odgoj u duhu vjere 5

[pikula]

Drage cure, u široj obitelji jedna draga mlada osoba je otišla u komunu cenacolo. Vjerujem da će zbog toga što je odluku donjela smireno, bez neke fizičke ovisnosti i svojevoljno postići ono zbog čega je tamo otišla, a to je naći nadu, životnu radost i steći radne navike. Preporučujem svojeg rođaka vašim molitvama i kvotam poruku za Rujan sestre Elvire osnivačice Zajednice.

http://www.comunitacenacolo.it/viewp...keypagina=3052

"Ovdje sam sa svim svojim ljudskim slabostima, ali srca prepuna ljubavi. U životu sam shvatila da je ljubav sve, uvijek i usprkos svemu. Pa i kad se zbog mnogih teškoća osjećamo slabo, pustimo da
ljubav živi u nama, s nama i oko nas. Djeca smo jednog Oca koji je izvor ljubavi: Bog je Ljubav! I kako bi nam rekao da Ljubav nije ni misao, ni ideja, ni samo osjećaj, nego konkretan čin, stvaran dar, Bog se objavio u čovještvu Isusa, svoga sina, jednoga od nas: mi smo Ljubav vidjeli u “krvi i mesu”, slušali je i susreli; Ljubav je život Božji koji nam se darovao u Isusu. Često mi neki mladići kažu: “Elvira, uvijek govoriš da si susrela Isusa, ali ja ga nisam nikad vidio!” A ja mu odgovorim: “Sjeti se kakav si bio kad si došao u Zajednicu: ustrašen, kukavan, ispunjen zlom, koje ti je ugasilo oči. Tada si
želio umrijeti, a pogledaj se sada: znaš se smiješiti, služiti druge,
tvoje oči sjaje jer je Isus u tebi, One te promijenio. Ti si novo
stvorenje u Kristu i On je živ u tebi!” "

[ivana zg]

Drage cure, u široj obitelji jedna draga mlada osoba je otišla u komunu cenacolo. Vjerujem da će zbog toga što je odluku donjela smireno, bez neke fizičke ovisnosti i svojevoljno postići ono zbog čega je tamo otišla, a to je naći nadu, životnu radost i steći radne navike. Preporučujem svojeg rođaka vašim molitvama i kvotam poruku za Rujan sestre Elvire osnivačice Zajednice.

http://www.comunitacenacolo.it/viewp...keypagina=3052

"Ovdje sam sa svim svojim ljudskim slabostima, ali srca prepuna ljubavi. U životu sam shvatila da je ljubav sve, uvijek i usprkos svemu. Pa i kad se zbog mnogih teškoća osjećamo slabo, pustimo da
ljubav živi u nama, s nama i oko nas. Djeca smo jednog Oca koji je izvor ljubavi: Bog je Ljubav! I kako bi nam rekao da Ljubav nije ni misao, ni ideja, ni samo osjećaj, nego konkretan čin, stvaran dar, Bog se objavio u čovještvu Isusa, svoga sina, jednoga od nas: mi smo Ljubav vidjeli u “krvi i mesu”, slušali je i susreli; Ljubav je život Božji koji nam se darovao u Isusu. Često mi neki mladići kažu: “Elvira, uvijek govoriš da si susrela Isusa, ali ja ga nisam nikad vidio!” A ja mu odgovorim: “Sjeti se kakav si bio kad si došao u Zajednicu: ustrašen, kukavan, ispunjen zlom, koje ti je ugasilo oči. Tada si
želio umrijeti, a pogledaj se sada: znaš se smiješiti, služiti druge,
tvoje oči sjaje jer je Isus u tebi, One te promijenio. Ti si novo
stvorenje u Kristu i On je živ u tebi!” "

Ja sam bila u Cenacolu 1g u Italiji-na iskustvu..znači nisam se drogiral, nisam bila ovisnik, ali sam željela iskusiti takav način života, u molitvi, u susretu s samom sobom Bogom......jel ovisnosti ne moraju biti samo one fizičke prirode.....eto da se nisu dogodile neke stvari, ja bi otvorila prvu žensku komunu u Međugorju, a nakon toga otišla u misije u Brazil, Meksiko....ako ti treba kakva informcija il te nešto zanima slobodno me kontaktiraj na p.p.

[ljiljan@]

Ja sam bila u Cenacolu 1g u Italiji-na iskustvu..znači nisam se drogiral, nisam bila ovisnik, ali sam željela iskusiti takav način života, u molitvi, u susretu s samom sobom Bogom......jel ovisnosti ne moraju biti samo one fizičke prirode.....eto da se nisu dogodile neke stvari, ja bi otvorila prvu žensku komunu u Međugorju, a nakon toga otišla u misije u Brazil, Meksiko....ako ti treba kakva informcija il te nešto zanima slobodno me kontaktiraj na p.p.

Jesi li imala želje prema redovništvu?
Slušala sam svjedočanstvo jedne djevojke koja se odlučila za redovništvo. Osim što mi je bilo divno slušati jednu toliko produhovljenu osobu, interesantno mi je bilo da je sve započelo sa dugotrajnom žarkom molitvom Bogu da joj dade muža predanog katolika. I u toj silnoj molitvi Duh je izrodio želju za redovništvom. Zanimljivo da je u isto vrijeme upoznala mladića kakvog je tražila i da su se među njima razvili osjećaji. Kušnje su bile preteške. Odlučila je postati redovnica. Divno je to. Iako mislim da se može predano služiti Bogu i u braku.

[Ifigenija]

Iako mislim da se može predano služiti Bogu i u braku.

Jel smijem ja upasti - ovo mi je zazvučalo kao neka dihotomija, kao neko pravdanje tipa ajde nije ni brak tako loš, ako se potrudimo uskladit ćemo nekako to s vjerom... Možda nisi uopće tako mislila, ali ja imam potrebu dopuniti - za druge koji čitaju i možda ih to može zbuniti Brak i redovništvo su dva punovrijedna zavjeta i oba su utemeljena na premisi služenju Bogu - svatko prema svojim obavezama i staležu.

[ljiljan@]

Jel smijem ja upasti - ovo mi je zazvučalo kao neka dihotomija, kao neko pravdanje tipa ajde nije ni brak tako loš, ako se potrudimo uskladit ćemo nekako to s vjerom... Možda nisi uopće tako mislila, ali ja imam potrebu dopuniti - za druge koji čitaju i možda ih to može zbuniti Brak i redovništvo su dva punovrijedna zavjeta i oba su utemeljena na premisi služenju Bogu - svatko prema svojim obavezama i staležu.

Pa zapravo, ne bih htjela da bude oholo od mene, ali naslutila sam da je Ivana imala težnji prema redovništvu i da možda zbog tih neostvarenih težnji sada nosi u sebi kakve krivnje. Naime, ne vjerujem da je naša sudbina 100% određena s neba, ta Bog čovjeku daje izbor. Uvijek kažem da će Bog popratiti sva naša pozitivna nastojanja kojima ćemo koristiti Njemu i bližnjem. U tom smislu i brak je sredstvo služenja Bogu, pa ako odaberemo taj put ne treba se osvrtati unatrag i mučiti se pitanjima što bi bilo kad bi bilo.

Ivana, svaka čast zbog Cenaccola. Bila sam tamo u posjeti sat-dva i plakala ko ljuta godina. Jedan mladić koji je pred nas iznio sav svoj jad života – otac napustio obitelj, a majka se nakon toga nije imala snage boriti niti za sebe, niti za djecu; droga, dno pakla, zajednica i polagani povratak u život uz njen moto – „smrt nema konačnu riječ“. Uh, toliko mi je bilo žao te djece, a bez ideje kako i na koji način pomoći...

[mihim]

Bok, evo i mene k vama .
Kasno je, samo sam malo zavirila. Ne znam ni odakle krenuti.
Ovako ide priča. MM i ja - živjeli u vjeri -.
Al onda je došla na red moja realnost i preispitivanja. Počelo je u prvoj trudnoći. Moja seka i njen muž su se posvađali, ja stala u njenu obranu... Uglavnom rekla sam nešto zbog čega je on podivljao. Krenula kući autom, seka me zvala i rekla da je reko da će krenut zamnom i razbit me - 5 mj trudna -.
MM je bio u Londonu, prepala sam se da mi ovaj ne dođe doma i otišla kod svekrve. U autu na radiu priča - neka dvojica premlatila ženu trudnu 5 mjeseci s blizancima ispred lifta čini mi se. Bebe umrle. To me užasno pogodilo.
Nakon toga opet u novinama, tv-u, - žena rađala i ubijala novorođenčad i spremala na tavan.-
Tu sam pukla. Pitanja zašto, kako to Bog može dopustit, da netko moli i pati što ne može začet, a gadura svaki put sve ispočetka.
Bila na ispovjedi kod - neću imenovat - cijenjeni svećenik iz Međugorja. Sve mu rekla i pitala, zašto, kako. A on meni odgovori - znaš i ja se to često pitam -.
Nakon toga rodilo se moje djetešce i prestali smo ić na misu, bila je zima pa da nešto ne pokupi, uvijek neki razlog. S vremenom, smo se sve više udaljili od vjere.
I moram priznat da mi je baš teško sada. Hoću natrag. Evo ukratko moja priča.
Jako sam daleko od mira koji smo imali prije.
PS - ne znam kaj je s kompom, ne mogu stavit navodnike ni upitnik...

[ivana zg]

Jesi li imala želje prema redovništvu?
Slušala sam svjedočanstvo jedne djevojke koja se odlučila za redovništvo. Osim što mi je bilo divno slušati jednu toliko produhovljenu osobu, interesantno mi je bilo da je sve započelo sa dugotrajnom žarkom molitvom Bogu da joj dade muža predanog katolika. I u toj silnoj molitvi Duh je izrodio želju za redovništvom. Zanimljivo da je u isto vrijeme upoznala mladića kakvog je tražila i da su se među njima razvili osjećaji. Kušnje su bile preteške. Odlučila je postati redovnica. Divno je to. Iako mislim da se može predano služiti Bogu i u braku.

O da narvano..od malih nogu, jednom su roditelji zbog toga bili pozvani i u školu na razgovor, za vrijeme Jugoslavije...moj je život uvijek bio blisko povezan s Crkvom, ali i osobnim razgovorima s Bogom to me je ispunjavalo, činilo sretnom, ali čovjek se mjenja, neke se stvari dogode, kušnje su teške, upitnici veliki, dođe i ljubav...puno sam je se puta odrekla ne samo zbog sebe nego i zbog drugih koji su imali poziv Božiji.....bile su to patnje, ali koje su urodile plodom...jer kad se čovjek nečega iskreno i odrekne, odjednom postane lakše i dođe "nagrada" u drugom obliku.....jednom sam trebala otići u jedan samostan ali sam shvatila da je to bilo iz krivih razloga. Drugi put sam trebala otići u jedan samostan u Međugorju, naravno na tjedan dva, da vidim je li to za mene, i eto i opet su se dogodile neke stvari ovaj put Više sile, da je jedan svečenik zaključio da to nije za mene....(moja svekrva kaže, da je moj muž htjeo jedno vrijeme intezivno otići u franjevce, tada joj to nije bilo drago, ali sad razmišlja da je možda bolje da je otišao, ha,ha, nakon što je oženio mene)

Uglavnom cijeli sam život htijela neku sredinu, jer sam bila sklona unutar sebe krajnostima, uvijek me je mučilo kako spojiti svjetovno i "božije", možda sam zato mislila da će mi to biti lakše u redovništvu, ali ono klasično redovništvo ,shvatila sam nije bilo za mene.....kako sam osoba od krajnosti za mene je bilo ili zatvorit se u samostan tipa Klarisa i posvetiti se molitvi, ili ići u neki aktivniji red gdje mogu pomagati ljudima, kao red Majke Tereze ili biti samostalna kao sestra Elvira u Cenacolu (raditi nešto konkretno)....danas to konkretno je ustvari brak, on bi trebao biti spoj duhovnog i konkretnog, možda zato nikad nisam maštala o njemu i nikad ga željela.....zato su misije bile za mene, duhovne a opet svjetovne-ili kako bi netko rekao bježanje od pravoga života za one koji ne mogu biti u braku niti redovnici....

Ovisnici u Cenacolu nisu mogli shvatiti nas koji smo (tada u malom broju,sad je to već normalno) tamo dolazili dobrovoljno, jer eto oni ne bi da ne moraju tako trošili svoj život i vrijeme........a meni je ta godina života bila ono što sam cijeli život tražila, konkretno ali i duhovno..psiički jako teško, a opet predivno, ispunjeno....toliki ljudi iz cijeloga Svijeta, različitih kultura i problema, koji mole za tebe i ti za njih, s kojima se svađaš ali još lijepše miriš, s kojima radiš djeliš radost i bol...koji te shvaćaju, ne ismijavaju zbog molitve jer ju doživljavaju na isti način kao i ti........pomažeš drugima a ustvari oni pomažu tebi, da radiš na sebi, spoznaš svoje vrline i mane....ispovjed svaki tjedan, pa je duh tako otvoren da svaki i najmanji grijeh primjetiš i možeš satima ostati na ispovjedi...svečenik koji te "poznaje" ( danas mogu ne ić na ispovjed po 6mj pa si razmišljam nekad što bi rekla)............

Mislim da je brak na jedan drugi način teži od redovništva...jer se u njemu ne radi samo o tebi.....pogotovo ako si žena majka.......kušnje su u braku velike, a posljedice ne snosiš samo ti...redovništvo je jedna vrsta slobode, ali one "samotne" više usmjerene na sebe samoga i Boga...