zmaj prvotno napisa
da ne zaboravim odgovoriti...
hvala ti na pojašnjenju
knjigu nisam čitala, pa nemam neki osobni dojam,osim na onaj citat.. al to je sve, povuci potegni..
stvar je da uvijek valja "provjeravati" već prema novozavjetnoj "Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!" 1Sol 21-22.
već sam spominjala kako sam čitala vaše postove o tamnoj noći duše Make Terezije.. neke citate iz novo objabljene knjige sam stavila, a sad ću staviti dio iz intervjua s autorom te knjige, a tiče se baš tamne noći duše Terezije..
PITANJE: "Pisma blaženice koja su objavljena nakon njezine smrti otkrivaju da je i ona proživljavala teške trenutke sumnja, takozvanu >noć duše<. Neki su to tumačili kao da je i ona zapravo bila u dubini duše agnostik. O čemu je riječ?"
MONS. MAASBUG: "Možda bih odgovor na to pitanje trebao započeti jednim doživljajem. Jednom sam s Majkom Terezijom letio u helikopteru, vrlo nisko. Promatrali smo prekrasne krajolike koji su se nizali ispod nas. Tda je odjednom rekla: "Gledajte, oče, kako je lijepo. Lako je razumjeti Božju ljepotu." Nakon podulje šutnje ponovno se oglasila: "Lako je razumjeti i Božju svemoć, ta sve je on to stvorio." Ponovno šutnja, a onda : "Oče, teško je raumjeti Božju poniznost." (moje podvlačenje jer me fascinira...)
Tada to nisam razumio. S godinama sam shvatio. Bog je slab na nas, slab kao što je zaljubljeni mladić slab na svoju voljenu, i obrnuto. Bog nikoga ne prisiljava da ga se ljubi. Može samo nuditi svoju ljubav. Jer kad bi nas prisilio, to više ne bi bila ljubav. On nas može samo čekati, pomagati nam da shvatimo. No, hoćemo li mi njega ljubiti - na to nas ne može prisiliti.
Iskustvo Majke Terezije koje spominjete zacijelo već spada u sferu mističnog iskustva. Mističko sjedinjenje s Bogom najpotpunije je ljudski moguće sjedinjenje i kaže da se je takvo iskustvo nepovratno, više ne može biti izbrisano. U takvome sjedinjenju čovjek počinje sudjelovati u otajstvu Kristova otkupljenja, i to ne samo vlastitoga, već otkupljenja kao takvog. Prva osoba koja je to iskusila bila je Blažena djevica Marija.
To Kristovo djelo otkupljenja uključuje i Getsemani, užasnu patnju koja pogađa čovjeka kad se grijehom odijeli od Boga, tako da ima osjećaj: Bog mi je dalek.
Majka Terezija imala je milost da sudjeluje u Kristovoj patnji. Ona je to na neizravan način i priznala, kad je tvrdila da je duševna patnja Kristu bila teža od tjelesne patnje. Mislim da to nije rekla samo na temelju razuma, nego i na temelju vlastitog iskustva. Nije to odmah razumjela. Mislila je: Što sam pogrešno učinila? Želi li Bog da radim to što radim? Sve dok joj jedan isusovac, o. Josef Neuner, nije objasnio taj fenomen >noći duše<.
O njemu piše sv. Ivan od Križa. Zanimljivo je da on ne piše o tom fenomenu kao netko tko želi opisati vlastito iskustvo, nego piše kao pastir. Vidio je, naime, da mnogi ljudi proživljavaju tu >noć duše<. Dolazili su mu ljudi koji su mu priopovijedali o tome i postavljali pitanja. Nije dakle riječ o pojavi koja se tiče samo malenog broja svetaca, nego, rekao bih, svatko tko sveto živi barem u jednome času stekne dojam: Bog me je napustio. No to su povlašteni trenutci kad čovjek Bogu može reći: Ali ja te ipak ljubim. (moje podvlačenje., i ovo mi je fascinantno...to je ljubav!)Tada se čovjek posve približi Bogu.
Tako je i Majka Terezija, kad je shvatila da u tim trenutcima sudjeluje u Božjoj patnji, rekla: Kad god on to poželi, koliko god poželi... Nipošto, dakle, nije riječ o agnosticizmu ili ateizmu, nego o potpunome predanju."
GK, br. 49., 9. prosinca 2012., str. 7.
još mi ostaje tekst iz Veritasa...