Prejaka je ta metafora, presvjež je rat, banula mi u glavu slika križarske bojne, i karte za Njemačku
Koji je konačni cilj te metaforičke borbe? To je rat za Što?
 |
|||
|
|
|||
Prejaka je ta metafora, presvjež je rat, banula mi u glavu slika križarske bojne, i karte za Njemačku
Koji je konačni cilj te metaforičke borbe? To je rat za Što?
Za život vječni. Protiv nečastivog. I molitva je najjače oružje.
Rat je malo prejaka riječ, ali to stvarno je konstantna borba.
Samo kopiram ronin post s druge teme, lijep je i ne želim ga izgubiti :glumim moderatoricu:
Ne kaže se uzalud da je vjera dar, pa se vrlo često dešava da će netko nešto punim srcem i cijelim svojim životom uzimati kao najvažniji apsolut,a drugi će te tvrdnje smatrati jednostavno rečeno-sladunjavim frazama.Otrcanim i pregaženim u vremenu i prostoru.
Ifi ova tvoja rečenica me automatski sjetila jedne moje prijateljice.Njenog svjedočanstva(dakle ne intimne ispovijesti, već svjedočanstva koja i postoje da se dijele s drugima) potpunog, iskrenog i autentičnog. Nemam nikakvog razloga sumnjati u njeno mentalno zdravlje, nemam razloga smatrati je duševno labilnom(čak suprotno, smatram je uravnoteženom intelektualkom koja čvrsto stoji na zemlji i cijenim zbog svih kvaliteta koje posjeduje).Njen primjer, njena priča, uvijek mi je na umu kad pokušavam svoj svjetonazor objasniti onima koji rezoniraju drugačije od mene, jer mi je dao uvid u prije i poslije.Kako uvijek treba nastojati razumjeti stajalište drugoga, bez da se na njega nabacujemo uvredama.
Uglavnom, žena je do polovice tridesetih bila ateist.Ali, ono, i s mamine i tatine strane, bake i djedovi, vjera nula bodova.Niti je u tome duhu odgojena, niti ju je privlačilo. Čak štoviše.Uz studiranje na fakultetu u drugoj zemlji patila je od agorafobije, ne toliko teškog oblika da ne može van iz kuće, no dovoljno teškog da joj treba prtanja i poznate rute, da se preznoji od muke dok dođe od točke A do točke B..Ne moram objašnjavati, svi znamo što je agorafobija.Kaže da je dugo bila duhovno ranjena. Ranjena u smislu da je godine i godine provela u vezi koja ju je iscrpila i izranjavala, da je bila pod pritiskom da napravi abortus, koji je i učinila.Iz svega je izašla prazna , ranjena i nesretna, duboko u tridesetima i osjećajući se svakim danom sve gore.S jedne strane profesionalno vrlo uspješna,s druge nesretna i prazna.Tada je srela svoga sadašnjeg muža.On je bio njena suprotnost, vjernik iz vjerničke familije.Kako im je veza postajala ozbiljnija, on nije radio pritisak, nikada, na nju u smislu da li je razmišljala o tome da se krsti, no kako je uviđao probleme koje ima, i koji su unatoč stručnoj pomoći i dalje bili dio njezine svakodnevnice, pitao ju je bi li htjela jednom poći s njime na jednu duhovnu obnovu. Više kao neki seminar, i tema je bila onako široka i zanimljiva, pa je rekla da će poći, pa ako joj se ne svidi ili misli da laprdaju bezveze, nitko joj ne brani otići.Otišla je tamo kao netko tko se doslovce nije nikada prekrižio u životu.Mislim da je bila jedini takav polaznik.
Uglavnom, za seminar mi kaže da joj je bio katastrofa.Da joj se činilo da pričaju nekim izmišljenim jezikom koji u današnje vrijeme nema smisla, da je mislila da nema šanse da će joj neka katolička tetkica u crnoj haljini (doslovce mi je tako opisala svoje viđenje svećenika)pričati o ljubavi kad je najbliže ljubavi što su oni mogli doći eventualno pokoji ministrant kojeg su mogli isprepipati.Bilo joj je dosadno, bilo joj je naporno, i samo za volju svom zaručniku nije se digla i otišla i nakon deset minuta.Cijelo vrijeme je mislila:Ovo nije za mene.Ovo nisam ja.U ovo ja ne vjerujem.Odoh ja.
I tada je počelo.Prvo ju je uhvatila velika vrućina, počela se preznojavati i pogledavati prema prozorima, bilo je vrijeme adventa i grijanje je radilo propisno, no nije se činilo da je drugima nešto posebno vruće.Zatim joj je počelo lupati srce u toj mjeri da je pomislila da će je strefiti infarkt, no strefila ju je samo vizija.Ugledala je muškarca nejasnog obrisa lica, no rekla mi je da ga nije vidjela očima, već srcem, nekako unutra. Nije mi do kraja to baš jasno jer nema iskustava takve vrste, ali njoj vjerujem svaku riječ.Lik je stajao u nezemaljskoj svjetlosti, i jedino što je na njemu uočila bilo je njegovo srce koje je pulsiralo u ritmu s njezinim(ništa dotada nije znala o pobožnosti Srcu Isusovom)i raskriljene ruke koje zovu u zagrljaj.Nikada se nije osjetila toliko voljeno i posebno i posebno kao tog trenutka, i često se smijemo njenoj rečenici koju je tada pomislila:O Bože, hej, pa ti ZBILJA postojiš!
I puf, i zato u biti i pišem , rečenice koje su joj bile sladunjave otrcane fraze počele su dobivati smisao. Kaže da su to samo riječi, blijedi odraz voljenosti, sreće i posebnosti koju je osjećala tog trenutka, ali opet, mogu li riječi bolje od toga?Mislila je :Pa jel si mene našao?Mene?Mene voliš i mene grliš?
Ali, eto nju je našao.Ne samo našao, nego je njena agorafobija nestala tog dana kao rukom odnesena. Kaže da se ne sjeća svojih dječjih prvih koraka, ali da ove neće zaboraviti dok je živa, korake koji su prerasli u trčanje, radost i osjećaj prostora kakav u biti svi mi doživljavamo kao normalan.Krstila se i duboko živi u vjeri i sakramentima, a kako ju je posebno (jer je to i na vlastitoj koži uostalom osjetila) zainteresirao lik i djelo prof Ivančića i cijela ta priča o hagioterapiji, tj cijeljenju duhovne duše, završila je četvrtu godinu studija i već može pomagati u tom smislu i drugima.Nju je našao, a meni je sasvim jasno i zašto.Danas ta osoba bez pola frke izlazi pred dvjesto ljudi i izlaže svoje misli.Prije bi pala u nesvijest od same pomisli na to.
Zašto uopće pričam ovu priču?Ok, volim je pričati jer sam je čula iz prve ruke, osjetila
žar i ljubav onoga tko priča, vidjela iskrene suze, jednostavno nanjušila istinu.No prava je istina da mi je ona dala uvid u to kako je zbilja moguće da se mimoilazimo i ne razumijemo.Doslovce mi je rekla:Da si mi došla tu s nekom svojom pričom prije petnaest godina gledala bih te kao da si pala s Marsa.Čula bih te, a ni riječi ne bih čula, razumiješ?On, nije mi rekao kako se zove, jeL Isus, Alah , Buda ili Krišna.On je bio čista ljubav i dobrota, to je bio.To ga najbolje opisuje.I on takav, je zagrlio mene, okorjelu i nedostojnu a opet tako Njegovu, kako da ja, onda ne pokušam bar razumjeti one koji misle drugačije?Ja, koja sam bila tamo?
Ona me u biti naučila da je sasvim moguće uvažavati i poštivati (sjetite se Ivana Pavla II koji ljubi Kuran),a cijelim bićem i srcem svjedočiti i živjeti svoje najdublje uvjerenje.
On topic:Mimoilazimo se i ovdje.Neki ne vide sporno baš ništa iz ovog programa (o zdravstvenom/spolnom odgoju),a nekima je neprihvatljiv.Opet ne želimo razumjeti jedni druge, jedni u njemu vide samo zdravu i edukativnu priču prilagođenu 21 stoljeću, a drugi se s time ne slažu.
Pitate otkud strah?Obitelj jest temelj, vrijednosti koje se usađuju jesu temelj, ali ne možemo žmiriti pred činjenicom da tamo negdje s 14, 15 ono što društvo misli postaje važnije od onoga što ti mama i tata cijeli život govore i kako te odgajaju.Baš da se potencira nešto što nam je u odgoju neprihvatljivo BEZ da imamo pravo na izbor, to mi se ne čini u redu.Kao ni argument :e sad neka vaša djeca sjede na hodnicima. Ne mislim da je rješenje da ITKO sjedi na hodnicima, ni da se nešto silom nameće.U oba smjera.
Neki dan sam doživjela da me se otvoreno nazvalo sadistom zato što svog prvašića nisam pitala želi li ići na vjeronauk, uz implikaciju kako (moj sugovornik) tek sada, slušajući mene, uviđa kako je u biti dobra mater svojoj djeci.Bila sam malo ljuta i tužna ali kako mi trenutno zdravlje ne dopušta pretjerani stres sjetila sam se riječi sadašnjeg Pape da današnji kršćani moraju biti spremni na porugu i ismijavanje, baš mi je to tada palo na pamet i pomislila sam:dotle je valjda došlo.
Znači to je borba sa samom sobom?
XNena-Jabuka prvotno napisa
Ta prispodoba ( u originalu) o sjemenu koje pada na različito tlo mi je jedna od najjačih, masu puta sam se pitala na koje sam ja pala, najčešće zaključim da sam u žbunju i grmlju koje me uguši, ili da se svi pomalo izmjenjujemo, ovisi u kojoj smo životnoj fazi...
I što vrijeme više protječe i što sam svjesnija da sam vjerojatno prešla polovicu ovozemaljskog puta, to me više muči u kojoj ću fazi biti na samom kraju tog puta. I vjera ima uspone i padove i preostaje samo molitva da mi tamo gdje sam slaba Bog podari jakost. U svakom trenutku, pa i na samom završetku ovozemaljskog života.
Ako srcem primaš činjenicu da je Bog stvoritelj, ako je on nebeski otac naše djece i izvor zdravlja i radosti i tvorac svega dobrog u životu, onda uistinu nije teško prihvatiti pravilo da kad Boga staviš na prvo mjesto - sve dođe na svoje mjesto...
Meni je tek nedavno sinulo kako je tražiti da budem nešto na van guba-truba, ili da radim stvari "kako treba" posve bezvezno i počela sam shvaćati kako i naše najjadnije stanje duše i vjere i našeg djelovanja može biti dovoljno i dobro i može biti ono što Bog želi - ako stavimo to što jest u Božije ruke, i umjesto da tražimo da Bog narihta nas prema našoj ideji vjere, svetosti i dobrog života, da u tom svom stanju, raspoloženju i vjerskoj kondiciji vidimo ono što Bog želi.
Zapetljala sam se, hoću reći da nam možda i ne treba jakost, dapače, nego baš slabost, da hodamo po vjeri, da hodamo iako možda ne bismo trebale moći hodati, i idemo tamo gdje nemamo, ne možemo, ne znamo i nismo. Možda taj osjećaj bijede i slabosti vrijedi više nego osjećaj da smo baš prave vjernice, za plus 5.
Ne znam jesam li jasna :/
Ovo vezano za životnu fazu...mijenjamo se s vremenom.Profiliramo svoje stavove, kako neki u vjeri, tako neki u suprotnom smjeru. Meni je to ljudsko traženje uporišta i čvrstih i jasnih odgovora sasvim razumljivo, teško je nekada svim srcem se uhvatiti oku nevidljivog svijeta.
I kad gledam sebe vidim kako su mi se stavovi mijenjali s godinama, a vjera rasla.Rasla je sukladno nekim događajima u mom životu, no gledano iz sadašnje perspektive, jasno mi je da tada nisam bila spremna.
Duhovni rast je specifičan i poseban, i različit za svaku od nas. Ja ga točno osjećam kod npr tebe Nena, kako imaš svoj put, poseban i tvoj, kojim te Bog privlači sebi.Karizmatici, hagio za tebe,..ono što je npr za Ifi Escriva, ono što je za mene hagiografija. Sjećam se svog vlastitog duhovnog rasta i borbe, kad sam se ljutila i stalno nešto prigovarala , a par cura koje su mi strpljivo odgovarale činile su mi se preradikalnima, a jednostavno su odmakle dalje od mene u... svemu.
No u biti shvatila sam da je vjera biljka koja se zalijeva, hrani, i tako raste.I da je najteže, i najljepše doći do onog stadija molitve kad iz srca možeš izgovoriti onu Misli ti! i zbilja to misliti.
Da... slažem se
Volja Tvoja... to je najteži dio, i najljepši dio, vidjeti u svemu Božiju volju i prepustiti se, bez vlastitih zahtjeva na stvarnost.
Jesi, jasna si.
Ali jedno je osjećati da trenuno daješ nekakav slab doprinos vjeri a drugo je nedvosmisleni osjećaj da sam opet pala u grijeh, da sam bila bijesna a trebala sam imati snagu i razumijevanje ili sam slušala ogovaranja na poslu i dodala još svoje mišljenje....to obično, bezazleno ogovaranje proizlazi iz smrtnog grijeha oholosti. Kad bismo svi u svakom trenutku samo imali na umu da ćemo jednog dana umrijeti, bez obzira na vjeru, bili bismo jedni drugima bolji.
Da, uistinu je tvrda besjeda našeg Gospodina i nije uvijek lagan taj put. Ali drugog puta u Nebo nema.
Jest. Kad izgovaram "budi volja tvoja" obuzme me sigurnost i milina...Da... slažem se
Volja Tvoja... to je najteži dio, i najljepši dio, vidjeti u svemu Božiju volju i prepustiti se, bez vlastitih zahtjeva na stvarnost.
Ispovijed jednom tjedno, a po potrebi i češće
Pa sakramenti su velika velika milost, samo što to često ne uviđamo.
Onog trenutka kad sam se odlučila na čestu ispovijed, na čest ispit savjesti, bilo je kao da pričam s frendicom pa joj sve prepričavam, sve ono što mi je bitno do u najsitnije detalje. A ako se ne čujemo 6 mjeseci ne znam što je sve dovoljno bitno da kažem pa pola pozaboravljam.A želim sve reći. Sad trenutno vrebam sljedeću priliku da mi moja župa ode u Međugorje..jer ispovijed tamo...se jednostavno pamti.
Tako to izgleda.
Ali kršćani znaju da postoji tvorac laži, knez ovog svijeta koji itekako ne da istrgnuti od sebe ono što je prisvojio. To je teška borba i rat za naše duše.
Iako ne treba time razbijati glavu. Sve vrijeme treba kroistiti na slavu Bogu a ne na strah.
Znam.Ispovijed jednom tjedno, a po potrebi i češće
Ali u malim sredinama, vjeruj mi, nema često takve prilike. Kad Ivan poraste počet ću dolaziti u Zg na mise.
E upravo tako...
Iako je meni ispovijed za pamćenje bila kod vlč. Jorgea Ramosa. Osjećaj kad duša lebdi i ništa ne pritiska grudi...
Kad se nađemo na misi na kojoj drugi svećenik ulazi u ispovjedaonicu ja se automatski ustajem i stajem u red. MM nije jasno kako mogu na ispovijed nepripremljena...ali meni uisinu ne treba ispit savjesti jer čim padnem u grijeh ja znam da sam sagriješila i jedva čekam priliku da to predam Gospodinu i da ga zamolim da me primi natrag.
Ovo mi je prije bilo jako razočaravajuće, gledam sebe, i onda nekoga 10,15, 20 godina mlađega, kako je daleko ispred mene. Mislila sam to slušajući o nekom boljem, zdravijem stilu života, o nekim lijepim ritualima koji su tim ljudima već navike pa im postale i život, a meni su još uvijek u fazi pokušaja. Isto je bilo i s vjerom. No, sad, u zadnje vrijeme, koje ni ne znam više kad je to zadnje jer mi se sve nešto vrlo brzo događa na tom polju,
vrlo skokovito, godinama ništa, a onda odjednom kod mene "bezbroj" ljudi, vrata, ulaza, vizija, osjećaja, spoznaja, vrlo jasnih, ko koprena da je spala i razumijem ono što mi je prije izgledalo kao glagoljica, kao pismo u šiframa. Očito nisam bila spremna, trebala sam proći i dočekati baš te "bolesti" i upoznati baš te ljude, sad nemam osjećaj da sam igdje zakasnila, iako sam tek na početku puta, jednostavno za to prije nisam bila spremna.Više nisam u bedu zbog svog kaskanja[/QUOTE]
Hm, ima tu još puno lipih stvari, samo ne smin reć.
To je trening, treniramo opažanje sebe, promatranje kao da gleda netko sa strane i govori, eno je, vidi, sad ogovara, eno, sad je opet mrzovoljna, sad se pravi važna...što češće nekome ideš "na raport", to si bolje izvježban za primjetiti detalje o sebi.Onog trenutka kad sam se odlučila na čestu ispovijed, na čest ispit savjesti, bilo je kao da pričam s frendicom pa joj sve prepričavam, sve ono što mi je bitno do u najsitnije detalje. A ako se ne čujemo 6 mjeseci ne znam što je sve dovoljno bitno da kažem pa pola pozaboravljam.A želim sve reći.
Ja to malo tehničkm jezikom, ali znate što mislim.
Moja kćer sad hoće stalno ići kod njega. Kako imam bebu, ne mogu je voditi, morat ćeš je ti, ifi, povesti.Iako je meni ispovijed za pamćenje bila kod vlč. Jorgea Ramosa.
I moj sin
Joooj kako vam zavidim na njemu.Ali ja zato imam prekrasnog svećenika, fratra, u svojoj župi.I baš ono što ti kažeš Nena, neko vrijeme kao da se ne događa ništa, i onda mi se desi npr neka nova situacija u životu i kao da mi dragi Bog uštrcava svakih par dana jednu , kako ja to zovem, Božju injekciju. Npr upoznam neku super osobu s kojom se skužim otprve,dese mi se neke predivne predivne stvari s djecom, nekim čudnim putem doplovi do mene neka knjiga koja me oduševi(iako moram priznati da još uvijek, mjesecima poslije logički pokušava obraditi informacije iz knjige o Padru Piu.)
Das sve to skupa sažmem, kad se jednom otvoriš, to je to skidanje koprene koja muti, nalaziš to predivno uplitanje ljubavi ama baš svaki dan.
Ali baš to, da sam ovo napisala prije sedam osam godina, ma koja glagoljica.Klingonski bi bio bliža verzija.
Nego Nena zašto ne smiš reć?Ko ti brani?Ja sam baš znatiželjna.
Ma meni je najbolja u svemu ta raznolikost. Tebi su super karizmatici, a ja sam takav vuk samotnjak da bih na takvoj misi bila ona koja viri iza stupa.
Različitim putevima do istog. Ali me fasciniraju ti putevi.
I da, dok se još razgovaram sama sa sobom ,
Ma predivno. I sve neke jake rečenice tamo.
uključujem se kao padobranac
nisam pročitala o čem ste pisale jer nisam bila on line
samo sam tila reć, ljiljana, sjetila sam te se danas na misi
prvi petak
a Evanđelje biješe o Isusu, Kruhu života.. baš o onom što si juče pisala
vidovita si, lol
čitala sam! što reći... pitam se, zaš se takve stvari slabo čuju u javnosti?? zaš se mediji ne obaziru na takve stvari neg na sto i jedan način okrenu, karikiram, Severinin korzet..
ovo zvuči vrlo primamljivo:
http://www.bitno.net/kultura/cijena-...poput-trilera/
ulazim u vaše misli i teme kao nepozvan gost ali moram se osvrnuti na ovo kvotano; meni kao čovjeku koji se stalno iznova gubi ( u sferama vjere) pa opet pronalazi na trenutke i u dijelovima, ova ovdje rečenica predstavlja toliki izazov da to ne mogu riječima opisati. jednim dijelom sebe je osjećam toliko istinski i duboko a drugim se bojim povjerovati do kraja. zapravo strašno je to koliko sam ja zbunjena i koliko još ne znam zapravo gdje pripadam a najgore od svega je što nisam sigurna hoću ikad saznati. ako itko živ shvaća što je pjesnik htio rećiDa... slažem se
Volja Tvoja... to je najteži dio, i najljepši dio, vidjeti u svemu Božiju volju i prepustiti se, bez vlastitih zahtjeva na stvarnost.
Hm, ima tu još puno lipih stvari, samo ne smin reć.
To je trening, treniramo opažanje sebe, promatranje kao da gleda netko sa strane i govori, eno je, vidi, sad ogovara, eno, sad je opet mrzovoljna, sad se pravi važna...što češće nekome ideš "na raport", to si bolje izvježban za primjetiti detalje o sebi.
Ja to malo tehničkm jezikom, ali znate što mislim.
Moja kćer sad hoće stalno ići kod njega. Kako imam bebu, ne mogu je voditi, morat ćeš je ti, ifi, povesti.
ulazim u vaše misli i teme kao nepozvan gost ali moram se osvrnuti na ovo kvotano; meni kao čovjeku koji se stalno iznova gubi ( u sferama vjere) pa opet pronalazi na trenutke i u dijelovima, ova ovdje rečenica predstavlja toliki izazov da to ne mogu riječima opisati. jednim dijelom sebe je osjećam toliko istinski i duboko a drugim se bojim povjerovati do kraja. zapravo strašno je to koliko sam ja zbunjena i koliko još ne znam zapravo gdje pripadam a najgore od svega je što nisam sigurna hoću ikad saznati. ako itko živ shvaća što je pjesnik htio rećiPripadaš Bogu, u vječnost i u ljubav Boga, Oca i Stvoritelja!
Tu nema dileme. Svi mi lutamo i gubimo se, i tako je lako iz potpune prozirnosti srušiti se u kompletnu koprenu - to je moje iskustvo vjere, i mislim da tu nema misterije - mi jesmo jadna podijeljena ljudska bića, i sve osim vjere, i Duha Svetoga (i pripadajuće Crkve) na ovom svijetu radi svim silama na tome da odemo od Boga, da padnemo u grijeh, samoću, sebičnost i da se pogubimo. Za mene osobno, takav je moj put, spas je to što sam dio vjerske zajednice, i ja živo osjećam, u kostima onu Isusovu - ako jedna grančica gori, ugasit će se, zato trebamo biti na hrpi, zajedno, i pomagati jedni drugima da nastavimo gorjeti. Tako da ja svu svoju vjeru dugujem dragim prijateljima, duhovnom vođi, ispovjedniku na koje sam naišla po Božijoj milosti.
Kroz dva tjedna su duhovne vježbe na koje idem preko vikenda, pa ako koja od vas želi pridružiti se, dobro ste došle. Javite se na pp.
Poruka Božija oduvijek je neprijatelj svijeta.
Joooj kako vam zavidim na njemu.Ali ja zato imam prekrasnog svećenika, fratra, u svojoj župi.I baš ono što ti kažeš Nena, neko vrijeme kao da se ne događa ništa, i onda mi se desi npr neka nova situacija u životu i kao da mi dragi Bog uštrcava svakih par dana jednu , kako ja to zovem, Božju injekciju. Npr upoznam neku super osobu s kojom se skužim otprve,dese mi se neke predivne predivne stvari s djecom, nekim čudnim putem doplovi do mene neka knjiga koja me oduševi(iako moram priznati da još uvijek, mjesecima poslije logički pokušava obraditi informacije iz knjige o Padru Piu.)
Das sve to skupa sažmem, kad se jednom otvoriš, to je to skidanje koprene koja muti, nalaziš to predivno uplitanje ljubavi ama baš svaki dan.
Ali baš to, da sam ovo napisala prije sedam osam godina, ma koja glagoljica.Klingonski bi bio bliža verzija.
Ovo mi je poznato! Ono, knjiga koja odgovara baš na ono pitanje koje te muči, i daje baš onu inspiraciju koju trebaš. Divno!
Evo, da i ja, kao Ronin, zaključim razgovor sa sobom
Neću ovdje. Stvari su intimne prirode, ne znam ih dobro opisati ni sama, ni kad prepričavam, a kamoli da napišem. Ispričala sam samo mužu, možda će biti dobro i da napišem, da ne zaboravim, ali definitivno na pp, ovdje nema šansi. Nisam sebe našla na cesti pa da dopustim da me svaka budala šutira (mislima i riječima). Radi se o nečem što bih nazvala, recimo, hm, vizijom, ne znam pametniji i precizniji izraz.Nego Nena zašto ne smiš reć?Ko ti brani?Ja sam baš znatiželjna.
Ma meni je najbolja u svemu ta raznolikost. Tebi su super karizmatici, a ja sam takav vuk samotnjak da bih na takvoj misi bila ona koja viri iza stupa.
Različitim putevima do istog. Ali me fasciniraju ti putevi.
Glede različitih putova, alata i oruđa ka istom cilju, meni je karizmatski pokret bio genijalno otkriće, nisam ni slutila da ima toliko ljudi danas koji su uveli u vjersku praksu tako puno raznolikosti, približili ljudima vjeru, našli načine, pjesme, molitve, predavanja, časopise, knjige, sve ono što mnogima fali, što nikako, al' nikako da pronađu samo na nedjeljnoj misi, iako godinama pokušavaju.
To što su ti ljudi napravili za povratak žara u vjernicima, to je čudo jedno. Osvijestili su ljudima činjenicu da Bog nije "završio posao" onog dana kad je Biblija dobila zadnju stranicu, da čudesa, otkrivenja, vizije, oslobađanja, iscijeljenja i ozdravljenja nisu završila onda kad su Isus i apostoli ozdravili slijepca i gubavca, sve se to događa i dalje, sada, ovdje i kod nas.
Nakon tih iskustava, i ona ista, stara misa, one iste riječi nisu iste riječi, ni doživljaj isti doživljaj.
E sad, kako se ja tamo ponašam, to je pak posebna priča,, ko čardak ni na nebi ni na zemlji, ko Antun Tun ili šta već.
Sve mi je lijepo i super, te pjesme, taj zanos, molitve, ali se unutar cijele te gomile šćućurim na svoje mjesto i nema šasni da bih sad naglas izvikivala što već ljudi izvikuju. I baš sam se malo osjećala ko budala kad je voditelj nakon zbilja dojmljive molitve upitao- tko je osjetio da je Isus ovdje neka digne ruku! Molim!?
Pa nećeš me valjda ko u razredu prozivati, jesi normalan?
Skoro cijela dvorana digla ruku, samo ja i par budala ništa, pravimo se toše. Mi tu ubačeni elementi, špijuni.
Ma nije to uopće da se moraš izlagati, nitko te ništa ne pita niti traži od ljudi da moraju nešto govoriti ili izlagati ako neće,
možeš ko i ja proći sve to sam sa sobom iako okružen drugima (da sad ne obeshrabrim nekoga tko bi išao), ali to su te razlike u temperamentu o kojima ti govoriš.
Netko voli meditativnu tišinu, netko veliki žamor i grupu, netko nešto između.
Obično sam, kao i gotovo svugdje u životu, ispala čudnovati kljunaš, čardak ni na nebu ni na zemlji, previše mi se to puta ponavlja da ne bih već dosad prihvatila da je tomu tako i s tim se pomirila.
O njemu sam prvi put čula i čitala isto kod karizmatika. Šokiranakako nikad, nikad prije nisam čula za život tog, takvog sveca, za tako fascinantne stvari.I da, dok se još razgovaram sama sa sobom ,
Ma predivno. I sve neke jake rečenice tamo.
I još više cijenim ljude koji su si dali truda da iskopaju i tiskaju masu stvari na koje mi uopće ne nailazimo po našim župama.
Idem tamo sto godina i ništa, i onda, odjednom-jedna knjiga, druga knjiga, peta, dvadeseta, nigdje kraja, ko da je cijeli paralelni svemir živio pored mene, a ja o njemu pojma nisam imala.
Ifigenija prvotno napisa
Volja Tvoja... to je najteži dio, i najljepši dio, vidjeti u svemu Božiju volju i prepustiti se, bez vlastitih zahtjeva na stvarnost.
Shvaćam, uf, kako mi je mučna misao da ću život provesti "uzalud" i da do samog kraja neću oćutiti, potpuno, potpuno,ulazim u vaše misli i teme kao nepozvan gost ali moram se osvrnuti na ovo kvotano; meni kao čovjeku koji se stalno iznova gubi ( u sferama vjere) pa opet pronalazi na trenutke i u dijelovima, ova ovdje rečenica predstavlja toliki izazov da to ne mogu riječima opisati. jednim dijelom sebe je osjećam toliko istinski i duboko a drugim se bojim povjerovati do kraja. zapravo strašno je to koliko sam ja zbunjena i koliko još ne znam zapravo gdje pripadam a najgore od svega je što nisam sigurna hoću ikad saznati. ako itko živ shvaća što je pjesnik htio reći
duhom i "emocijama", ne samo racionalnim prihvaćanjem, onu bit, ono kad ljudi izjave "upoznao sam Boga, posve, osjetio, on je tu, sve je dobro, samo se treba prepustiti, potpuno i ničega se više ne trebaš bojati kad se s punim povjerenjem predaš tom vodstvu, kao novorođenče svojoj majci".
Da nestane straha, nesigurnosti? Kako to, pa kako ste vi to, ljudi, postigli, kako? Pa je neću nikada, nisam za to sposobna ni ustrajna. To mogu samo posebni, možda malo vudreniji, luđi, opušteniji, bolji, ovakvi, onakvi...
Vjerojatno mnogima takve misli dođu u glavu.
Mislim da ti "nema pomoći" u tom osjećaju nesigurnosti, nikakve druge osim KRENUTI, ići i putovati.
Na par stranica prije nešto sam pisala jednoj drugoj forumašici, pogledaj, i ja i druge, da se mora odnekud početi, od neke molitve, neke knjige, nekog teksta, samo početi, mic po mic, znajući da taj famozni, fenomenalni rezultat neće odmah doći, a i tko zna kad će, ali će se polako otvarati putovi i razne dveri.
Bude tu i puno traganja, mjesta i ljudi koji ti neće pasati i to čovjeka obeshrabri. No, ideš dalje, probaš i pokušavaš.
Tamo sam pisala koje su stvari meni bile inspiracija, svakoj ovdje je nešto drugo, treba proučiti i izabrati, metodom pokušaja-pogreške, iako sam pokušaj ne može biti pogreška.
Samo treba nešto "raditi", nikako "tužan sjediti".
Možeš mi se javiti na pp (opet ja i pp
Pošto sam prisvojila cijeli topic, u miru Božjemu, sama sa sobom, šta ćete mi vi da mi smetateEvo, da i ja, kao Ronin, zaključim razgovor sa sobom
Nisam čitala pisma (koja je pisala svom ispovjedniku i duhovniku, ako se ne varam), samo isječke,
i stvarno sam bila začuđena kako je jedna svetica mogla živjeti s takvim sumnjama, pa ja ih, bijedno neko biće koje nije napravilo nijedno sveto djelo, uopće nemam, nikakve takve.
Onda sam zaključila da sam ja očito dovoljno glupasta da ne sumnjam, a ona je dovoljno zaronila u duhovne dubine da su joj se pojavile takve čudovišne kušnje.
Dobro je visoko stremiti, i krajnji cilj jest prepustiti se kao malo dijete s punim povjerenjem i ljubavlju, no potpuno se osloboditi barem malene količine straha i pitanja što će biti?što ako? jer ipak se radi o vjeri, a ne znanstveno dokazivim činjenicama(tada bi prestala biti vjera, i ne bi ni imale smisla one riječi blaženi koji vjeruju a ne vidješe),
a u tom svom perfekcionizmu nikad nemoj smetnuti s uma da je Bog jednom bio čovjek i upoznao je sve ljudske emocije i strahove.i rekao u Getsemaniju:Oče ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež
i Njega su mučili strahovi . a bio je sin živoga Boga. gdje ne bi nas, s ovim našim ludim životnim ritmom danas jesi sutra nisi
ali što sakramenti rade duši, to je čudo jedno.znaš onu radost i spokoj kad izađeš s mise lagan kao pero-to je to. premalo koristomo ono što nam je dano,a dano nam je toliko.
Nisam čitala pisma ali namjeravam.Mene njene kušnje ne čude. Pa kakvima je Padre Pio bio izvrgnut, to nije bilo za preživjeti.Što si bogu miliji i bliži, privlačniji si i slađi onome drugome.
Da, toga se uvijek treba sjetiti, ni njemu nije bila strana muka i strah od boli i patnje koju mora doživjeti, a niti trenutak očaja i obeshrabrenosti kad je na križu povikao "Bože moj, zašto si me ostavio?".
Otkud nama uopće ideja da bismo mi od njega mogli biti jači i bolji i nikad se ne obeshrabriti.
Kolko mi se čini, kod nje su bile malo drugačije, unutarnje borbe, vlastite misli, skoro do gubitka vjere, sumnja u sami sebe, svoje porive, neki osjećaj tupilam nešto takvo. Kod Padre Pia pak bolesti, rane, iskušenja za koje je bilo jasnije otkud dolaze. Iako je zapravo kod oboje jasno otkud dolaze.
Kako ti objašnjavaš štovanje svetaca u Katoličkoj crkvi, npr., da moraš to obrazložiti prijatelju protestantu, kao ja.Duhovni rast je specifičan i poseban, i različit za svaku od nas.
.... ono što je za mene hagiografija.
....Sjećam se svog vlastitog duhovnog rasta i borbe, kad sam se ljutila i stalno nešto prigovarala , a par cura koje su mi strpljivo odgovarale činile su mi se preradikalnima, a jednostavno su odmakle dalje od mene u... svemu.
No u biti shvatila sam da je vjera biljka koja se zalijeva, hrani, i tako raste.I da je najteže, i najljepše doći do onog stadija molitve kad iz srca možeš izgovoriti onu Misli ti! i zbilja to misliti.
Ničeg se boljeg ne mogu sjetiti osim da se njih ne štuje kao Boga, već čovjeka preko kojega su se očitovala Božja djela i ispunile njegove riječi. Kao ljude koji sa nam inspiracija za život, njihova djela i njihove riječi približavaju nas Bogu, kao kad imaš učitelje, divne profesore, duhovnike, nisu oni Bog niti ih tako gledaš, ali im se diviš, slušaš ih, čitaš njihova djela, moliš ih za pomoć da se preko njih očituje volja Božja, savjet, milost.
Nikako se ne mogu obraniti od tvrdnje da se
ne smije tako pristupati svecima ni štovati ih, da oni nisu nikakvi posrednici jer čovjek između sebe i samog Boga, a to su jedino Otac, Sin i Duh sveti,
ne smije imati ni Djevicu Mariju niti ijednog sveca.
Da je to čisto idolopoklonstvo, štoviše, čak i sotonizam.
Na moje objašnjenje da ne mogu vidjeti ništa loše u tomu što su neki ljudi tim "indirektnim" putem, preko sveca, stigli do samog Boga,
odgovor je - "šteta tvoja što ti u tome ne vidiš ništa loše, a u Bibliji ti jasno piše".
Posljednje uređivanje od Nena-Jabuka : 03.11.2012. at 12:25
A što vas se najviše dojmilo u knjizi o padre Piu?
Kad sam pokušavala obraditi u svojoj glavi impresije što me se najviše dojmilo, iz mora informacija, dokumentiranih svjedočanstava i šoka i divljenja, kad bih morala izdvojiti tri stvari koje sigurno neću zaboraviti one bi bile:
1.Miris raja. To kako su ljudi opisivali taj intenzivan predivan miris koji se često javljao na misama koje je slavio, kao čudesnu mješavinu mirisa ljubičica i ruža, kako ga je taj miris čestio pratio kuda god je išao iako kao skromni fratar nikada nije stavljao ništa mirisno na sebe, kako su ljudi koji su hodočastili iznenada osjetili iako su se daleko udaljili taj intenzivan miris u autima(pa su njušili i provjetravali no ništa), kako su mu zavoji kad bi ih skinuo s ruku odisali tim mirisom...mislim da sam to poglavlje čitala dva tri puta .Najsmješnije mi je bilo kako je fotograf uglednog rimskog dnevnika dobio zadatak napraviti par fotografija za vrijeme euharistijskog slavlja koje je Padre Pio predvodio, pa je osjetio taj miris i išao za nosom po cijeloj crkvi da nanjuši tko to širi taj miris.Nisu ga uvijek osjetili svi, no jesu mnogi i to istodobno.
2. Fratar koji tjera bombe- iako je cijela okolica samostana San Giovanni Rotondo bila žestoko bombardirana od strane britanskih zračnih snaga, slično kao u Međugorju, na ovaj dio nije pala ni jedna jedina bomba.Britanski piloti su izluđivani i sluđivani skretanjem bombi koje su padale u obližnju šumu u najluđim putanjama, i svi su ponavljali priču o nekakvom fratru kojeg bi ugledali kako maše rukama i skreće bombe. Zapovjednik eskadre je odlučio osob no letjeti s jednim pilotom i mogao je samo biti svjedokom činjenice da bombe nisu padale kamo su bile upućene.Čim je rat završio sa suprugom je došao u San Giovanni. Paio, akd ga je ugledao , samo je poluprijekorno rekao: A vi ste taj koji nas je sve pokušavao pobiti!(inače su mi ti njegovi oštri beskompromisni odgovori, jer bio je žestok i beskompromisan) bili baš zabavni. Zapovjednik se tada preobratio na katoličanstvo.Mislim, u knjizi je sve dokumentirano, potkrijepljeno osobnim podacima, ali zaboravila sam ime.
3.Čudotvorno ozdravljenje drage prijateljice Karola Woytile.Cijela ta priča o povezanosti ovo dvoje iznimnih ljudi mi je predivna i nijedan detalj nisam zaboravila.Prvo ga je mladi poljski svećenik posjetio i došao mu na ispovijed 1947.U knjizi Tajne Karola Woytile stoji kako je vrlo vjerojatno da mu je Otac Pio već tada prorekao da će postati Papa.On je inače imao izniman dar pronicanja u duše i čitanja ljudskih sudbina. Dugo je gledao za njim kad je poljski svećenik napustio ispovjedaonicu i sve je začudila fascinacija poljskim anonimnim mladcem.
Kasnije je Karol Woytila, mladi krakowski nadbiskup uputio pismo preko vatikanskog tajnika za oca Pia, u kojemu je oca zamolio da moli za ozdravljenje njegove predrage prijeteljice iz mladosti Wande (prezime sam zaboravila), majke četvero djece koji su Karola doživljavali kao strica jer je obožavao taj bračni par i njihovu djecu, koja je umirala od posljednje faze raka.Liječnici su joj morfijem ublažavali posljednje dane kada se Karol odlučio poslati pismo ocu Piu, već čuvenom po brojnim čudesima koje je svojom molitvom postigao. Sadržaj pisma objavljen je u knjizi u cjelosti.Dobivši pismo, padre Pio se odbacivši sve drugo počeo žestoko moliti, u toj mjeri da je zaprepastio tajnika koji je bio prisutan u sobi i kasnije posvjedočio cijeli taj događaj.Kad je završio s molitvom , tajnik je upitao oca zašto je to pismo bilo toliko važno da je odbacio sve drugoi što mu je donio.Odgovor je glasio:Ovome se čovjeku ne može reći ne.i još je rekao:Čuvaj ovo pismo, molim te.Trebati će ti jednog dana.
Tajnik je to i učinio, usput se diskretno raspitavši u Vatikanu tko je taj Poljak. Najkraće rečeno skoro pa nitko nije čuo za njega.No sačuvao je pismo, koje je priloženo, uz dokumentaciju čudotvorno ozdravljene Wande koja je otpuštena iz bolnice u Krakowu bez ijednog simptoma zloćudne bolesti.Cijela dokumentacija bila je dio dokaza koji su prikupljani u procesu beatifikacije Padre Pia, koju je proveo Ivan Pavao II.Prekrasna priča.
Ma ima još toga dosta, no ovo sam htjela podijeliti s vama, jer to su stvari koje su me iz knjige najviše ganule.
I da Neno, to JEST taj paralelni svemir.
Nena mislim da je cijeli moj prethodni post djelomičan odgovor.
Kako ignorirati ovakav primjer? Zašto otkloniti mogućnost za postoji zagovor kao odgovor na naše molitve?Kako izignorirati ukazanja BDM? Tko nije u Međugorju osjetio dodir neba i zemlje? Tko od vas nije tamo dušu isplakao i otpustio sve iz sebe?
Odreći se činjenice da je Crkva živa, da nije završila s Kristom i posljednjim apostolom već nastavila kroz stoljeća svoje poslanje, da smo na neki način i sada, svjedoci i teškoća ali i posebne milosti koju će doživjeti i ova naša generacija, držeći se samo načela Sola scripta po meni je malo ograničeno.
Hvala ti na tim odlomcina. I mene se dojmio taj miris, i druge stvari, ona osobna svjedočanstva ljudi kojima se ukazivao,prisustvo istodobno na više mjesta, unutarnji "pozivi" ljudima upućeni desetljećima prije nego su i znali za njega, ozdravljenja...no ja još nisam pročitala knjigu, tek ću ju nabaviti, čitala sam samo po par stranica ulomaka, kako su se redom pojavljivali u časopisu. Dovoljno dojmljivih da sam ostala paf, jedva čekajući da mi cijela knjiga dođe u ruke.
Neno, uopće ne bih rado da me se svrsta među ljude koji misle su to neko stanje dostigli, nemaju sumnje, posve se prepustili i to - jer to nije istina. Moji osjećaji i misli su kojekakvi, ali moja odluka je ta da dok imam kakvu-takvu kontrolu nad svojim razumom i srcem svojom odlukom služim Bogu, iz dana u dan, iz jednog promašaja u drugi. Bila je faza kada sam htjela odustati, ali ne jer nisam vjerovala u Boga, ili da je to ispravno, nego sam mislila da mene Bog neće, da ne vrijedi to što radim nikome, tako neke crne misli, i nekakva proceduralna greška u mom razmišljanju o jednoj meni važnoj temi. P. Ramosu je trebalo 5 minuta da me pribere pameti, i to je bilo to.
Meni treba samo da se prisjetim svijeta kakav bi bio bez Kristove intervencije, pa da prigrlim vjeru svom snagom i ponovim si bez ikakve dileme - serviam. Moja vjera je nekako pitanje doživljaja da nema alternative. Recimo da vjeru vidim kao rad, a dobro proizašlo iz npr. ateizma kao pitanje lutrije, pa biram mali, ali siguran prihod u znoju lica svog radije nego uzdanje u nekakve loptice, kako će se okrenuti. I ne samo za mene, ne vidim uopće sebe kao neku jednu jedinku prema kojoj ravnam svijet; u svoja promišljanja uvijek uključim svakoga, i svih, i svijet kao zajednicu.
Što se svetaca i Marije tiče, razumijem zašto protestanti mogu imati zadršku. Moje objašnjenje je to da čak i na zemlji, neki ljudi privlače puno ljudi k Bogui oko sebe, ljudi vole s njima pričati, kupuju njihove knjige, slušaju ih na radiju, potiču ih na dobro, a kako život ne prestaje smrću, oni su samo prešli na onaj svijet i u duhovnom svijetu nastavljaju voditi nas, nadahnjivati i inspirirati. Oni nam, kao neka starija braća, govore o iskustvima do kojih još nismo dorasli i pomažu nam da hodamo u vjeri, kao što npr. protestantski pastor pomaže mladom paru u prvim bračnim nevoljama.
Prelijepo, čitat ću knjigu!
Ja bih samo rekla da su meni sve hagiografije jako dirljive. Jako volim svetog župnika Arškog, divno svjedočanstvo, a Frank Duff (utemeljitelj Marijine legije), Maksimilijan Kolbe i Sv. Josemarria posebno važni jer njihove životne priče se odvijaju u našem vremenu, i možemo jako blisko doživjeti njihov život, nije eteričan (iako volim i redovničke priče), i primjenjiv je na običan život.
Sjetila sam se još nečega što me zaprepastilo kod Padre Pia, epizode kad je njegova tjelesna temperatura bila toliko visoka da ju živin toplomjer nije mogao više izmjeriti. Liječnici su bili u strahu i šoku jer to čovjek ne može preživjeti, a ako kojim slučajem preživi, ostaju trajna oštećenja mozga i vitalnih organa. No, kod njega bi, nakon prolaska epizode bolesti (a bile su brojne) ostalo kao da ništa nije bilo, čak i tada dok je trajalo nije se to vidjelo na njemu.
Cijeli njegov život je prkosio zakonima fizike i saznanjima medicine.
Posljednje uređivanje od Nena-Jabuka : 03.11.2012. at 13:51
Čitajući vas divim se i veselim koliko su nam svima pitanja ista ili slična, a vjerska osjećajnost tako različita, osobna. Ta poosobljenost bliskosti s Bogom je divna.
Puno razmišljam o svojoj vjeri i smatram da je ona uvelike racionalna. Mene najviše privlači racionalnost vjere, na tragu Ivanova Evanđelja: U početku bijaše Riječ. Toma Akvinski u Summa theologiae kaže da u vjeri ljudski razum i volja zajednički djeluju božanskom milošću, a Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio, da su razum i vjera kao dva krila kojima se ljudski duh uzdiže promatranju istine. Papa Benedikt XVI u mnogim svojim djelima piše o razumu kao ishodištu i prvom počelu vjere. Upozorava na opasnosti razuma bez vjere i vjere bez razuma i vraća metafizičku vrijednost ljudskoj spoznaji i njezinoj potrazi za apsolutnom istinom, to jest Bogom. Ja sebe u tome nalazim. I struka me vuče prema tome – to valjda dolazi iz istog izvora moje osobnosti. Vjeru promatram ne samo na osobnoj razini nego kroz ukupno ljudsko iskustvo. Najviše volim čitati teološko-filozofsku literaturu i proučavati Bibliju. Vrlo mi je bitan i potreban sakramentalni život, misa, zajednica – bez toga ne mogu. Imam isto tako i potrebu za molitvom u samoći, za prostorom duhovnosti koji je prostor komunikacije s Bogom. Ipak, mojom vjerom kao da dominira želja za spoznajom. Od onoga što vas uzdiže i nosi meni je nekako najbliža hagiografija koju spominje ronin – uzori u ljudskoj mudrosti i ljudskom životu. Ponekad pomislim da mi nedostaje meditativnosti u vjeri, pogotovo kad čitam neke od vas. Nadahnjujete me.
„Budi volja tvoja“ o kojoj govori flopica – samo ja znam koliko me je to u životu namučilo, jer sam svojevoljna. Gubljenje i pronalaženje, padovi i usponi... sve je to tu. Jedino što nemam dvojbe u pripadnost, nisam je ni imala. Kao dijete i mlada djevojka imala sam posebnu sreću duhovnog vodstva jedne iznimne osobe. Kasnije, u tom osjećaju pripadnosti drži me ne samo osobna vjera nego i zajednica vjernika. Na svom putu vjere osjećam one promjene u vremenu o kojima govori ronin i nena, taj rast koji me je učinio mnogo skromnijom i manje usredotočenom na sebe nego što sam prije bila i omogućio mi da shvatim da „budi volja tvoja“ nije nikakvo lomljenje moje volje niti nedjelatno mirenje sa životnim prilikama. To je prihvaćanje Boga, a kroz njega i svog života, ali u punoj slobodi i djelovanju. A sumnja? Pa ona postoji još u Evanđelju, kod Svetog Tome, znači legitimno je ljudska. Za mene ona znači ljudsku potragu za istinom. Bog jest cilj, ali on sebe definira prvenstveno kao Put. Ja sam Put, Istina i Život. U Dj i kod Pavla vjera i Put su sinonimi. I u svakom našem pojedinačnom životu vjera je put i to svaka od nas osjeća i svjedoči. Divno mi vas je čitati.
Hvala vam svima što pišete.
Nemam pametne riječi, pa eto zato jedan blesavi smajli. Jako lijepo. Predivno!
Pravila pisanja postova
