Došašće ima četiri nedjelje, a posljednja nedjelja je uvijek ona koja predhodi Božiću.
To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje.
U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.
No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.
Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.
evo vam i jedne kratke meditacije:Adventski vijenacNebo će i zemlja proći, ali riječi moje sigurno neće proći.( Lk 21, 29-33)
Generacije prije nas i Crkva katolička namrli su nam povjerenje da je Bog u Isusu iz Nazareta postao čovjekom i da se utjelovio u našoj ljudskoj riječi, da postoji Sveto pismo Starog i Novog zavjeta koje se zajednički zove Biblija, te da je u tim ljudskim riječima sadržana Božja riječ, u ljudskim mislima Božja misao.
U snazi ljudskih riječi nalazi se sila Božjih riječi, zapovijedi...
To nas upućuje na zaključak da je najvažnije proučavati Božju riječ, početi od Novoga pa prijeći na Stari zavjet, pokušati razumjeti i odgonetnuti kako Bog misli, kako osjeća, kakve planove ima s nama, gdje se nalazi i kako ga se može susresti.
Vjerujemo da, kao što dijete može susresti roditelje, tako i stvorenje može susresti Stvoritelja, tako i čovjek može susresti Boga.
Da bi tvoj život bio uspješan, osmišljen, da bi našao mir i sigurnost, da bi se izvukao iz depresije i samosažaljenja, da bi nadišao bol i bezizlaznost koja te okružuje, počni čitati novozavjetnu Božju riječ.
Rečenicu koja ti se osobito svidi zapamti te je pokušaj utisnuti u svoje sjećanje, u svoje pamćenje, podsjećaj se cijeli dan na nju, neka te ona neprestano napaja, nadahnjuje i jača, ali neka te najprije ujutro, prije nego pođeš u dnevne obveze, nahrani, opere, očisti i dade ti snagu za sve što te čeka danas.
Dr. Tomislav Ivančić
U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Stariji će se sjetiti da "kod nas ranije nije bilo toga vijenca". Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).
evo malo zanimljivosti;http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=8681Kako su nastali Božićni blagdani?
U vrijeme prve Crkve postojao je samo jedan blagdan - tjedni Uskrs - NEDJELJA, dan Gospodnji (grč. Kyriake hemera) i godišnji Uskrs - svetkovina Gospodnjeg uskrsnuća. U 4. stoljeću počinje se slaviti i svetkovina Gospodnjeg rođenja. Tom svetkovinom htjelo se potisnuti pogansku svetkovinu Nepobjedivog Sunca koja se u Rimu slavila 25. prosinca, a u na Istoku 6. siječnja.
Svetkovina Božića prvi se puta spominje 354. godine. Poznato je da na sjevernoj hemisferi 21. prosinca noć biva najdulja, a dan najkrači. Nakon toga dana dan biva sve duži, a sunce se na obzorju sve više diže. U Rimu su zimski solsticij obilježavali 25. prosinca pa se toga dana među poganima slavilo Nepobjedivo Sunce koje se "rađa". Sunce je u poganskom kultu imalo veliko značenje pa je i nedjelja u poganskom kalendaru smatrana Danom Sunca. Kada je car Konstantin tjedni Dan Sunca proglasio u svom carstvu Danom Gospodnjim (nedjeljom) i zapovjedio da se ima posvetiti Uskrslom Kristu, sasvim je logično da je i svetkovina rađanja Nepobjedivog Sunca (25.12.) postala dan obilježavanja rađanja pravog sunca - Isusa Krista. U Egiptu se zimski solsticij slavio 6. siječnja pa je onda toga dana slavljen Božić, a na taj se dan slavilo i Isusovo krštenje.
U početku se u Rimu 25.12. slavilo Isusovo rođenje, poklon pastira i mudraca te pokolj dječice. Kad je s Istoka stigao i blagdan 6. sijećnja, onda se 25.12. slavilo samo Isusovo ro?enje, a poklon mudraca prebačen je na 6.1. Kada su Istočne Crkve preuzele od Zapada slavlje Božića na 25.12. onda je kod njih 6.1. ostao samo spomen Isusovog krštenja, a sve ostalo (Isusovo rođenje, poklon pastira i mudraca te pokolj dječice) slavile su 25.12.
U početku se na Božić slavila samo danja misa. No, nakon što je u Rimu izgrađena bazilika Marije Velike, a uz nju izgrađena kapela u čast betlehemskih jaslica, došlo se na ideju da se u toj kapeli slavi misa u noći 24/25.12. kao što se to činilo u Betlehemu. Tako je nastala misa polnočka.
Kako su nastale jaslice?
Prve jaslice bile su naravno one u Betlehemu. Origen nam svjedoći već 248. godine da su kršćani mjesto Isusovoga rođenja štovali u Betlehemu. Carica Jelena dala je nad tom špiljom sagraditi baziliku. Druge jaslice bile su one iz 6. stolječa u kapeli pokraj bazilike Marije Veliku u Rimu (gdje je nastala polnočka).
Sv. Franjo Asiški 1223. godine u mjestu Greccio (blizu Asiza) načinio je nove jaslice. U jednu štalu unio je slamu, uveo je vola i magarca, postavio oltar gdje je svečenik služio misu. To su kasnije počeli oponašati u drugim crkvama, naravno sa figuricama umjesto pravih životinja i osoba.
Ukrašavanje božićne jelke dolazi nam iz germanske kulture, od germanskih naroda. Podrijetlo mu je vjerojatno u kultu plodnosti zemljoradničke kulture. Kao što je jelka uvijek zelena, tako se moli za trajnu plodnost i životnost prirode. Slično podrijetlo vjerojatno ima i sijanje pšenice u došašću. Svim tim starim kultnim sadržajima poganskih naroda dodijeljen je kršćanski značaj - Krist je trajno živ i besmrtan kao što je i božićno drvce zimzeleno. Krist daje novi život koji se rađa iz smrti, kao što i pšenica niće iz suhog sjemena. Tako kršćanstvo, dolazeći u novopokrštene poganske narode, ne ukida bogatstvo njihovih narodnih tradicija, nego ih čuva i oplemenjuje evanđeoskim sadržajima poštujući kulturu svakog naroda.
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=8561
http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=8642
Božićni simboli
Razdoblje između 25. prosinca i 6. siječnja, koje prebrođuje početak nove kalendarske godine, u sebi nosi mnoge tajne poganskih vremena. Napokon će crkvena sinoda u Toursu 567. godine utvrditi razdoblje od 12 svetih dana. U zapadnoevropskim narodima kulturama i zaključni dan toga razdoblja postat će blagdan Sveta tri kralja. Blagoslov vode i narodni običaji s vodom 6.siječnja podsjećaju pak na dan Isusova krštenja i još ih nalazimo u slavenskim, rumunjskim i orijentalnim područjima.
Još jedna povijesna činjenica sve do današnjih dana odjekuju u tradicijama vezanim za Božićne blagdane. Naime, od karolinških vremena, pa sve do uvođenja gregorijanskoga kalendara u 16.st. u crkvenim je u rokovnicima godina započinjala Božićem.
Ponavljajući Božićne običaje, svake godine iznova potvrđujemo vječni protok vremena trudeći se da u njemu ostavimo svoj trag.
ŽITO
Božićno žito još uvijek sijemo i pripremamo u našim stanovima. Pratimo njegovo klijanje i rast tijekom desetak ili više dana uoči Božića. U krajnjem slučaju, nabavit ćemo ga u cvjećarnici ili na tržnici i njime ipak unijeti dašak obnove života.
Sijalo se to božićno žito ili božićna pšenica u tanjurić ili pliticu, čašu, šalicu, kutiju, lončić za cvijeće ili u izdubljenu repu. Najranije se to radilo na dan Svete Barbare, 4.prosinca, a najkasnije na dan Svete Lucije, ali i na blagdan Začeća BDM, 8.prosinca, i na Svetog Nikolu, 6. prosinca, ili pak, gotovo iznimno, na Dan svete Katarine, 25.studenog. Djelomično rok sadnje ovisi o mjesnoj zimskoj temperaturi. Pri tom se pšenično zrnje stavi u tanjurić i zalije, no u pojedinim se krajevima za to upotrebljava ječam, raž, zob, kukuruz, pa i grah. Katkada obitelj priprema po dva žita ili čak za svako dijete po jedno.
PANJ – BADNJAK
Muškarci bi, naime, kao i u mnogim drugim mjestima, pripremajući se za Božić, na Badnjak nacijepali drva kako bi ih bilo dovoljno za sve blagdanske dane. Usto bi pred kuću dovukli badnjake, tri velika panja, koje će navečer paliti na ognjištu. U sumrak, kad bi zazvonila Zdravo Marija, i kad se u svakoj kući okupila obitelj, gospodar bi skinuo kapu, izišao pred kuću, uzeo badnjak i, noseći ga ispred sebe ušao.
S badnjaka se uzimao žar kojim su se palile svijeće i vatra na ognjištu.
BREME ŽITNE SLAME
Dok je panj badnjak zbog modernizacije, tj. uvođenja štednjaka, morao uzmaknuti iz tradicijskih običaja i obreda, slama se kao znak Božića mnogo dulje održala.
Kad bi predvečer svi poslovi bili svršeni, gospodar bi otišao po pripremljenu slamu pa bi je na leđima unio u kuću. Od trenutka kad je slama unesena u kuću za obitelj je počinjala proslava Božića. Ulazeći u kuću i unoseći slamu, gospodar bi izrekao pozdravnu formulu, a ukućani bi mu odgovorili. Tada bi djeca položila slamu ispod stola po podu. Malo slame stavili bi na stol i prekrili je stolnjakom. Nakon večere, kad su se smjeli udaljiti od stola, svi bi ukućani posjedali na slamu.
Pučko tumačenje je da se slama prostire zato jer se Isus rodio u štalici na slami.
BOŽIĆNO ZELENILO I DRVCE
Svakovrsno zelenilo prkosi zimskom umrtvljenju prirode pa su u njemu ljudi vidjeli životnu snagu.
Kao što je tradicionalni Badnjak, odnosno Božić, bio označen panjem badnjakom, slamom i svijećom, tako božićno drvce najizrazitije simbolizira suvremeni Božić, i onaj u selu, i onaj u gradu. Svjetluca to drvce već od početka prosinca iz izloga svakoga dućana stvarajući poseban ugođaj, ali i potičući božićnu potrošnju.
Sve do sedmog desetljeća prošloga stoljeća, običaj kićenja božićnog drvca nije bio poznat u hrvatskim seljačkim sredinama. Međutim kasnijim istraživanjima taj je rok znatno pomaknut, pa se govori o kraju prve polovice 19.st. kada je već mogao postojati takav običaj i u našoj seljačkoj kulturi.
Okićeno božićno drvce bilo je u početku bjelogorično, a nakon pošumljavanja nekih njemačkih područja učestala je upotreba zimzelenog božićnog drvca. U narodnim običajima mnogih europskih naroda, pa tako i hrvatskoga, sve do sadašnjih dana se održalo kićenje bjelogoričnog drveta samo u proljetnim običajima. Postoje podaci o njemačkim plemkinjama koje su, udavši se u različite europske dvorove, onamo prenosile običaj kićenja božićnoga drvca.
Osim božikovine donosi se još i lijepog bršljana. Tko na stropu mjesta za ukras, ili nema tko da ga pravi, ili ne dospije, napravi ga u kojem kutu sobe, gdje je najmanje na putu, a imućnijim i odličnijim kućama postavljaju čitavo božićno drvce na pod sobe ili na stolić, usadivši ga u drveni stalak. Takav način ukrašavanja božićnim drvcem nosi naziv «KRIZBAM». Na nj objese svašta: jabuka, naranča, pozlaćenih oraha i lješnjaka, različite stvarce od sladora i papira, stakla, itd. Urese ga još šarenim lančićima svakojake boje i oblika, lampašićima izrezanim i gotovim kupljenim, zlatnim i srebrnim nitima i koječim drugim, što se u dućanu kupi. Na istaknutim mjestima po granama postavi se tu i tamo koja svjećica, koje se u svečanim trenucima zapale. Pred božićnim drvcem naprave se i jaslice.
JASLICE
Pod božićnim drvcem u suvremenome obiteljskom stanu središnje mjesto često zauzimaju jaslice, likovni prikaz okolnosti Kristova rođenja ili događaji koji prethode tom činu ili ga slijede. U naše dane to je najčešće od papira načinjena biblijska scena. Može se kupiti u trgovini i bez mnogo novca i napora postaviti pod božićno drvce. Te, danas prilično prozaične i komercijalne jaslice imaju, međutim, svoju originalnu povijest. Njihovo prvobitno mjesto je u crkvama. Obično se spominje legenda o svetom Franji Asiškom, koji je 1223. god. u šumi pokraj Greccija uz oltar postavio jaslice sa slamom i doveo magarca i vola.
Povijest jaslica kazuje kako su one pridonosile naučavanju Kristove vjere baš zato što zorno predočuju Kristovo rođenje. Služile su pobožnom promišljanju Isusovog života.
*******
Na Božić se sam Bog pojavio u mjeri čovjeka, primjerio se čovjeku, da se čovjek omjeri Bogom, da mu ponudi svoju beskrajnu mjeru. Blagdan Božića je Isusov rođendan, ali se od tada čovjek rađa na nov način. Po kršćanstvu tj. po krštenju, u svakom čovjeku želi se razviti Krist, točnije: On želi da se svaki čovjek – kako piše sveti Pavao – razraste do pune mjere rasta Kristova. Dakle, u Božiću je utemeljeno čovjekovo dostojanstvo pa papa Leon Veliki sredinom 5.st. poučava kršćane: Upoznaj, o kršćanine, svoje dostojanstvo i pošto si postao dionik božanske naravi, ne vraćaj se u staru kukavnost!
S jedne je strane Božić otkrio da je Bog kršćanstva okrenut prema čovjeku: želi ga, voli ga i ljubi ga. S druge strane daje na znanje da je time što je Sin Božji postao čovjekom, njegovo je učovječenje postalo put našega očovječenja. Tako je u kršćanstvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja. I ni u jednoj drugoj religiji kao u kršćanstvu ne spajaju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov učenik Ivan mogao napisati: Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti!
U božićnoj polnoćki kršćani obznanjuju pismo apostola Pavla učeniku Titu: Pojavila se- u Isusu Kristu- dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga. Teško da bi suvremeno čovječanstvo bilo bolje od Božića, nikad nije bilo! Od topline Božića griju se kršćani, a i oni koji se njima ne pribrajaju. Prvi Božić, a zatim i svaki koji poslije njega slijedi, ukazuje na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u – čovjekoljublju!
evo nadam se da nikome ne smeta što sam stavila ovih par stvari o Božiću , nadam se da su mnogi saznali i naučili nešto novo i iskreno se nadam da će netko od islamskih vjernika i drugih vjeroispovjesti za svoje blagdane staviti ovdje neke članke da ih pobliže upoznamo i razumijemo.
Evo dugo nas nije bilo i nadam se da sam vas bar malo razveselila ovim u uvela u došašće i predstojeći blagdanski duh.
pusa svima.
 |
|||
