 |
|||
juhuu vidi ti tuluma..pa vi partijate bez mene.. .
ja bi se referirala na onu knjigu Kako odgajati volju i odgovorila ronin i MC
-knjiga nije vjerske tematike i ako je u izdanju Verbuma
- iskreno nije me se dojmila,pročitala sam je u 20 minuta...možda ima par dobrih savjeta, ostalo mi je sve nekako prepovršno,pojednostavljeno itd.
što se tiče knjiga o svecima-izbjegavam- pa eto zato što neke "spoznaje" mene odvuku u još veća propitkivanja i sumnje dok naprotiv druge ljude takve knjige približe Bogu..
.. dugo se već opirem pročitati knjigu pisama Majke Terze, strah me je da tamo ne pronađem ne samo svoje"sumnje" strahove i propitkivanja već da će mi njezine "sumnje" još možda više "otvoriti oči" u krivome smjeri i dati mi "poticaj" da razmišljam i sumnjam još više...iako sam do danas bila tip- suoći se...od danas sam napokon svjesna "svojih granica", sebe i kažem; rađe izbjegavaj ono ( pa makar u dobroj namjeri napisano), što bi te još više moglo odvesti u sumnju, strah, nevjeru- jer iskreno moja je vjera trenutno žedna pustinja...ne trebam poticaje ni opravdanja za svoje sumnje u smislu; neka ti bude lakše jer je i Majka Terza imala "krizu vjere".
ima jedna knjiga Janka Bubala iz 80-tih napisana u obliku razgovora s tada još mladim vidiocima..o raju, paklu itd. svemu što su vidjeli, o Gospinim poruka ..tu knjigu sam u životu par puta pročitala...no prije 2g nakon ponovnog čitanja, usporedbi činjenica iz knjige s istinama iz Biblije itd. trebam li uopće reći da sam gotovo godinu dana bila u "vjerskoj depresiji", skoro sam izgubila vjeru, odlučila sam da ni u Međugorje više ne idem jer po moni ono što Gospa govori kosi se s onim kako ja doživljam Boga i više je slično nekom "okrutnome" Bogu iz Staroga zavjeta itd.
uglavnom da Vas ne zamaram usljedili su tada strahovi, sumnje , nesanice mozak mi je radio 100 na sat.....u Međugorje sam otišla na ispovjed a nisam htjela..samo sam ušla u ispovjedaonicu rekla samo jednu rječ a svečenik je odjednom na moje čelo stavio ruku i molio, ja sam plakala ko luda ..to je bila sva ispovjed.......bolje mi je bilo nakon toga, kao da mi je teret straha pao s leđa, ali ne cijeli.....
odlučila sam tada "više ne razmišljati" o nekim stvarima, gledati Dnevnik na TV-u i povezivati sve to s Gospinim porukama, Biblijom, smislom života itd.jer sam morala shvatiti po neznam koji put u životu, da su nam neke stvari ne dokučive, da mogu razmišljati i moliti dan noć ali spoznat ću Boga samo onoliko koliko mi On dopusti i to srcem i da ga nikada ali nikada neću dosegnuti svojim razumom, bar ne onoliko koliko bi ja htijela
razmišljam još uvijek...često se "svađam s Bogom" ali to smo MI, On i ja, otkada znam za sebe, vječno u nekoj komunikaciji, raspravi oko svega a opet ne onoj tipičnoj vjerničkoj u molitvi....možda tako i treba biti, možda je to put do Njega ili od Njega ali vjerujem da je za svakoga drugačiji....meni molitva može donjeti samo neki smiraj srca, ali ne i onu "razumsku" povezanost s Njim koju ja očajnički trebam ne i smiraj "razuma"......
Ponekad mi molitva djeluje kao neka droga, koja mi opusti i mozak, pa priznam možda ponekad imam osjećaj da me udaljava od mojih promišljanja- možda ju u ovom razdoblju svoga vjerničkoga puta, kojeg bi nazvala pustinja bez kraja i početka izbjegavam kao "šizofreničar lijekove" koje ga drže pod kontrolom ali on zna kad ih pije da to nije u potpunosti on, pa mu se čini da je lažan a ustvari tek je tada pravi on...
- protestanati po meni imaju pravo što se tiče svetaca i kipova- istina je tako stvarno piše u Bibliji (ne pravite mi lika ni kipa, ne klanjate se istima itd.) druga je stvar kako mi katolici to sebi objašnjavamo i opravdavamo u Bibliji za to opravdanja nemamo ili...?
ivana, baš mi lijepo pišeš, mogu se naći u podosta stvari u tvom postu..
ivana, meni te baš žao, uvijek sam mislila, naročito čitajući vas ovdje, da ste vi neke famozne, "nadnaravne" vjernice, nisam mislila da ikad imate krize sumnje.
Ispada da sam ja po tome sretnica, nikad nisam imala nikakvu "krizu vjere" , ni sumnje, ni racionalne, ni osjetilne, imala sam filing da nisam baš vjernica kakva bih trebala biti, ali krize nikakve.
(pliz, ostavite me u uvjerenju da je to sreća, nemoj da mi sad uleti ronin s onim da se prave svece iskušava jer su dosegnuli u vjeri puno, a nas tupavce površinske da se pusti u miru)
Meni je stvarno krivo da i ovdje i tamo nas par imamo tu pogrdu nekih ubervjernica i nadnaravnih vjernica... sjedila u prvoj klupi na nastavi i čula gradivo, pa rekla kako sam naučila, i uz to citiram - naravno, nitko ne može dati pet za ono unutra, za to kako to znanje sjedne i kako ću ga primjeniti, ali za ovo - što Crkva zapravo uči i što piše na papiru koji je neki zakon, ili relevantni papir - to svatko pismen može pročitati i napisati. Nismo za to neprijatelji naroda koji kvare narodno veselje, niti ubervjernici, niti ništa.
Originally Posted by Ifigenija
o čemu ti sad? koji zakoni, koji papir?
Ja sam, kad, lani, prije, na početku čitanja topica, ne znam kad, kad sam tek počela tu čitati, stekla dojam da nitko ovdje tko piše nema svoje unutarnje sumnje, unutarnje mislim, intimne, ne propitkivanje pravila ili čega, nego baš vjere, same vjere.
mislila sam da se to podrazumijeva, da su s tim svi načistu. čovjek kreće od sebe i zato dođe do krivih zaključaka.
Onda par stranica prije pišem kako sam se čudila kako je Majka Terezija imala sumnje. ronin mi odgovori da to nije čudno jer su često najveći sveci imali najveća iskušenja, baš zato što su imali duboka iskustva i meni to bi shvatljivo i prihatljvivo, a ujedno i malo obeshrabrujuće jer skužim da sam od početka života klasična vjernica, sa tradicijskim startom koji sam tek naknadno počela dograđivati, ali nikad nisam imala neke vjerske sumnje.
Ovo sam ostalo dodala u šali, u šali, ifi, u stilu- daaajte, nemojte da se iskompleksiram, kao, ma ne mora da se dovode u kušnje sumnji samo oni koji duboko vjeruju, pa možda nije baš takvo pravilo, pusti da uživam malo u svojoj sreći. ne znam jesam li pojasnila sebe, ali i dalje ne shvaćam na što si ti reagirala
ovo sam došla napisati, ali ifi me preduhitrila
x
pa zar stvarno i ovdje, i mi same među sobom, pa vršimo podjele na prave i krive...
i tko je od koga "bolji", "sretniji", kom se posložilo... ni pas sa maslom, ni šaljivi ton, na žalost.
ovo sam zaboravila
X
i ivana
a čovječe, fakat, sad stvarno ne znam što bih rekla, očito sam zabrljala, misleći kako netko prati svaku riječ napisanu prije par stranica i postova i slijedi moje misli, pa se ja nastavljam na nešto već odavno zaboravljeno.
sorry, nisam uopće tako mislila, sad je gotovo.
Ja isto nisam nikada imala krizu vjere, valjda zato što sam u mladosti imala duhovno vodstvo kakvo se može svijećom tražiti. I obiteljska vjernička atmosfera i vjernički život su sigurno doprinijeli tome. Imam pitanja, tražim odgovore, ali nemam krizu vjere ni mračna stanja duše, iako sam daleko od savršenstva kao osoba. I baš zato što osjećam da sam i ja krvava pod kožom nastojim gledati i na druge s razumijevanjem. Jedna je glavna zapovijed, to mi je uvijek u glavi. Neka netko misli da sam uebervjernica, zatucana, što li već - ne smeta mi to, znam što sam. Ne podnosim uvrede, planirane manipulacije, neinformirane sudove, a sve ostalo prihvaćam kao jednu zonu razmišljanja koje ne dijelim, ali je tu i ja to prihvaćam. Čuti može samo onaj tko želi čuti.
Sve očito proizlazi iz toga da je ivana stvarno napisala jako lijep post, ali, za razliku od drugih, ja se u njemu ne nalazim, osobno, , nalazim se u masu nekih drugih stvari koje opisuje npr. ronin, stvari o traganju i nalaženju, ali na drugi način, nikad ovakve, baš ovakve vrste krize i sumnji.
to govori valjda da svi na drugi način doživljavamo i proživljavamo vjeru, to smo već govorili i zaključili, a nije mi jasno kako se moglo iščitati da se meni odjednom mozak izokrenuo nakon par stranica i sad mislim ono što uopće ne mislim i što nisam mislila jučer.
kako?
očito što sam na takav način napisala, zaista ne misleći to što se iščitalo pa se još jednom ispričavam onima koje sam nehotice uvrijedila.
Ja sam, kad, lani, prije, na početku čitanja topica, ne znam kad, kad sam tek počela tu čitati, stekla dojam da nitko ovdje tko piše nema svoje unutarnje sumnje, unutarnje mislim, intimne, ne propitkivanje pravila ili čega, nego baš vjere, same vjere.
mislila sam da se to podrazumijeva, da su s tim svi načistu. čovjek kreće od sebe i zato dođe do krivih zaključaka.
Onda par stranica prije pišem kako sam se čudila kako je Majka Terezija imala sumnje. ronin mi odgovori da to nije čudno jer su često najveći sveci imali najveća iskušenja, baš zato što su imali duboka iskustva i meni to bi shvatljivo i prihatljvivo, a ujedno i malo obeshrabrujuće jer skužim da sam od početka života klasična vjernica, sa tradicijskim startom koji sam tek naknadno počela dograđivati, ali nikad nisam imala neke vjerske sumnje.
Ovo sam ostalo dodala u šali, u šali, ifi, u stilu- daaajte, nemojte da se iskompleksiram, kao, ma ne mora da se dovode u kušnje sumnji samo oni koji duboko vjeruju, pa možda nije baš takvo pravilo, pusti da uživam malo u svojoj sreći. ne znam jesam li pojasnila sebe, ali i dalje ne shvaćam na što si ti reagiralaOprosti. Mene šutne Mujica, a ja tebe... on me nazvao ubervjernicom, pa onda ovdje dođem i čitam da smo nadvjernice i eto slomih se i napadoh. Oprosti!
vidim da te to muči, pa ću pokušati objasniti, kad već nitko drugi neće. pretpostavljam da to nema veze toliko s tobom, nego s raspravom na drugom topicu.
Cure, idući vikend duhovne vježbe blizu Zagreba. Preporučam od srca, bit će odlično. Tko hoće, info na pp.
ajme, majko, ti si shvatila sa sam takvom proglasila tebe, AM je shvatila da sam takvom proglasila sebe, što je još gore, da sam se izdigla iznad ivaneZg, njezinim promišljanja i stavila sebe kao višu, bolju, sretniju...
da sam barem kakav dulji post napisala, tipa-vidiš, ivana, meni se nikad ne pojavljuju baš takve stvari, u tom obliku, nikad sumnje u samu vjeru, ili boga, racionalne, ni iracionalne.
No, svi smo različiti, imam druge dvojbe, moje su sumnje i strahovi sasvim druge prirode, jesam li dovoljno dobra, zaslužna, jesam li dovoljno uronila u vjeru, hoći li ikad dostići to što mislim da treba dostići, to što mislim da su drugi dostigli.
Bila sam vrlo iznenađena kad sam pročitala da je Majka Terezija imala svoje "progone", duboke sumnje, krize vjere, čak do malodušnosti i depresije. ronin je spomenula kako to nije čudno, da sotona voli iskušavati baš one koji su bogu mili, koji su mu blizu.
Zapitala sam se - a gdje sam tu ja? blizu? daleko?
to mi pobuđuje sumnju u ono u što stalno i sumnjam- da nisam dovoljno blizu,
a s druge strane, moj šeretski duh se tomu protivi i kaže mi- ajde, ne zamaraj se time, reci ti sama sebi da je to zapravo sreća, da si tupasta, ali sretna.
I onda samo to napišem u postu. Taj kraj, bez ikakvog prethodnog tijeka misli. bezveze.
sad mi je nakon svega samo neugodno.
Last edited by Nena-Jabuka; 08.11.2012 at 11:24.
Ma daj
pretpostavljam da je ovaj dio bio sporan..
bilo pa prošlo..
neg, mislm da sam možda jednom davno već stavila ovaj prikaz:
http://www.youtube.com/watch?v=cyheJ480LYA
molim, upalite zvučnike i nabacite koji komentar
ja nisam nikad imala krizu vjere, nisam posumjala ali sam bila razocarana, uvrjedjena i imala susreta sa svecenicima i misama u kojima sam imal poriv izaci s mise jer se na propovjedi nije sirila ljubav vec neka...ajmo reci agresija.
odrasla sam na lijepim misama, slusala sam divne propovjedi nakon kojih sam izasla iz crkve puna ljubavlju, ali nakon dosta njih sam izasla puna gorcine.
najljepsu ispovjed i misu imala sam u jeruzalemu, na engleskom. ona me toliko dirnula u srce da sam od ganuca plakala. nije bilo politike i poziva na "borbu" protiv ovih ili onih. dok sam kod nas cesto nailazila na takve mise.
stoga prihvacam da razliciti svecenici pristupaju rijeci i razlicito ju tumace i prenose. zbog toga ne mogu uzeti svako tumacenje i svaki pristup zdravo za gotovo.
grijesila jesam, grijesit cu vjerojatno do kraja zivota. ali kako da se postavim prema crkvi i svecenicima koji to isto cine?
eno cijeli topic u kojem se raspravlja kako svecenici nisu htjeli vjencati par u kojem oboje nisu vjernici? i kako to prihvatiti?
kako onda bez sumnje prihvatiti rijec koju siri taj isti svecenik koji se oglusio i uzeo sebi za pravo ne vjencati? ili neispovjediti?
stoga, nisam nikad posumnjala u svoju vjeru, ali jesam u crkvu.
i isto tako mogu reci da cuti moze onaj koji zeli cuti i vidjeti onaj koji zeli gledati.
Leonisa, ja te posve razumijem. Da nemam svetog svećenika, i ispovjednika, i da ne biram s kim ću dijeliti vjeru, teško da bih i ja opstala. Napunjena duhom istinske vjere, ona koja me gane do suza, onda mogu prihvatiti i otrpjeti lokalne spike, iako mi ponekad dođe da ustanem i kažem - no, velečasni, stvarno kako to govorite! - časna riječ... razumijem te!
Ja bih rekla da je teško gledati ljepotu npr. umjetnosti, ako ti je domet da ideš na likovnu izložbu lokalne udruge umirovljenika. Nakon pet takvih izložbi čovjeku je više dosta "umjetnosti"; no ne možemo od svih očekivati da su Michelangelo, a opet je nekako normalno da se nadahnjujemo tim Michelangelom, i da u svom životu, koliko možemo, to držimo za sliku kojoj težimo. A opet, bez te baze lokalnih mazala, likovnog u školi, uza sve mane koje to nosi, ne možemo niti imati creme de la creme... sve to ima svoj poredak i smisao.
Isto tako, u crkvi nas nose sveci, što živući, što oni koji su na nebu, a mi nastojimo onda koračati i svojim životom doprinijeti da smo mi drugima ti sveci i svjetlo, a ne sablazan i demotivacija.
Ako želiš upoznati velike svećenike, čuti divne mise, ići na dobre duhovne obnove, pozivam te na duhovnu obnovu, duhovne vježbe, dođi pa vidi. Možda to neće biti baš to, ali preko prvog koraka možda nađeš to što srce svakog od nas teži - da je ispunjeno, ganuto, i da osjećamo živog Boga. Cure su više puta pisale o p. Ramosu, on je divan, vlč. Stoić... s time da je p. Ramos više na raspolaganju za razgovor i ispovijed jer nema župu za voditi, nego se bavi samo ljudima. Ima još puno mjesta gdje se živi vjera, samo treba do njih doći, prema svom senzibilitetu i pozivu. Na put od sto milja kreće se prvim korakom...
Uf, mislila sam da danas više neću pisati, malo sam se posramila, same sebe, ali očito nemam baš dovoljno dostojanstvapa ipak nastavljam.
Dakle, sumnje a i sumnje b.
Sumnje a, one koje ja nemam pa sam samim time mislila da ih nemaju ni drugi,
pod tim "drugi" mislila sam na one za koje smatram da su daleko ispred i iznad mene, po pitanju vjere.
To su oni koje je ronin spominjala, kad su joj pričale nešto prije par godina, nije ih razumjela- šta ove briju, o čemu one,
a danas shvaća, one su jednostavno bile ispred, korak, dva ili deset, nebitno, ispred su, naprosto su desegle neki stupanj dalje.
E, sad, tu nastaje ona moja falša, što sam mislila, to je meni bilo ko dobar dan, da je vjera "stanje", kad to dosegneš, tu si, ne sumnjaš više, gotovo je. Naročito kod ljudi koji su otišli tako "daleko" i "tako visoko", da toga nema. Od djetinjstva slušam o Majci Tereziji, o životu, žrtvi i nekako mi se prirodno nametne da je ona to jednostavo živjela puninom (kao što vjerojatno i jest), da je imala fizičke patnje i kušnje, to mi je bilo normalno, ali nisam znala, ni očekivala, da je dovodila u sumnju vlastitu vjeru ili bilo što slično. To je mene zaprepastilo, išla sam očito s krivog polazišta. Pomalo djetinjastog.
Evo ovdje primjer, recimo, kad ivanche nešto napiše, ostanem paf. Paf pred mirnoćom, nekim staloženim prihvaćanjem i življenjem nečega svoga, ona naprosto ZNA, shvaća, njoj je tako jednostavno ono nad čim ja treperim, kolebam se, sjedim na dva stolca (
I onda da mi ona nakon toga napiše da ima sumnje koje ja nemam to bi me malo razočaralo, zar i ti sine Brute, zar i ti, zašto, pa kako?Pa jel se baš mora?
Sumnja b, u Crkvu, u nastavku, nastavno na leonisu.
Ivan, apostol, nikad nije sumnjao. Uvijek je bio uz Krista, nježan, i Isus ga je najviše volio.
Petar je tri puta iznevjerio Isusa, pa par puta izgubio vjeru i tonuo i svašta, pa se vratio svom poslu kad je Isus umro, i Bog ga je opet vratio u vjeru, i izabrao njega, slaboga, za Petra stijenu.
Možda to ima veze s time kako si primio vjeru; meni je jasno da ja, koja sam ateizam upijala s majčinim mlijekom, imam te neke relapse, i da je kod mene ta borba za vjeru možda i na tjelesnom nivou, pa ide dva koraka naprijed, tri nazad, ali kad sam izgradila vjeru, to je onda do zadnjeg atoma.
Ti si možda u vjeri mirna, jer si tako odgajana, pa se nema gdje svijet rušiti i sve je lijepo, uravnoteženo i stabilno, ali ti imaš neki drugi put, Bog zna... tako nekako ja mogu shvatiti sve naše međusobne razlike. A i tko zna što nas još čeka, kakve kušnje i sumnje...
Joj, Neno, koja si ti faca (objašnjenje neverbalnog kojeg ne vidiš: moje iskreno oduševljenje - bez sarkazma ili sličnog)!
A može se puno od tebe i naučiti.
ne prizivaj, majke ti mile
lol
Ček, iz kojeg si ti ono tabora, ateist?
negdje sam opet zabrljala, sjedila na dvije stolice, a ne znam gdje:ne znam: ni dal' da se šalim ili ne, ni koji smajlić da uzmem.
(A što se to može naučiti, pliz, reci - pozitivno o vjeri, ne nešto drugo).
enivej, o sumnji b ću kasnije, samo ću reći da sam ju imala i prevladala. Zbog puno pozitivnih ljudi iz Crkve i svega zajedno.
ajme, neno, ti si živa provala! (sad ne znam jesam to smjela napisati)
ti jesi, tebe ne mogu odvesti na krivi put, ti si čvrsto na pravom
Ma sve pozitivno, Neno, i objasnit ću ti podrobnije, ali ne danas, danas sam prerastresena.
Evo ovdje primjer, recimo, kad ivanche nešto napiše, ostanem paf. Paf pred mirnoćom, nekim staloženim prihvaćanjem i življenjem nečega svoga, ona naprosto ZNA, shvaća, njoj je tako jednostavno ono nad čim ja treperim, kolebam se, sjedim na dva stolca (
I onda da mi ona nakon toga napiše da ima sumnje koje ja nemam to bi me malo razočaralo, zar i ti sine Brute, zar i ti, zašto, pa kako?Pa jel se baš mora?A ja se baš trudim odavati čim manje osobnih detalja jer je ovo ipak forum, i onda me se ti sjetiš. Malo si preuveličala moja razmišljanja i način života.
Često se na dječjim misama sjetim vas sa ovog topika jer propovjednik ima propovijedi koje bi vama vjerojatno puno značile, iako su u biti prilagođene djeci.
Neki dan je uzeo veliki komad papira i nacrtao veliki krug. Djeca su označavala dijelove tog kruga koliko bi sebe trebalo posvetiti školi, obitelji, prijateljima, igricama,... i na kraju Bogu.
Sve je bilo podijeljeno, a tada je on uzeo drugu boju i zaokružio cijeli krug te im pokušao objasniti da onaj koji ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim živi tako da je sve što radi u životu posvećeno Gospodinu i na slavu njegovu i da je u tome cijela mudrost.
I vjerujem da nije dobro nemati pitanja, jer ako stagniraš i ne pronalaziš nova pitanja i odgovore ne možeš rasti u vjeri. Samo što je u tom procesu bitno pokušati imati srce čisto kao dijete i držati se zapovijedi da ne završiš na stranputici. Jer prva i druga, a zatim i ostale imaju odgovore na sva svjetovna pitanja. Za duhovna postoje duhovnici koji nam pomognu pronaći odgovore ukoliko nismo dobili toliko milosti da bi ih pronašli sami.
Često se na dječjim misama sjetim vas sa ovog topika jer propovjednik ima propovijedi koje bi vama vjerojatno puno značile, iako su u biti prilagođene djeci.
Neki dan je uzeo veliki komad papira i nacrtao veliki krug. Djeca su označavala dijelove tog kruga koliko bi sebe trebalo posvetiti školi, obitelji, prijateljima, igricama,... i na kraju Bogu.
Sve je bilo podijeljeno, a tada je on uzeo drugu boju i zaokružio cijeli krug te im pokušao objasniti da onaj koji ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim živi tako da je sve što radi u životu posvećeno Gospodinu i na slavu njegovu i da je u tome cijela mudrost.
I vjerujem da nije dobro nemati pitanja, jer ako stagniraš i ne pronalaziš nova pitanja i odgovore ne možeš rasti u vjeri. Samo što je u tom procesu bitno pokušati imati srce čisto kao dijete i držati se zapovijedi da ne završiš na stranputici. Jer prva i druga, a zatim i ostale imaju odgovore na sva svjetovna pitanja. Za duhovna postoje duhovnici koji nam pomognu pronaći odgovore ukoliko nismo dobili toliko milosti da bi ih pronašli sami.
- lijepo mi je čitati referiranja na moj post jer ja obično pretjeram, raspišem se , zakoplicirama pa me se krivo shvati
- iskreno se nadam da svojim razmišljanjem nisam nikoga sablaznila (to je grijeh)
- znam da je ovo forum, ali meni se nekako čini kad nešto priznam (kao grijeh na ispovjedi) javno da ću ga na taj način "pobjediti", mislim da je grijeh, zlo, sumnja itd. jako dok se skriva od samoga sebe, kada ga se prokaže ono oslabi, postaje stvarno i rješivo
- možda se neko pronašao u mojim rječima pa mu je lakše ali nikako to ne smije biti opravdanje za stagniranje u vjeri (upravo zbog toga ne želim čitati pisma Majke Tereze- da svoju krizu vjere ne opravdavam kroz nju)
- cijeli život sam "u vjeri", moj život je usko vezan za Crkvu, duhovne obnove, seminare, hodočašća tradicionalno ali i karizmatsku vjeru- prošla sam sve, sva ta stanja, ushićenja, padanja, sumnje, oduševljenja....
- jedan svečenik mi je na ispovjedi rekao da su najveći mistici imali "duhovne pustinje" i to godinama,
- no ja sam osoba koju to ne smiruje već mislim da sam se možda uspavala, uljenila u molitvi, bdjenju nad samom sobom i da mi je možda lakše sumnjati i možda na neki podsvejsan način tako opravdavati svoju pustinju i lijenost vjere i vjerničkoga pravog duhovnog života pošto mi se vjernički život čini puno težim sada kad sam starija, u braku imam dijete, nego kad sam bila mlađa
Evo, dokaz da nisam preuveličala. To je to.
Često se na dječjim misama sjetim vas sa ovog topika jer propovjednik ima propovijedi koje bi vama vjerojatno puno značile, iako su u biti prilagođene djeci.
Neki dan je uzeo veliki komad papira i nacrtao veliki krug. Djeca su označavala dijelove tog kruga koliko bi sebe trebalo posvetiti školi, obitelji, prijateljima, igricama,... i na kraju Bogu.
Sve je bilo podijeljeno, a tada je on uzeo drugu boju i zaokružio cijeli krug te im pokušao objasniti da onaj koji ljubi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim živi tako da je sve što radi u životu posvećeno Gospodinu i na slavu njegovu i da je u tome cijela mudrost.
I vjerujem da nije dobro nemati pitanja, jer ako stagniraš i ne pronalaziš nova pitanja i odgovore ne možeš rasti u vjeri. Samo što je u tom procesu bitno pokušati imati srce čisto kao dijete i držati se zapovijedi da ne završiš na stranputici. Jer prva i druga, a zatim i ostale imaju odgovore na sva svjetovna pitanja. Za duhovna postoje duhovnici koji nam pomognu pronaći odgovore ukoliko nismo dobili toliko milosti da bi ih pronašli sami.
da. sad sam se sjetila i da mi je jedna časna sestra rekla da se to njima događa, nije spominjala godine, ali se događa. taj sam podatak bila zaboravila.
Iz dubljih slojeva moje memorije isplivali su i detalji tog razgovora.
Časna je rekla da joj je to trajalo mjesecima, da je potom išla na 3-4 dana sama u Međugorje i jako puno molila, da je bilo baš teško. Ali je prošlo.
Nazvala je to "duhovna noć", očito nešto što se ne događa tako rijetko, čim ima naziv, izrekla je to na način kao da se podrazumijeva da i ja znam o čemu se radi, da je poznato, a nisam znala, samo sam shvatila na osnovu onoga što je ispričala. Zašto mi to jutros nije zabljesnulo pred očima, ne znam, tek sad kad sam pročitala to "duhovna pustinja", samo blink odjednom, vrati mi se taj razgovor i taj termin.
Mislim da se, možda, referira na Noć koju je Isus probdio u Getsemanskom vrtu
To ti je iz sv. Ivana od Križa, knjiga Tamna noć duše. Osobno mogu reći da imam samo pomračenje u glavi i upadanje u grijeh, i da ne mislim da su moja iskustva tako duboko mistična.
sta ste odgovorili djeci kad su vas, i ako su vas, pitala ko je stvorio boga?
Prekrasno mi vas je čitati. Kako je divno što smo svi tako različiti, a opet jedno u Kristu! Svatko od vas doživio je osobno iskustvo prijateljevanja s Bogom- On dolazi do naših srca na različite načine. Evo, ja osobno pronašla sam se u franjevačkoj duhovnosti, tu se osjećam kao dio obitelji, što zapravo i jesmo... Lijepo je znati da nismo sami na ovom svijetu, Gospodin nam je na putu dao braću i taj osjećaj da se uvijek možeš na nekog osloniti i na kojeg ćeš se uhvatiti kad padaš, je neprocjenjiv... Ja sam otkad znam za sebe vjerovala u Boga, ne postoji ni jedan trenutak da sam ga odbacila. Ali bilo je svačega na mom životnom putu, kao i kod mnogih, od osjećaja nevjerojatne blizine Boga do raznih sumnji i kušnji. Ima nešto što me muči već dugo, dugo... skrupuloznost. To me proganja od moje 18, 19 godine, i ne mogu se toga nikako riješiti. Zato mi je odlazak na ispovijed svaki tjedan nemoguća misija, jednostavno se toga toliko bojim da je strašno... svaki put panika i strah. A kad izađem iz ispovjedaonice, imam osjećaj da mi ništa nije oprošteno. I onda osjećam grižnju savjest jer sumnjam u Božje milosrđe- a to je naravno grijeh. I to je nekakav začarani krug. Vidim da vi imate nekakve duhovne vođe, ispovjednike... e to meni fali. Nikad, baš nikad nisam s nekim svećenikom pričala, onako – baš pričala. Nisam se nikad susrela s nekim s kim bih to mogla. Nadam se da ću jednom naići na nekog takvog. Naučila sam se živjet s tim, ne predstavlja mi to strašnu muku kao prije, uspijevam moliti, živjeti vjeru. Ali nije mi svejedno. Ponekad bih se htjela vratiti u djetinjstvo, kad mi je vjera bila najjača, najživlja. Tako nevina i iskrena, nikad je više nisam iskusila na taj način... Kad sam tužna, sjetim se tih trenutaka i to me tješi. Sad, kad imam muža, djecu, svakakve zemaljske brige, često zaboravim na Onoga koji mi treba biti prvi... Ali volim ga i želim ga voljeti još više!
Leonisa, mene još nisu pitali jer su premali, ali kad me budu pitali, jednostavno ću reći da nitko nije stvorio Boga, Bog je oduvijek postojao. Znam da neće shvatiti jer je to neshvatljivo svim ljudima. Kad o tome razmišljaš, mozak ti stane. Zato se to i zove vjera, jer razumom se ne može shvatiti Boga.
jesam, to sam vec rekla, pa i da je to vjera, no nije ju zadovoljio odgovor.
inace kod nje "pale" samo logicni odgovori.
pa, logično je da pojam Bog ne podrazumijeva stvorenost
Daklem, jučer mi se dogodila nezgodna situacija da sam uznemirila Nenu svojim komplimentom. Žao mi je da je tako ispalo jer ja sam mislila samo - dati kompliment. Svi Nenini postovi, a osobito zadnjih nekoliko, oduševili su me duhovitošću, spontanošću, neposrednošću. Također mi se Nena učinila kao iskrena i draga osoba koja promišlja stvari, ali se ne gubi u kompliciranju (al šta je-je, zakomplicirala si oko te moje pohvale
Što se tiče Nene kao vjernice, sviđa mi se što njen odnos prema vjeri odlikuje ljubav, radost i povjerenje (za razliku od paranoje i distanciranosti pa i teatralnosti koju u nekih nazirem).
Eto, to je sve.
I ispričavam se što sam sve ovo napisala na ovoj temi, ali stvarno sam jučer bila rastresena.
leonisa, meni je jedna od najvecih mozgalica u djetinjstvu bila kako Bog nema pocetka ni kraja. ok, nema kraja, vjecnost, al morao je imati neki pocetak! sve sam gnjavila s tim, stvarno mi nije bilo jasno.
A na tragu ovoga sto spominje Nena, i vezano uz razgovor s Ifigenijom na topicu o zdravstvenom odgoju... i meni je dio o nesigurnosti "cudan" (u nedostatku boljeg izraza). Meni se podrazumijeva da mozes imati kusnje i posustajanja i svasta nesto no da je sama vjera kao takva nesto neupitno i nedodirljivo.
Moj sin je logičkomatematički tip i njemu od malena odgovara samo visoka teologija
ja se ne sjecam da sma imala pitanja vezana uz boga, kako i kada je nastao. :/ to sam prihvatila.
ovo o cemu storma pises, imala sam sa svemirom- kako je svemir beskonacan. i taman kad sam to uspjela pojmiti, ispalo je da je svemir ipak konacan. e TO mi i dan danas nije prihvatljivo i ne mogu pojmiti.
pikula, citamo mi djecju bibliju, no nije se zadovoljila niti time.
zna da sve nastaje iz necega. cak je prihvatila ko mala da nje nije uvijek bilo i da je nesto bilo prije nje.
al sta god sam joj rekla za boga, uvijek je imala jos jedno kako ili zasto.
za nikolu mi nije problem objasniti, tj. vec jesam.
isto tako joj je jasan i isus.
jer svi su oni postali, nitko osim boga nije od uvijek. i to ju muci.
al dobro, i to je dio odrastanja
meni prihvacanje ne iskljucuje propitkivanje i promisljanje (i obrnuto).
reci joj da je Bog iznimka koja potvrduje praviloiznimke postoje, i mozes joj ih logicki objasniti.
Da ja ne znam, a da ne zna ni itko drugi, Bog je tu oduvijek i zauvijek, a ako se ljudi zanose da sve mogu spoznati svojim mozgom ili svojim osjetilima, grdno se varaju, preograničen bi to bio svijet.
Rekla sam da ja ne mogu spoznati ni ući u zakonitosti ni danas najosnovnijih zakona fizike, instrumenata, kako struja dolazi u žarulju, kako glas iz Amerike u moj telefon i moju kuću, to su stvari koje postoje, ali ja, antitehnički tip nemam pojma o njima i da me je netko pitao je li to moguće napraviti, rekla bih - nije. A zašto?
Jer ja to nisam sposobna pojmiti ni shvatiti svojim mozgom.
Dakle, pouzdanje samo u racio i opažanje kod mene ne igra.
Ni slijepi čovjek ne vidi materijalni, vidjivi svijet pa taj svijet ipak postoji.
Neka se pomire s tim da najviše toga u životu neće ni znati ni shvatiti i neka se s tim ne zamaraju previše.
Vide prirodu u koju je utkan kod rasta, razvoja, besprijekornog funkcioniranja, vide da mi ne utječemo ni na kišu niti usmjeravamo vjetar, da smo istovremeo i programirani i slobodni, ali ne svemogući za sve pa tako ni za spoznaju....
I tako, pričam, ovisno o uzrastu.
nena, sestro
i jos si uzela primjere koje ja uzimam.
ok, fali ti jos i primjer kako gledamo sliku na tvu i upravo si napisala moj monolog "nije mi jasno- nije nam jasno...." dok mi je jasno zasto netko ne zatvara zubnu pastu
iakao butterfly efect mogu pojmiti bez beda :D
Hvala ti na komplimentimagubi u kompliciranju (al šta je-je, zakomplicirala si oko te moje pohvale
.
Ti si taman uletila sa svojim postom usred toga, a da ni ne znaš, zato sam tako reagirala.
A mogu li te pitati što ti znači sjediti na dvije stolice?
Posting Permissions
