Hvala Ljiljana, dirnula si me. Baš se nalazim u tvojim riječima.
Drage kolegice , moram vas izvjestiti da su moji klinci tako lijepo počeli pratiti misu. Dominik želi znati sve što treba reći i napraviti, Di pjeva... Baš sam se osjećala krivom što jako dugo nismo išli i zanemarili smo malo molitvu u obitelji. Iako to možda zvuči paradoksalno, ali kao da smo ih malo prestali "gnjaviti" pa smo sad imali priliku vidjeti koliko vjera i misno slavlje njih zapravo veseli i kako im je važno. Kad bih imala inače hrabrosti i pustiti više toga, svoj život u Božje ruke. Divni su Božji darovi, tim više što uvijek vidiš da su na neki način nezasluženi, toliko više nego što bih ja mogla sam ostvariti. Podsjetilo me to na onaj vic o učeniku karatea koji je pitao učitelja koliko će mu trebati da postane majstor ako bude trenirao 4 sata na dan. On kaže recimo 20 godina. Učenik razočaran kaže, a ako budem vježbao 8 sati na dan, a učitelj kaže onda 40 godina. Ne znam da li nekom možda nije primjerena ova pralela, ali meni dobro ilustrira moj "trud" da sama sve postignem.