Pozdrav drage moje!
Unatoč silnoj želji da se pridružim na ovaj topic, nisam se osjećala dovoljno kompetentnom, ni hrabrom.. upala sam u neki krug sumnji, razočaranja, i propitkivanja oko same vjere. Dugo mi je trajalo to razdoblje. U životu sam napravila neke pogreške koje su me obilježile za čitav život- osjećam strašno grizodušje i nemam oprosta za samu sebe- ne mogu shvatiti u kakvu to zamku upadne čovjek kad svjesno radi stvari protiv sebe, sebe spušta na dno... Zapala sam u strašnu depresiju i neprestano tražila izlaz iz nje ali na krive načine. Sada sam udana za ljubav svog života, imamo malo djetešce i drugo na putu. Sretna sam, ali nisam potpuno ispunjena onim blaženstvom..i dalje se preispitujem, ponekad reagiram onako kako ne bih htjela, i onda se osjećam samo gore i gore. Molim se, ali to nije ona iskrena molitva, ne osjećam mir...Odlučila sam otići u crkvu kad god budem u mogućnosti. I zaista, tamo bih uvijek osjetila bar trenutni mir, neko unutarnje zadovoljstvo, snagu, ljubav...Trenutno čitam knjigu Bog i svijet, Joseph Ratzinger i naprosto sam oduševljena njome! Pronalazim odgovore na mnoga pitanja, pronalazim svoj mir i molim se da on potraje
Veselim se druženju ovdje s vama, malo je onih s kojima se može na ovaj način razgovarati. Ljubim vas