Citiraj mujica prvotno napisa Vidi poruku
Ovo što pišeš je primjenjivo na pojedincu. Ljubavlju možemo učiniti osobu boljom. Dijete, majku ili prijatelja koji pogriješi ili trajno griješi nećemo šamaranjem ispraviti, već ljubavlju.
Ali Crkva je zajednica ljudi. Siguran sam da ti neće biti drago čuti, ali na sličan je način sačinjena od različitih ljudi kao što je država, politička stranka ili velika korporacija (u daljnjem tekstu : Institucija).
Ako dijelovi Institucije ponekad ne djeluju u skladu sa pozitivnim vrijednostima koje deklarira, jednostavno ne vidim razloga da članovi ne izraze kritiku prema djelovanju koje nije u skladu sa ciljem Institucije. A iskazivanjem ljubavi prema Instituciji, ne vjerujem da će se oni pojedinci ili dijelovi koje rade pogrešno, izvesti na pravi put.
Treba kritizirati ako se vide greške u Instituciji ako želiš da Institucija bude bliža onome što i kakva treba biti i da se ljudi u njoj osjećaju bolje.
Ono što je zajedničko u pristupu pojedincu i Instituciji je to da kritika i proizlazi iz ljubavi. Jer ako ne voliš, budeš indiferentna, pa ti nije niti stalo da ta osoba ili Instituija bude bolja.

Pokraj svega što se tu ima za vidjeti, tu upro pogled u ono par činovnika i ono nešto nužne organizacije, i te jadne ćate koji pokušavaju nešto organizirati što izmiče svakoj kontroli - i po broju, i po različitosti, grešnosti ljudi koje se tu drži na okupu oko određene vjere! Je, ima i to.
Ali i brak je institucija, pa ne sjediš ženi na glavi s pričama o vašem ustroju kao institucije i kako bolje upravljati papirima, štojaznam. Bar se nadam da ne.
I isto tako obitelj je skupina, institucija, ima i tu zakona i pravila i propisa, pa opet vjeruješ da voliš svoju obitelj i prema njoj se odnosiš s ljubavlju, i ne gledaš je hladno kroz prizmu djelovanja, ustroja...
Kad nam dođe iz dupeta u glavu da je to Crkva jednostavno obitelj; ogromna, sastavljena od kojekakvih dosadnih tetaka, nemogućih bratića i ludih strini, ali naša, i da nam je jedino zdravo i pametno voljeti svakoga, i tu svoju obitelj, mislim da će nam puno problema nestati samih od sebe.
Ne ustrojavaš ludu strinu. Trpiš je, i nalaziš modus vivendi s njom, i što sad, kad lupa na svadbi, zakolutaš očima, ali ne ustaneš i ne očitaš bukvicu pred svim svatima. Ali kad je bolesna, obiđeš je, ako je izbjeglica, udomiš je. I kraj. Ni papira, ni kritike, ničega. Samo elementarna ljudska ljubav.