....kako bismo pohrlili brzo na Ispovijed, kako bi bila "navala" na svećenike, koliko bi ih nedostajalo u takvim trenucima, kako onda ne bismo razmišljali je li netko od njih previše jede, pije ili gleda za ženama ili ne propovijeda onako kako bismo mi htjeli ili je tražio prilog za obnovu crkve a po našem mišljenju nije smio ili...ili..
Pitam se - zar trebam zaista pomisliti na posljednji sud da bih shvatila kolika su nam dragocjenost naši svećenici?
Ma i ja sam joj htjela reći da je nije nadahnuo sinusitis nego Isus, ali zna ona to i sama. Hvala Isusu!ifigenija, što ja volim tvoj sinusitis
Rado, samo moji su alergični, komplicirani smo do bola... Kad smo bili na obiteljskom seminaru nismo ih uspjeli ostaviti ljudima koje su prvi put vidjeli... No treba pitati. Ako imaš neke detaljnije info, super. Ma mogu se i sama raspitati, ali nekako mi se čini da je poanta da se opustiš s MM tih dana, a meni je ovo ostavljanje malo SF za sada. Možda me treba razuvjeriti. Hvala ti u svakom slučajuHoćeš da ti kontaktiram vodstvo HZBS? Mislim da imaju nekih kombinacija oko čuvanja djece!
misliš da Bog ne bi uzeo u obzir iskreno pokajanje njemu direkt bez posrednika?
za mene nema neke razlike između svečenika i civila
čovjek je čovjek bez obzira na uniformu, i prema zaslugama i dobroti ide i poštivanje
Sudnji dan
?
u božjem vremenu može trajati stolječima, ako mu je trebalo njegovih 6 dana da stvori Zemlju i nas, a mi sad znamo da je to milijune naših godina
ništa nas neće "spasiti" od posljedica uništenja Zemlje, sve će nam se naplatiti i zagađene rijeke, more, tlo, zrak... sve će doći na naplatu
ukoliko se ne dignemo u zrak u jednom od sljedećih ratova
mislim da se ova misao ne treba odnositi samo na svećenike, nego na ljude općenito...a mi smo svi skloni suditi , to nam je najgora mana;
osobno , jedan put godišnje odem na ispovijed, ali ne mislim da Bog ne vidi sve što mislim i radim, nije mu zato potreban svećenik; jednom prilikom,prije skoro 20 god, na jednoj pripremi za kumstvo svih nas je pitao svećenik kako doživljavamo Boga, mahom su svi odgovorili kao suca; on je bio jako začuđen i rekao "zašto ? Bog je otac, vi ste njegova djeca, a pravi otac uvijek oprašta svojoj djeci", ta misao mi je uvijek u glavi
MGrubi, Bog prihvaća pokajanje koje postoji u našem srcu, ali to se razlikuje od ispovijedi: ispovijed je sakrament; naš razgovor i priznanje grijeha pred drugim čovjekom, svećenikom, koji nam podjeljuje sakramentalno odrješenje. Ispovijed je sakrament ne samo pokajanja nego i pokore, obraćenja i pomirenja. Biti ispovjednikom nije mala stvar i to ne može raditi svaki svećenik.
Poštovanje koje dugujemo svakom čovjeku, naravno, ne razlikuje svećenika od laika, međutim, biti svećenik je poslanje koje ima svoje posebnosti, kao i druga poslanja.
ima i svoju težinu
jasna mi je svrha ispovjedi, ima ljudi koji nisu niti svjesni šta su napravili sve dok to ne izgovore na glas, drugoj osobi
no ja ulogu svečnikna više vidima na edukativnom djelu - učenja vjeri
nego posredništva
evo ti pikula par linkova koje sam stavila dvije stranice prije ove.
Nadam se da ćeš moći ić, i to ti želim kao i jedan dan sebi, pošto kako sam shvatila ne primaju parove s manje od 3g ili 5g (nisam sigurna) braka, pa ću ja još morati pričekati.
Na žalost najveći problem mi je nagovoriti muža. Mogli smo ići i u Međugorje tamo se isto rade seminari za bračne parove ali on to jednostavno ne voli...pričati o nama i sebi pred svim tim nepoznatim ljudima, kako on kaže.
Da se još malo vratim na temu:pokora, poniznost, za nekog je pitanje ega, za nekog slobode, za nekog ponosa, za nekog oslobađanje od sebičnosti, za nekog ljubavi, a na žalost nekog pitanje žrtve u smislu kakvom Bog ne želi!
Pravila pisanja postova
