Jedan, danas, gotovo zaboravljeni običaj u predbožićnim danima kod nas je bila cina. Treća je nedjelja došašća bila poznata i kao materice. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima. Najčešće je to bilo voće, i to orasi, bajami ili bomboni proizvedeni od šećera, kod nas, nekada, dobro poznati cukarini. Djeca nisu posebno odlazila u tuđu kuću na cinu, nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Toga je dana svaka majka u traversi morala imati pokoji bombon, oras ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš. Na kućnim su vratima djeca morala, zajedno u glas izgovoriti kakvu kratku čestitarsku pjesmicu, a ja se ove s radošću još sjećam:
"Dobro jutro domaćice
Čestitan ti materice,
Mi smo došli priko gaja
Da nam dadneš šaku bajma.".
Četvrte su nedjelje došašća bili očići, te su djeca opet bila darivana, ovaj put od svojih očeva. Toga bi se jutra djeca ustala ranije nego inače ( obično bi ih majke na to potakle) te ocu, dok je još bio u krevetu, vezivala noge kakvim užetom ili krpom i ne bi ga odvezala sve dok im ne bi dao nekakve darove. Takve se roditeljske obaveze prema djeci nikako nisu smjele zaboraviti, pa su ljudi, već u jesen ubirali jabuke, kruške, oskoruše, orahe i drugo voće, te ga spremali i čuvali za ovakve i slične prigode. Često se voće, da bi što duže sačuvalo svjež izgled i okus spremalo i zatrpavalo u žito, najčešće u pšenicu koja se čuvala u varićaku, vrećama ili starim bačvama. Skidale su se i višalice, (rodnije grane loze s većim grozdovima) spremljene još poslije trgačine, iznad bačava u konobama. U hladnim bi zimskim danima ova slastica svima razgalila dušu.