Delikatna tema, ali kad smo kod pobačaja, osobno nebih.

Ali eto nedavno su jedni moji poznanici dobili bebu za koju su im dok. rekli da ima urođenu tešku srčanu manu i da im preporučuju AB. Odbili su, rodila je i beba se već 4 mj u bolnici bori za bitku koju neće dobiti. 24 sata je na aparatima, i srčeko slabi svaki dan. Njihov 3 godišnji sin je već 4 mj kod none, jer su oni naravno skoro stalno u bolnici i svi pate.
I sad se ja pitam što bih ja u toj sit. Kad je rekla što su joj savjetovali dok. još u trudnoći svi smo se zgrozili. I tada sam podržavala njenu odluku (mislim nemam je ja šta podržavati), više sam je nekako razumjela. Ali sada kad gledam koliko su se svi namučili, suosjećam sa njom, ali nisam više sigurna kakva bi moja odluka bila u cijeloj toj situaciji. Toliko suza koliko su iz više razloga oni prolili u ovih 4 mj. to je teško gledati.
Teško je to, jako teško njima proživljavati. Dijete nije stvar koju si spreman izgubiti. Jednostavno ne znam više šta da mislim. Načelno nikad nebih pobacila i vjerojatno bih postupila kao i oni, ali u ovoj situaciji jednostavno više ne znam.

Ne idem u crkvu, ali jesam vjernik u srcu. Rastala sam se sa crkvom zbog loših iskustava sa uposlenicima (da tako ću ih nazvati) , jer oni koje sam ja upoznala ne vodi Bog kroz život, nego bezobrazlug, pohlepa, licemjerje i zloba. Ali sljedim svaki Božji znak, i ono što je zapisano u Bibliji. Trudim se.