Bok, evo i mene k vama .
Kasno je, samo sam malo zavirila. Ne znam ni odakle krenuti.
Ovako ide priča. MM i ja - živjeli u vjeri -.
Al onda je došla na red moja realnost i preispitivanja. Počelo je u prvoj trudnoći. Moja seka i njen muž su se posvađali, ja stala u njenu obranu... Uglavnom rekla sam nešto zbog čega je on podivljao. Krenula kući autom, seka me zvala i rekla da je reko da će krenut zamnom i razbit me - 5 mj trudna -.
MM je bio u Londonu, prepala sam se da mi ovaj ne dođe doma i otišla kod svekrve. U autu na radiu priča - neka dvojica premlatila ženu trudnu 5 mjeseci s blizancima ispred lifta čini mi se. Bebe umrle. To me užasno pogodilo.
Nakon toga opet u novinama, tv-u, - žena rađala i ubijala novorođenčad i spremala na tavan.-
Tu sam pukla. Pitanja zašto, kako to Bog može dopustit, da netko moli i pati što ne može začet, a gadura svaki put sve ispočetka.
Bila na ispovjedi kod - neću imenovat - cijenjeni svećenik iz Međugorja. Sve mu rekla i pitala, zašto, kako. A on meni odgovori - znaš i ja se to često pitam -.
Nakon toga rodilo se moje djetešce i prestali smo ić na misu, bila je zima pa da nešto ne pokupi, uvijek neki razlog. S vremenom, smo se sve više udaljili od vjere.
I moram priznat da mi je baš teško sada. Hoću natrag. Evo ukratko moja priča.
Jako sam daleko od mira koji smo imali prije.
PS - ne znam kaj je s kompom, ne mogu stavit navodnike ni upitnik...