 |
|||
MC Grubi, u Evanđeljima stoji - idite i opraštajte grijehe; kome oprostite, oprošteni su, kome pridržite, pridržani su.MGrubi prvotno napisa
Ja si ponekad mislim da je Bog tu stvar delegirao ljudima da ga se malo poštedi više i od nas i naših gluposti
možebiti
ali kad smo kod smaka svijeta , meni je interesantno kako stopa nataliteta naglo poraste 9 mjeseci nakon najavljenog smaka svijeta
izgleda da ne bi baš trčali svečenicima ....
Ljiljana, hvala za izvještaj.
Da, treba rečenice čitati do kraja i poanta je u tome da oba uvjeta budu zadovoljena.
Smak svijeta, predpostavljam, u filmu, je mtafora, preneseno značenje kraja svakoga od nas. To je bar moje mišljenje i inače na to tako gledam. Svi ćemo umrijeti i odgovarati za svoje grijehe-ja stvarno ne znam zašto onda ljude toliko fascinira taj kolektivni "smak svijeta" :/
možebiti
ali kad smo kod smaka svijeta , meni je interesantno kako stopa nataliteta naglo poraste 9 mjeseci nakon najavljenog smaka svijeta
izgleda da ne bi baš trčali svečenicima ....
Inače naš je svečenik imao zanimljivu propovjed na kraju koje je dao brojku tj. broj godina koliko bi trebalo Isusu, Bogu, da svakom čovjeku na Svijetu posveti samo minitu svoga vremena.
IfigenijaSvečenik je došao do veoma impozantne brojke od oko 12 tisuća godina, nadam se da sam dobro upamtila, oni koji znaju matematiku mogu sami izračunati.Ja si ponekad mislim da je Bog tu stvar delegirao ljudima da ga se malo poštedi više i od nas i naših gluposti
Neko vrijeme već razmišljam o jednoj stvari; dosta se teško mirim s time (da to, po mojem mišljenju više ili manje jest takvo), pa sam odlučila to s vama podijeliti.
Mislim da bi prozna elaboracija tražila previše koncentracije, pročišćavanja, i intelektualizacije, pa sam zato odlučila sastaviti pjesmu. Nisam je dotjerivala, teško mi je o tome misliti, pa nek ide u ovom obliku kakva jest.
Što mislite o mom razmišljanju o datoj stvari?
Doletio si, rodio se, kao čista pahulja
Na već okaljan snijeg;
Iako željen, ljubljen, i čekan,
Tvoj ležaj zemaljski nije bio posve dobar;
Iz mojega straha; sebičnost,
Iz sebičnosti nestrpljenje;
I sve one fraze kojim se tjera dijete od sebe;
U ponašanje fino, u dotjerano;
I nagrade i kazne,
I mekane riječi, i ugađanja,
I vika, i nervoza, i ljutnje;
Pohlepa moja tjerala me da pored tebe
Slijedim još i „nešto za sebe“;
Da odvajam vrijeme „ za sebe“,
Pa da te tjeram, kad sam možda uz tebe mogla biti;
I onda poljupci grižnje savjesti;
Ljepljivi, tužni, ružni poljupci, i grljenja prijevare.
Doletio si mekan, doletio si čist, i nježan,
A ja nisam spremila ležaj ljubavi;
Doletio si mi, a ja nisam čuvala svoje srce,
I nisam ti pripravila put;
Doletio si, kao Isus; da doneseš ljubav,
I poneseš križ;
Na svojem osmjehu – grč moje utrobe;
U svojim koracima – grijehe mojih predaka;
U svojoj utrobi – nervozu mojih promašenih oholosti;
I svojim življenjem – prazninu mojega srca...
Kad dijete lupa i zove i traži,
A roditelj „odgaja“; metodama maše kao zastavicama,
Kao kartonima na nogometnoj utakmici...
Kad dijete udara na vrata srca, a srce se skriva u samoći,
Neznanju, i bolu – dijete je samo, osuđeno, opterećeno...
Ponekad i beba nosi križ.
Isuse, ti si došao na vrijeme u moje srce,
Na vrijeme da nas spasiš sve,
Isuse, razumijem Te;
Naši križevi, kao u nekoj igri, dobacujemo se,
Prebacujemo; samo si Ti vjeran;
I dijete. I bolesnik. I nemoćnik;
Samo onaj koji ne može umaći
kome je ljubav jedino od čega živi,
Taj nosi križ dokraja;
I onaj koji se za Te odluči.
Maleno moje, nosit ću križ; umjesto „metoda“
Slušam te.
Umjesto što te „odgajam“ – tražim te,
I dodir duša, čistoću, mir u šutnji.
I kada je vrijeme kratko, odreći ću se svojih taština,
I s tobom dijeliti dan.
I kada te gledam, dok činiš što mi nije lijepo,
Neću te tjerati u vanjski glanc.
Ljubiti, vidjeti lijepo, dobro, osvijetliti mrak –
To mogu; pružiti ti odmor od osude, samoće, kritike.
I šaptati, pogleda uprta k Isusu;
Dobro je, dobro je, dobro je;
Dobar si, voljen, željen – točno ovakav koji jesi
Čak i sad, ljubavi malena, kad ti je teško,
kad si „zločesti“;
voljen si uvijek, i znaš što;
ako ikad – križom Kristovim voljen si upravo sad.
ja ću samo potpisati tvoju pjesmu, nadam se da sam je dobro razumjela, prije sam plakala i govorila, kako djete dođe čisto na ovaj svijet a ljudi ga okaljaju i "pokvare", ozljede, zaborave, ne razumiju, tako je malo, nježno, osjetljivo, nevino, anđeosko..........svaki dan imam grižnju savjesti zbog odgoja svaki dan se molim Bogu da se smiliju mome djetetu, da sve ono ružno što doživi od mene ne dotakne njeno srce, dušu, psihu, tijelo, mozak i sjećanja.......neka je štiti od mene i neka bude Ono što on želi da bude, a ne proekcija nekih doživljenih stvari.....željela bih biti najbolja majka na Svijetu a nisam, možda bih nekom drugom bila ali njoj često poželim nekoga tko joj je sličniji i bolje ju razumije....je li to sebičnost, strah ili pomankanje ljubavi ne znam....znam samo da anđele kojima nas Bog blagoslovo, "oštetimo" ma kakvi god roditelji dobri bili..........
Ifigenija
MOje dijete upravo plače i tužno je i tjeskobno jer sam ja premorena, i sama pomalo tjeskobna, jer mi se skupilo umora, i rondanja okolo, i posla, a ja sjedim ko klada i ne mogu daljeTu je, srećom, tata, ali sinčić osjeća da mama nije tamo gdje bi trebala biti... ili da nije radosna - kako bi trebala biti... imala razloga biti. I grozno se osjećam, al ne mogu. Stvarno ne mogu. NE što ne bih htjela ispričati priču, zagrliti, nego nemam iz čega, strgana sam iznutra... Pitam se kako bih se osjećala da nemam zaleđinu vjere... I onoga što Ivana Zg kaže - molim se Bogu i Mariji da oni dopune ono što ja nemam iz čega dati...
Drži se draga, svi imamo trenutke slabosti. Pomoli se i predaj svoj umor i brige Mariji, ona zna kako ti je.
Imaš pravo. Umjesto da besciljno lutam netom i očajavm, popit ću ovu čašicu vina, i na koljena...
Mislili sm ona Križni put u našoj župi, ali sad sam čula da je u18h u Katedrali, pa sam vas htjela pitati gdje je najbolji za klince? Moji inače jako vole onaj na Mariji Bistrici, a prošli put smo bili u maloj crkvi gdje je gužva i samo se okreće prema postajama i to im je bilo puno teže ostati mirnima.
jednom smo o ovome raspravljali pa sam našla neka objašnjenjaZdravo Marijo - Zašto se molimo Mariji?
Marija je put kojim je Bog došao k nama: kroz Mariju smo primili Isusa, a kroz Isusa ćemo naći put Bogu Ocu. Put kojim je Bog došao k nama i za nas je najsigurniji put da dospijemo k Bogu: Marija nam pokazuje Isusa, Isus nam pokazuje Oca! Kroz Mariju ćeš dospjeti do Isusa, kroz snažnu vjeru do Njegove riječi. To je iskustvo kršćanstva počevši od proganjane Crkve prvih stoljeća do današnjih dana. Danas je kod mnogih poljuljana vjera. Vjeruju u razum, slobodu, napredak, ali ne više u božanstvo Krista.
No samo je On Put, Istina i život. Bez njega nitko ništa ne zna o Bogu, o onostranosti, o vječnom, o svrsi i cilju života. Samo on poznaje Oca. Ako želiš iskusiti duboku vjeru u Isusa Krista, moli svakodnavno krunicu. Tada će Marija i tebi donijeti Gospodina, to joj je naložio Bog. Ona je Majka Božja, Majka vjere, Majka Crkve.
Ona je i tvoja Majka. Ako je Marija tvoja majka, zauvijek ćeš imati Boga za Oca. Prihvati Mariju u svoj život!
Bila sam u Međugorju u Srijedu, penjala sam se na Podbrdo navećer, (sada je osvjetljeno)s svojom Emanuelom koja je na Veliki Petak napunila 2g, išla je i gore i nazad-pomolila sam se za sve vas....bilo je posebno, neopisivo, bili smo sami, bez gužve, bez hodočasnika...što da kažem, kada sam došla u Zg- dočekalo me pozitivno rešenje moje žalbe, koje čekam već mjesecima, biti ću još godinu dana doma s svojom princezom...Bogu Hvala, Bog je Velik!!!!!
Zvuči sjajno! Drago mi je zbog toga. I sama bih rado na neko hodočašće ovih dana.
prepreprekrasno sročeno i mogu ti reći da se nalazim u svakoj riječi i rečenici. nekad manje, nekad više.
Predlažem vam knjižicu "Roditelji i djeca: kako roditelj može naći mir?" u izdanju Duhovne stvarnosti iz Zagreba.
Redovito primam njihove knjižice "Kruh naš svagdašnji" koje su mi radost, utjeha i inspiracija.
Ovaj link je pogodan za provođenje nekoliko trenutaka u Božjoj prisutnosti on-line:
http://www.isusovci.hr/prostorduha/index.htm
http://www.ks.hr/knjizara.php?kateg=...ka=Kana%20klub
lijepe knjige za djecu
Da vam se javim, da vas pozdravim, i zahvalim na ovom topicu koji stalno nekako u pozadini svih drugih diskusija - živi
Mi smo danas slavili Sv. Jurja, imendan. Taj svetac me tako intrigira, priče o njemu tako su pune hrabrosti, i snage, ma baš mi je to bilo lijepo. Po recpetima cura s foruma, i uz pomoć njihovih priča o ticino masi izradila sam tortu sa sv. Jurjem i aždajom, stavit ću slike čim prokljuvim kako se vade slike s moba (fotić krepao), moleći se dok sam je radila, i kasnije smo se molili, razmišljali o tom svecu, a moje su molitve da sv. Juraj bude vodič mom sinu na njegovom životnom putu.
E, i da se pohvalim. Samoinicijativno, dok sam ja dojila mlađe dijete moj četverogodišnjak je sam od plastelina izradio divno raspelo. Ja doma nemam običaj baviti se sakralnom umjetnošću, tako da je ta sinova inicijativa došla iz njega, valjda na temelju izloženosti crkvi, i našim razgovorima. Kako krasno, jednostavno raspelo! Odmah sam ga zalijepila silikonom za komad kartona i stavila na zid.
Što reći - nego: neka te, sine, Isus uvijek prati, neka te raspelo koje si tako mlad sastavio nikada ne ostavi, i neka uvijek raste u tvojoj duši, ostajući uvijek tako jednostavno, tako bazično, tako djetinje čisto.
ps Danas na Katoličkom radiju je bila emisija o fra Bon(kršitelj koda)uri Dudi, snimili su dokumentarac o njemu. Jako volim tog čovjeka, u trenutcima mojih previranja on je bio jedan od argumenata zašto ostati u Katoličkoj crkvi (ja sam se krstila i obratila kao odrasla, i težak je bio moj put dok nisam srcem prionula uz Crkvu), uvijek sam ga voljela, ali ovo - kako je divno govorio, čitao svoju pjesmu. divno!
Hvala Bogu na tom svetom čovjeku!
baš si nadahnuće draga
inače moja je otrgnula isusa s križai nosi ga po cijele dane po kući , to je njen Bobo (Bogo) mene je strah, da se ne upikne na ruke koje su raširene
evo pogledajte si ove knjige pregledaj te sve 3 stranice, možda nekom nešto i poklonite ili sebi, ili vas inspiriraju
http://www.verbum.hr/?show=8967&kat=13581&page=1
i ovu iz TeovizijeN PRENOŠENJE VJERE U OBITELJI Lektira za bake i djedove
http://www.teovizija.hr/stranice/nova%20izdanja.html
Mogu li vam postaviti par pitanja i zamoliti vas za vaše mišljenje, ne nekakvo iz knjiga psihologije ili Biblije.
Stalno slušam da je sebično ne imati djecu ili imati samo jedno dijete itd.
Ne ne bih ovdje raspravljala na temu zašto Crkva zagovara više djece i ne bi ulazila u njihove razloge, zanimate me vi.
Zašto je grijeh npr. uzmimo ovako imati jedno djete?
Zašto je sebičnost ne imati više djece ako ste vi svjesni činjeci da psihički a možda i fizički ne možete imati više djece, da će vaš odnos prema njima našteti njihovoj osobi, samopoštovanju..itd. uglavno svijesni ste činjenice da ne odgajate "dobro" to svoje djete tj. mislite da mu ne dajte dovoljno, da ste nesretni vi ( jer imate grižnju savjesti) i ono, jer očekuje i zaslužuje više od roditelja?
Ne ne govorim ovdje o nekim normalnim problemima i nesigurnostima koje su normalne kod svakoga roditelja, već svijesnoti o sebi samome kako jednostavno niste sposobni imati više djece.
Ne govorim tu o sebičnosti tipa, nemam vremena za sebe, (mada ima i toga, već se radi o dobrobiti djeteta i zbog njegove dobrobiti odustajanja od daljnjega potomstva.
Nisam se dobro izrazila, noć je, ne znam jeste li me shvatile.
Ovako ću postaviti pitanje: Koji je veći grijeh; imati jedno dijete i dobro se brinuti za njega, odgovorati na njegove potrebe itd. ili imati više djece, zato što MM, rodbina, pa čak i vlastito djete ( i Crkva-ali to me toliko ne brine, već zbunjuje) pa ih "izluđivati" vikanjem, svojim umorom, zapostavljanjem, smatrati ih teretom itd.....a biti svijesni duboko u sebi, biti iskreni prema sebi, da niste sposobni za još djece, da ne želite djeci tužan život, da ne želite biti odgovorni za patnju te djecu za koju ste već sada svijesni da će te ju dijelom vi prouzročiti.
Zašto je bitan broj djece, a ne ljubav i ponašanje prema njima?
Zašto je ne imati djece ili imati manji broj djece sebičnost i grijeh?
Zašto svečenik s oltara govori o tome a on nikada nije rodio, zašto i jedan otac želi još djece, kada i sam priznaje kada ga pitaš što ti znači jedno ili 10-tero, samo ime na papiru i njegovo prezime, kada ga on ne nosi 9mjeseci, kada ga ne rađa, kada s njima na dan provede u vrh glave sat vremena
Što vašim muževima osim većih novčanih izdatak znači to što imaju više od jednoga djeteta?
što se to tako drastično promjenilo u njihovim životima kao npr. u vašim?
Ne ne govorim o malim promjenama, govorim o velikim poput vaših majčinskih koje 24h na dan ne znate tko ste i gdje vam je glava ( bar one koje to priznaju sebi i drugima)?
Bez obzira koliko se muškarac daj djeci to nije ni 5% od onog koliko se daje žena-i zašto je onda grijeh ako ona odluči da ona to više ne može, zašto je to sebičnost, a ne odgovornost za svoj i tuđi život-ZAŠTO MOLIM VAS, ZAŠTO :?
Zato jer treba biti puno malih Hrvata katolika
Nama je na zaručničkom tečaju svećenik rekao da trebamo imati onoliko djece koliko možemo psihički, fizički i financijski podnijeti. S time se u potpunosti slažem.
I majka i otac se moraju složiti oko toga da žele još jedno dijete (drugo, peto, deseto).
Ne podržavam ni opciju kad muž ne želi, a žena inzistira na još jednom. To mora biti dogovor i nema veze sa sebičnošću!
Naravno, ovdje raspravljamo o još ne začetoj djeci.
Jer nitko ne vjeruje da su TO pravi razlozi ne imanja djece, nego samo izgovor za ovaji njemu slične razloge....nemam vremena za sebe
Nikada nisam čula da bi bio grijeh imati samo jedno dijete. O takvom izboru mogu postojati različita mišljenja, ali to nipošto nije grijeh.
Koliko će djece par imati ovisi samo o njima i njihovom dogovoru. Tvoje pitanje sugerira da samo žena preuzima obaveze oko djece - mislim da to nije u redu i da u tome moraju sudjelovati oba roditelja.
Osobno, nisam bila potpuno zadovoljna dok sam imala samo jedno dijete, iako je to dijete ostvarilo sve moje snove o majčinstvu. Potpunost same sebe i svoje obitelji doživjela sam tek s drugim djetetom. Što je moj muž dobio i što smo svi mi dobili s drugim djetetom? Dobili smo potpuno promijenjenu, bogatiju dinamiku obitelji. Obitelj koju čine roditelji i djeca, veselija je od one u kojoj je dijete u jednini.
Nažalost slušala sam o tome na propovjedi u Crkvi od jednog inače predivnog svečenika, i slušala sam neki dan na HKR-u, Katoličkom radiju.
Oni to gledaju kroz prizmu sebičnosti, a ona je kao takva grijeh.
Inače poznajem samo 2 oca koja su skoro svojoj djeci kao majke, ali opet nisu totalno, jer to ne mogu biti.
Ne impliciram, nego je na žalost tako da su ipak žene te koje su više posvečene djeci, bez obzira koliko se muškarac trudio, ačinjenica je da su ti koje se trude u msnjini ok 1%.
je li to zbog straha ili zbog naslijeđa da je to ženin posao, ili neznaja, nije ni bitno- bitna i žalosna je činjenica da je sigurno teže ženi kada želi djete a muškarac neće nego obrnuto.
Zašto? Zbog svega ovoga što sam navela, bez obzira je li žena rodila to djete, ona koja ga odgaja mu je majka, a odgoj je najteži dio, kao i briga za djete.
Zašto je onda sebično ako žena odluči da ne želi imati više djece jer nije za to sposobna,a muškarac želi djete drugo, a jedva da prvo pogleda...tj. on misli da mu posvećuje dovoljno vremena 20 min. kad dođe s posla uz upaljeni TV.
Tko je u većem "grijegu" ona koja ne želi djete jer je svijesna da mu ne može pružiti ono što mu treba, pa makor to bilo i sebično ali je iskreno, ili onaj koji bi htio djete ali njoj " na teret".
Budući da se približavamo nedjelji Pedesetnice, da malo osvježimo pdf sa sljedećim linkom:
http://www.katolici.org/duhovnost.ph...=c_vidi&id=353
IvanaZg, sve si lijepo i sasvim razumljivo objasnila, tako da onome tko gleda iz tvoje perspektive, koja je i normalna, i zdrava, i shvatljiva, nema tko i što tumačiti i sugerirati veći broj djece zbog samoga broja ili zbog izlizane priče da je to bolje, ljepše i veselije.
Meni je sve "potpunije" i veselije s troje, ali znatno teže u svakom pogledu, ako ništa, dan i dalje ima 24 sata, a kod mene se dijeli na puno više osoba, iscrpljujuće je i fizički i psihički i emocionalno.
No, takav je moj unutarnji doživljaj, a svatko gleda iz dubine sebe, ocjenjuje sebe, muža, okolnosti i kad sve to odvagne, ostaje najbitnije ono što ti kažeš-koliko se mogu dati djetetu, ne koliko djece mogu dati (sebi, mužu, crkvi, društvu...)
Čitam ove postove i evo da se malo uključim.
Koliko će tko imati djece trebala bi biti svačija ponaosob odluka, bez obzira što crkva propovjeda. Upravo je bitno koliko se možemo nositi sa tim obavezama.
Pošto ja imam odraslu djecu, sada to gledam drugačije. Ostala sam na dvoje djece jer mi je bilo teško nositi se sa obavezama na poslu, kućne obaveze i djeca razlike 3 god. Muž u to vrijeme obavljao terenske poslove.
Sada kad pogledam što sam sve u svom životnom vjeku napravila, jedina prava vrijednost su mi ta djeca . Sve ono materijalno za čim smo težili vremenom gubi vrijednost. Sada mislim da sam sama sebi krojila krive planove. Zar je bitno koliko često usisavamo, peremo prozore, zar mora biti kućica u cvijeću. Ma to je nešto što sami sebi namećemo.
Djeca dok su mala trebaju nas 100 %, kako bivaju veća tako se i osamostaljuju i trebaju nas sve manje.
Nemate pojma kako je divan osjećaj vidjeti obitelj na okupu i vidjeti svoju djecu kako se međusobno vole i vidjet ih kao odrasle i uspješne ljude. Ni jedne neprospavane noći mi nije žao, da sam ostala na jednom djetetu, bilo bi to okrnjeno.
Vi mlade majke koje se osjećate fizički umorno odbacite dio ostalih obaveza, spavajte kad spavju djeca, stavite sebe u drugi plan iza djece, sve drugo je nebitno, to nije sebičnost.
kalimero, hvala što si podijelila svoje iskustvo koje je vrijedno, jer također živim sličnu priču (MM također često odsutan zbog posla, djeca 2,8 god razlike - zahtjevni, maleni, potrebiti moje pomoći, pažnje-mažnje, igre, posao, kućanski i slični (dosadni) poslovi), ali odrekla sam se karijere na neko vrijeme (iako radim), ne težim stupnjevima na ljestvici i mama sam 0-24h, što nije lako niti jednostavno, ali uz vjeru, koja mi je veliki oslonac, sve je moguće i daje mi potrebnu snagu!
I naravno, uopće mi nije važno je li roba ispeglana (idealno kao za izlog), jesu li mi prozori tjednima prljavi, igračke posvuda po kući (kupimo ih zajedno ili ponekad sve ostane na podu) - to su mi prestale biti preokupacije odavna (posebno kad se rodio P.).
Ponekad je teško kad ljudi drame zbog tzv. nereda u kući, ali važniji mi je duhovni i duševni mir, nego sve sjajno i blista, a toliko toga je zanemareno zbog tih usiljenih malograđanskih navada "koje moraju biti", jer inače nije noramlno.
I naravno, gdje god daidem(o) vodim(o) svoju djecu sa sobom i o svemu pričamo i jako, jako puno toga ih zanima.
Pa i ovo, ovdje postavljeno pitanje vjere i življenja iste u obitelji.
Uživala sam u današnjim čitanjima na misi.
Pusa svima.
Mir vama.
Kalimero, hvala ti na ovome, lijepo je čuti kako je važno rađati i imati djecu - i to od nekog tko je svoju djecu podigao. I svakako je lijepo znati da bi bilo dobro imati ih više
ali moram ti reći da mi se sva kosa na glavi digla od savjeta da odbacimo dio obaveza i spavamo kad djeca spavaju. Ja to naime stalno od nekoga čujem, i držim to za loš i neproduktivan savjet.
Netko je živio u čistom, imao čistu robu, i namučio se za to. I onda daje savjete drugima - ma nemojte to radit, uživajte u djeci. Od ekstrema do ekstrema.
Istina je, mislim, nešto drugačija. Dok treba pojednostavit život, i koncentrirat se na bitno, a to su odnosi, djeca, obitelj, istodobno je istina da život mora ić, mora se oblačit, prat, mora se hodat u kakvom takvom redu.
Kad meni svekrva ili netko kaže - odmori se, ili pa što imaš toliko toga za radit, ja prokuham. Što radim? Osnovno. Kuham, stavim veš, opeglam pet košulja tjedno, i par majica sebi i djetetu (ak su baš grde), operem podove, štednjak, sudoper i radnu ploču u kuhinji. Presvučem krevete jednom tjedno, i ako je sreće - operem kupaonicu tu i tamo. Ostalo - nema ostalo. Povremeno. Na refule. Ako. I smeta me, i nakupi se prašine, pa se riflja... i nakupi se sezonskih poslova, pa stoje stvari danima na hrpi, pa se gomila na njih...
I za osnovno obavit se namučim, pošteno, i otkidam od djece i muža i od sna, i od sebe. Al manje od toga - ne može. Može u past tensu. Kad je to prošlo, pa si čovjek u glavi konstruira što se moglo. Kaže se - lako je poslije bitke bit general.
Ono što sam na više topica ovjde pokušala elicitirat od iskusnijih, ili drugačijih od mene, je kako da se odradi sve što treba, a da se i dalje sačuva duh, vrijeme, energija, da kućanstvo ide glatko.
E, tu smo svi skupa slabi, iz jednostavnog razloga što jest teško, ako ne i na granici nemogućeg unutar zadanog okvira - nuklearna obitelj, razmjerno veliki prostori života (ili maleni, pa se lako zasmete i natrpaju), muževi kojih nema i tuljani su (moj je tuljan), standardi uređenja (nemamo zemljane podove koji se prođu metlom jednom u tjedan dana), a povrh svega toga standardi bavljenja djecom... plus gradski život (otuđenost, puno putovanja do prijatelja, djecu svuda vodimo jer nikam ne mogu sama...), i plus, naravno, naš odgoj koji se svodio na relativnu permisivnost, i svakakve varijante odgoja koje su naši roditelji iskušavali na nama... i naša komocija (studirale i radile što smo htjele godinama...), neiskustvo u kućanstvu (ćeri, samo ti uči, mama će...)...
Kako sa svime time na kraj, ja još uvijek ne znam.
Ali znam da general-poslije-bitke poza - ma nemoj se time uzrujavat- nije rješenje, nego gotovo pa drskost prema nama koje smo u vatri, i koje smo sretne ak imamo što pojest, i dat djeci skuhano...
Pa ne znam, ženice koje ste se opametile, mi ćemo uživat u trenutku, a vi, koje ste odradile svoj najteži dio, pa pomozite. Operite nam koju turu veša, skuhajte pa donesite, operite pod i tak.
Nadam se da nisam uvredljiva. Nije mi to cilj. Iskazujem svoju frustraciju.
E, i znate zašto odgađam treću trudnoću? Jer nemrem stić spremit špajz, kotlovnicu, uredit vrt, i komoricu ispred kuće. Jer imam još par stvari oko kuće za uredit, jer me čeka krečenje, a jedva stignem i ovako živjet, kamoli još sve to, i trudnoća. Jednostavno sam sama u svemu tome.
I ako mi se javi koja pametnica, nek dođe čistit povrće ako se usmrdi dok ja odbacujem dio poslova eda ne bih bila umorna... i nek mi oslobodi komoricu od građevinskog materijala da imam gdje parkirat kolica za bebu. I tak.
Je, djeca su najvrednije, i divno je biti otvoren ka životu, al da je moguće unatrag gledajući anulirat sav onaj trud i muku i lakonski reć drugome - stara, ma udri brigu na veselje... pa i nije.
Jer će moja djeca jest drek s poda, i bit gladna, zmazana, i u mojoj će kupaonici pod bit takav da će dječje nožice na posteljinu nosit smeđe... kužite, ne?
Ipak, ne koristim zaštitu. Jedino se držim plodnih i neplodnih dana, bolno svjesna koliko ljubav i povjerenje ne nalaze put u naš dom zbog materijalnih efemerilija. RAdo bih više uživala u bračnoj ljubavi, ali tako je kako je... i rado bih više djece. No procjenjujem što mogu. Daleko je od idealnog. Možda ću unatrag gledati i neću biti zadovoljna odlukama, ali sigurna sam da sada donosim odluku iz najbolje namjere...
E moja Ifi, lako ti je uvredljivo pisati onda usput reći "al nemojte se naljutiti, to su samo moje frustracije". Nekog si sigurna sam ovim i uvrijedila.
Mene nisi jer sam malo starija pa su mi ove neke stvari što Kalimero spominje već sjele na svoje mjesto bez obzira što mi djeca nisu odrasla nego su još mali bebuljci.
Ja ne peglam 5 košulja dnevno (iako mislim da je to zapravo totalno nebitna usporedba) niti perem svaki dan nekoliko tura veša. Al smo poprilično čisti i stan nam je uredan. I okućnica, koliko to dozvoljava suživot s drugima. Ima cvijeća al ja to prepuštam onima čija su djeca odrasla(čitaj: sveki) moje cvijeće je na prozorskim daskama i na balkonu. Pa kad tako gledam - imam i čistu obitelj, skuhano i kućicu u cvijeću. Ali bez puno odricanja na uštrb djece.
Spavamo ponekad s djecom. Ne baš svi istovremeno ali lijepo se to može posložiti.
Ne zamaram se pranjem poda češće od nekoliko puta tjedno.
Ne zamaram se frustracijom da nešto moram, jer moram zapravo samo disati, pojesti i ono meni najvažnije, biti s djecom. Sjediti na podu i slagati puzle, igrati se autićima po pisti koju je MM dečkima složio, igrati se skrivača s manjim i rikavati od smijeha na njegove smiješne ćagice.
To su stvari koje moram da ne bih jednog dana žalila i ustalom, da bih danas, sada i ovdje s njima bila sretna.
(a sitgnem i otići na posao, napisati neke svoje uratke, učiti za ispite, otići na radionicu, popiti kavu s prijateljicama, pogledati što ima na netu...)
Tiwi
kalimero isto jedan
tiwi...
Tiwi,
tiwi
kalimero
Potpisujem ovaj dio. Inače, Tiwi, zaista odličan post.
Draga Ifigenija, ti kao da zaboravljaš da smo sve mi žene s djecom, mužem, kućom i okućnicom, puno nas je još i u radnom odnosu...Pa ne znam, ženice koje ste se opametile, mi ćemo uživat u trenutku, a vi, koje ste odradile svoj najteži dio, pa pomozite. Operite nam koju turu veša, skuhajte pa donesite, operite pod i tak.
Mogu ja tebi jedan dan skuhati ručak i oprati veš, ma mogu ti to i mjesec dana činiti (kako god meni pri tome bilo) ali što ćeš ti nakon što ti istekne moj servis?
Prije par godina sam sinu objašnjavala razliku između "učiti" i "naučiti" (svjestan je on nje, ali hajde, nisam imala ništa protiv da se malo natežemo) a mislim da ti imaš puno više godina nego moj sin i da si već trebala usvojiti razliku između "raditi" i "napraviti" nešto... bilo što.
Sretno ti bilo, ali samosažalijevajući se i bez muževog sudjelovanja u krčenju komorice nećeš se pomaknuti pedlja, samo ćeš i dalje pisati ovako gorke postove i iskaljivati se na nekome tko to ni u ludilu nije zaslužio.
Tiwi:
potpisujem.
Razumijem ja i Ifigeniju ali ću ti reći jedan svoj primjer što sam dobila od djeteta.
Jedan dan za ručak sam pohala meso i pekla krompiriće. Jedno od djece dolazilo je naveče kući i ja da bi bila " prava " majka pripremim svježe pečeno i meso i krompir. Djete je kasnilo kući i naravno moj topli ručak-večera opet se ohladio. Moje pitanje : pa gdje si tako dugo, pekla sam i bla bla........ Djete mo odgovori : " Bolje da si me dočekala nasmješena i sa sendvićem, nego ljuta i sa pohanim mesom".
Tog trenutka mislila sam da ću propasti u crnu zemlju, bilo me stid zbog mojih reakcija i to sam zapamtila za navjek.
Mislim da sam se od tada jako jako promjenila i da sam shvatila da i djeci a i mužu više znači moja vedrina nego sve ostalo.
Uvijek ima nešto što se ne stigne pa i sada kad smo sami muž i ja, stalno sam u nekim zaostacima, ali to provučem uz smijeh i zezanciju.
Taj presing koji sami sebi radimo , psihički nas uništava.
Mene Ifigenija nije uopće uvrijedila, ali mi je žao da joj ne mogu pomoći.
Ma sigurno se nitko od tvojih nebi ljutio ako ne bi oprala šporet, ako bi umjesto vrta posijala travu, kupovala povrće ili bi ti sveki dala.
Bojim se da ćeš jednom puknuti.
Ja bih malo stala u obranu Ifi, ne zato što sam sličan tip igrača, dapače, skužila sam po nekim ranijim postovima da Ifi teži savršenstvu, već zato što nije u redu nekoga tko ne osjeća da ima dovoljno snage i podrške okoline (prvenstveno muža) u odgoju djece ( onakvom odgoju kakvog smatra ispravnim) još dodatno mučiti pričama kako bi se trebalo imati više djece, da je to veselo, super, da se sve može stići...da pusti to, pusti to...
Slično je napisala i Ivana zg, samo valjda nije trenutno bila u stanju ogorčenja pa vam je možda zvučalo nešto blaže, ali ja sam je shvatila slično.
Ne doživljava svatko stvari jednako, mislim da Ifi puno toga napravi i stigne napraviti, i rekla je 5 košulja tjedno, ne dnevno, to sam zapamtila jer MM stalno nosi odijela i ja non-stop peglam
i nekako kužim ženu kad se osjeti da su obaveze iznad njezinih mogućnosti, ne uvijek, nekad.
MM i ja smo planirali imati četverno djece, ne znam hoće li to ići, no i sad kad imam troje moje prijateljice, kolegice s posla kažu da im se čini da ja to obavljam s takvom lakoćom, "lijevom nogom" praktički, djeca su vesela, svi smo nekako u globalu dosta smireni i ok, ali ja vrlo dobro znam koliko je to puno, puno, puno, posla i ponekad mi se čini, kad počnem žaliti što imam u svemu tome jako malo vremena za sebe, gotovo ništa, da to nije fer, nije pošteno, proći će mi život, a ja se ni nekom sitnicom ne mogu posvetiti samo sebi, svako doživljeno veselje dolazi mi kroz djecu, zbog uveseljavanja djece.
Zato, žao mi je da jedna drugoj zamjeramo trenutke slabosti, u tim se trenutcima može napisati i post na forumu, sutra opet sve bude dobro, ja stvarno ne hvatam prašinu u letu, ali nemam nijednu baku za pomoć, niti 10 minuta u danu i nekako razmijem zašto dođu te krize, za koje i tada, dok se događaju, znamo da nisu potrebne.
ja nisam tako skuzila niti Tiwi niti kalimero, vec da su djeca jedino blago.još dodatno mučiti pričama kako bi se trebalo imati više djece, da je to veselo, super, da se sve može stići...da pusti to, pusti to...
da se za 10 godina neces sjecati hrpe zimske garederobe koja je 10 dana stajala u kutu sobe prije nego je vakumirana preko ljeta, a ne 30 minuta, da se neces sjecati jesi li isto popodne nakon kise pomela balkon, i da li je dijete hodalo po kuci u poflekanoj majici, ali da ces se sjecati te neke ogorcenosti i nezadovoljstva bas kao sto ces se sjecati osmijeha i zagrljaja svoje djece, muza koji ce te prije poscastiti osmijehom, zagrljajem i podrskom ako neces biti grintava (prema sebi i drugima) tj. ako ces biti zadovoljnija.
i da ti svatko ovdje pise dobronamjerno jer smo sve mi ifi, samo smo uspijele napraviti onaj klik u glavi i vidjeti sta nam je najbitnije, bitno, manje bitno i nebitno
Nekak mi se čini da smo mi žene u Hrvatskoj (možda i drugdje ali ovdje nekako posebno) kulturološki uvjetovane da sve "moramo". Nitko nas ne tjera, osim nas samih. Žena patnica ima koliko hoćeš. Nekidan mi sveki pokazuje tabletić (ono kukičano) "koje mi mladi ne volimo stavljat".I kaže koliko je truda u to utkano. A ja velim: da, sati i sati, za što? Izgubljeni vid i pogrbljena leđa, za komad krpe, koji danas rijetko ko želi staviti na stol?
Mislim da je važno imati kvalitetno skuhano i koliko-toliko čisto. A to danas uz suđerice i vešerice nije tako teško. Ja sam od peglanja (opet) odustala i konačno shvatila da speglana roba nije vrijedna toliko utrošenih sati. Jednostavno nije. Popeglam doduše na dnevnoj osnovi, ali priznajem, površno, ali s takvim mirom u duši, da me uopće ne bi diralo da me netko kaže joj šta si zgužvana.
Nena, (i Ifigenija) nemoj misliti da sam (govorit ću u svoje ime) lišena empatije i svake sućuti prema "suputnici" u nevolji.
Naprotiv!
Također počesto pročitam Ifine postove i čini mi se da vidim u čemu je problem.
Nisam obrazložila ono "učiti" i "naučiti".
Moj bi sin ponekad sjedio po nekoliko sati za knjigom, a kada bismo išli ispitati to znanje vidjeli bismo da ga nema. Je, sine, učio si ti cijeli dan (e sad, jesi li, nisi, koncentracija, lijepo vrijeme vani, mami lopta, bezvoljan si, bolestan, nemaš motivaciju, ne-da-ti-se, štogod!) ali nema produkata tvoga rada.
Pa smo to riješili na ovaj način:
- u glavu je ušlo da se za knjigom sjedi onda kada se zaista misli nešto napraviti. ako je produkt tog sjedenja upitan iz bilo kojeg gore navedenog razloga, radije ostavi sve, prošetaj, malo jedi, razgibaj se i vrati se ponovno za knjigu: ali ovaj puta zaista voljan završiti posao!
- možemo mi tolerirati nerad jedno kraće vrijeme, ali obaveze se gomilaju, nema nikoga da to odradi umjesto tebe. svijest da se nešto mora - mora biti prisutna u nama svima, a ono što možemo je pomoći si na razne načine da si olakšamo. hoće li to biti svaki dan pomalo (što je najefikasnije i najbolje) ili će to biti jednom tjedno ili mjesečno, posao koji te čeka (a nužan je) odraditi se mora.
Možda ja neću imati čitavu kamaru veša danas uredno popeglanu i odloženu u ormar, možda je neću imati nikada, ali (meni osobno) stvar koju obučemo djeca, muž ili ja - popeglana biti mora.
Netko si to neće uzeti za zadatak i samim time će si olakšati jedan dio posla, netko će si uštedjeti jednokratno stajanje uz peglu sate i sate pa će peglati pojedinačni komad kako kome treba, ali produkt je vidljiv.
Ručak biti mora. Hoće li to biti od juhe do deserta ili samo juha plus pizza ili giros iz dostave - ostavit ćemo na umješnost i volju (i vrijeme) svakoj domaćici/domaćinu.
Hoće li veš objesiti žena ili će pričekati muža da to učini on kada dođe kući s posla - to je stvar supružnika, kao i okućnica i prašina i bilo što drugo.
Čemu si nizati toliko visoke (ako) ciljeve?
Napravi koliko možeš u tom trenutku kad možeš. Sljedeći puta napravi više - ako možeš, pa valjda ćeš jednom moći? Ili ti ili muž ili zajedno.
Ali odredi si ono što moraš (jesti, istuširati se.. dodaj sam) pa još razluči koliko od toga danas možeš i ako ne možeš taj minimum - naruči neku hranu, ispeci samo krumpir i budi u miru Božjem, bez ovolikog svakodnevnog grča i pritiska.
I onda dolazimo do onoga što se ovdje opetovano trubi: nije bed napraviti djeci jesti palentu s jogurtom i potruditi se da djeca ne budu nezadovoljna - dok ostalo rješavaš u hodu, zaista samo ako možeš i stigneš: doći će vrijeme kada ćeš ti to sve moći i stići.
Bed je što se nikada više neće vratiti vrijeme da neko od svoje djece upitaš što bi radije: sendvič i nasmijanu mamu ili pohano meso i namrgođenu?
Uostalom, kome ćeš pričati koliko si za života speglao košulja, skuhao ručkova i kakvi su bili?
Koga će za to biti briga?
Posebno što zavrzlama uz tako malu djecu neće potrajati vječno: još 4,5 godinica! Možda nit toliko?
Ti si možda nezadovoljna sada uz sendvič, ali razmisli, moglo bi vas u budućnosti biti puno više nezadovolnih uz pohano meso.. :/
Kako god tumačili ove postove, mislim da se ipak slažemo da svatko treba imati djece onoliko sa koliko se može nositi i svatko sebi treba posložiti prioritete u životu. Možemo mi djeliti savjete, ali dok svakom ne dože iz pete u glavu, ne vrijedi.
Što se pak tiče crkve i djece, iako sam vjernik, uvjek me je smetalo pitanje svećenika zašto nemate više djece. To me samo može pitati onaj tko ima djece više od mene a ne svećenik.
E, upravo ovako.
Da budem malo "na temu" mene ne smetaju takve stvari.Što se pak tiče crkve i djece, iako sam vjernik, uvjek me je smetalo pitanje svećenika zašto nemate više djece. To me samo može pitati onaj tko ima djece više od mene a ne svećenik
Kao "Milijunaš s ulice": Kad me pitaju, ja odgovorim.
Adio Mare, da, lijepo si ti to napisala, slažem se, ja sam na jednom drugom topicu podupirala jednu drugu curu da ide na treće dijete dajući joj savjete koje sam izvukla iz mog života, iz moje situacije.
Opet bih ponovila da ja osobno nisam po karakteru sličan tip ko Ifi, sasvim nešto drugo i meni to ne pada teško. No, skužim da to o čemu ona piše ja osjetim u nekim rijetkim trenucima krize i da, kad bih tako osjećala stalno, ne bih trebala imati više djece samo zato što netko drugi lakše s tim izlazi na kraj.
Možda je bezveze glumiti nečijeg glasnogovornika
Ona se čudi kako ja to uopće uspijevam s troje i kako sam 8)
Ja to uopće nikome ne zamjeram što mu se čini da ne može izaći na kraj sa svim što nosi obitelj, kažem,nisam uopće takav lik, mi više vremena provedemo na izletima i šetnjama, vječno nekud pičimo i zabavljamo se jer nam je druženje visoko na listi prioriteta, moja kćer me je opisala u školskoj zadaći "moja mama se uvijek smije i pleše" i na to sam se rasplakala od sreće, osobito što znam da se nekad rasplačem sama u WC-u od jada kako imam previše suvišnih obaveza, a premalo sati u danu i zato razumijem kad netko kaže da mu je nezgodno.
I kad kaže da ne mogu za sve vrijediti ista pravila, nema svatko jednako snage u sebi, naprosto nismo isti.
Ni mene te upute svećenika ne diraju, ali očito žene kojima više znače i više ih pogađaju njihove riječ i- diraju,a ne bi trebale.
Ifigijenija shvatila si što sam i ja htijela reć, kao i Jabuka
Kalimero shvaćam i tebe i sigurna samda ću i jja to misliti kada sve prođe...sada samo vidim što i IFi.....a trebate i znati da se sva djece ne slažu ni kada na rastu i kada se požene...mislim na braću i sestre, ima i onih koji se ne slažu s roditeljima...drago mi je zbog tvoje obitelji ali znaj da i ima majki koje djeca nikada ne posjećuju ma kako ih one divno odgojile,...tako da neke gledajući danas na ono što su dale svojoj djeci možda ne osjećaju radost, nostalgiju i zadovoljstvo nakon svega već samoću-na žalost
Zapravo, nalazi opravdanja za sebe. :/
A zašto bi nečiji život i navike bio mjerilo za moju obitelj?
A zašto bi nečiji sterilni podrum bio kriterij za moj?
Ili okućnica ili bilo što drugo?
Pa ako to nije razumijevanje i zeleno svjetlo za: osluhni, Ifi, sebe i obitelj oko sebe, podrum ti i tako ništa neće reći - e, pa ja ne znam što jest? :/
Naravno!I nije ništa jer je ipak najvažnije kako se osjeća mama
Mogu ja reći da se ponekad osjećam tako i da uvijek suosjećam kada je tako, ali od toga dugoročno nema kruha.
Moramo se trgnuti i shvatiti da smo svi u istom sosu, netko kiselijem, netko umjerenijem. Netko ni u kakvom, ah, Bože moj, ali to nije moj đir.
U nekim (ponekad i svim) situacijama se jednostavno MORA MOĆI osloniti na sebe, pa ako možeš na još koga - blago tebi.
Nadam se da i opet nisam ispala pregruba? Nije mi to bila namjera.
ivana zg:
Moje mišljenje je da se odgojem možda utječe 50 % na dijete, a onih 50 % čak i više da je Bogom dano, odnosno genima koje mu je Bog dodjelio.Kalimero shvaćam i tebe i sigurna samda ću i jja to misliti kada sve prođe...sada samo vidim što i IFi.....a trebate i znati da se sva djece ne slažu ni kada na rastu i kada se požene...mislim na braću i sestre, ima i onih koji se ne slažu s roditeljima...drago mi je zbog tvoje obitelji ali znaj da i ima majki koje djeca nikada ne posjećuju ma kako ih one divno odgojile,...tako da neke gledajući danas na ono što su dale svojoj djeci možda ne osjećaju radost, nostalgiju i zadovoljstvo nakon svega već samoću-na žalost
Zato je svako djete drugačije i uvjek treba tražiti neki balans u tim odnosima, svakog prihvatit onakvim kakav je, kakvog ga je Bog stvorio.
potpisala bih te. ali čak mislim da je i manje od 50 %
Tiwi, ti živiš u obiteljskoj kući sa svekijima? Koji smajlić pokazuje zavist?Ima cvijeća al ja to prepuštam onima čija su djeca odrasla
Ak ja ne sredim okućnicu, zalegu mi se zmije i žgadija. Nema sveki, niti itko. Ak ja ne poprskam ruže - pojedu ih uši (to mi se skoro dogodilo ove godine). Ak ne sredim koprivu i trnje - djeca mi nastradaju. I tak...
Hoću reći da je lako nekom reć - otpusti uzde, manje radi, ako ne znaš u kojim uvjetima živi i tak... Uglavnom, kosa mi se digne na glavi.
Hm, ako bolje razmislim, ja se toliko i borim s kućom jer se puno bavim djecom na sve nemile načine
al cemu ruze ako vidis da ima vise trnja nego mirisa i cvijeta?
Ja bih molila moderatoricu da prebaci zadnjih par postova na jedan od Ifigenijinih topica, ovdje smo daleko od teme odgoja u duhu vjere, poslat ću moderatorici PP s molbom.
Ifigenija, puno je to obaveza uz dvoje male djece, nisam ti željela pametovati.
Mogu ti još napisati par rečenica onako kako bih ja u tvojoj situaciji: ako fizički pokrivaš dnevne potrebe svoje obitelji, za stvari koje se rade jednom tijekom sezone ili jednom mjesečno (ne znam točno ni kako izgleda ni koliko je veliko) tipa krčenja šikara, košnje velikog travnjaka, akcije u pravom smislu riječi - zatraži pomoć.
Vjerujem da bi prijatelji, uz malo vina i puno roštilja
Za krečenje isto, meni kreči muž, nije majstor, ali kupimo gotovu boju, malo je razrijedimo i ožeži, sobu po sobu. Platiti malera ne mogu i neću.
AKo su ti svekiji ili roditelji dobrog zdravstvenog stanja možda bi ti mogli pomoći raskrčiti prije i pospremiti poslije krečenja ili kuhati 2 dana i brinuti o djeci? Pa nema veze ako su u drugom gradu, prespavati pretpostavljam imaju gdje, a to su sve akcije na godišnjoj bazi, vjerujem da zbog malo inkomodacije nikome neće pasti kruna s glave.
Poanta je u tome da za okućnicu i veće poslove koje znaš da trebaš napraviti, u situaciji u kojoj jesi, moraš tražiti pomoć.
Nitko od nas smrtnika nije svemoguć.
(a ruže špricaj u jedno obično jutro, dok piješ jutarnju kavu sa šalicom u ruci, mislim, tako bih ja.
Pravila pisanja postova
