odgoj u duhu vjere 5

[Ifigenija]

Tako mi je drago što postoji ovaj topic i što su na njemu neki dragi ljudi

Ukratko ću: od malena sam odgajana u vjeri, redovito u crkvi koja je u tim ranim danima bila čista navika, zanimacija (ministrantica)... za vrijeme faksa sam često prespavala nedjelju i onda vapila kako popuniti tu prazninu, no došle su zrelije, pametnije godine, ovca se vratila stadu i sada puni baterije, diše duboko, pokušava zauzdati svoj temperament i pravi plan za idući tjedan kako ne planuti na najmanju svakodnevnu glupost... svake nedjelje u svojoj župnoj crkvi
Muž mi je ateist koji se kao klinac sam odlučio na krštenje, pričest i krizmu (nije odgojen u vjeri, otac ateist, majka vjeruje u ono nešto - predivni i predobri ljudi što mi je najvažnije), vjenčali smo se u crkvi, ja dijete odgajam u vjeri, vodim je u crkvu, učim moliti...

E sad, da ne bude sve tako bajno... Od kako sam mama, borim se sa iracionalnim strahovima. Inače sam realna, pozitivna i optimistična osoba. Ali ovih 14 mjeseci nema dana, a da ne pomislim što bih ja da se mom djetetu nešto dogodi. Posebno me izluđuje kada negdje odem i ostaivm ju s tatom/bakom/dedom... hoće li im pasti, hoće li ju izvrnuti iz kolica... Da se razumijemo, svi odreda su odgovorni, pažljivi, brižni ljudi.
Istovremeno ne titram nad njom i ne držim ju pod staklenim zvonom (kopa zemlju rukama, potrkade se i takav prstić u ustima, dira životinnje, igra se s nožem pod mojim nadzorom, stoji na stolici i pere suđe...), ali stalno mi je u glavi slika i na duši teret, što ako joj se nešto dogodi.
Idući trenutak je pomisao kako ću se tada jako naljutiti na Boga, kako mu to ne bih mogla oprostiti.
Idući trenutak je strelovita molitva, Bože, čuvaj nas.

Evo primjera: Izlazimo iz stana, silazimo niz stepenice, osjetim da su svježe oprane, pomisao: poskliznut ću se i pasti, Maša će se slomiti, ... Bože, čuvaj nas... Nekada pomislim da nisam normalana jer sve te slike koje mi se stvaraju u glavi...
Da se razumijemo, nisam ja time opterećena cijeli dan, ali na takve situacije pomisim nekoliko puta dnevno.

I svaki dan predajem Bogu, naše živote, naše zdravlje. Znam da je tu, ali uvijek ta pomisao, što ako i ta ljutnja koja se u meni javi i onda kajanje kako to mogu pomisliti.

Neki dan sam razgovarala sa župnikom o tome pa mi je rekao da ne izazivam zlo tim mislima. Ali one su nekada jače od mene. Brže.

Ne znam, valjda je to "teret" roditeljstva.

Pesimizam i strah su direktna opozicija Božijem prisutstvu. U Bibliji je ne znam koliko puta istaknuto - ne boj se, raduj se.
Strah je posljedica zla, i našeg pada, i nepovjerenja.
Ne se bojati, podsjećati se koliko nas Bog voli, bdije nad nama i našom djecom, kako je dobro uvijek zadnje, i na koncu - imamo anđele čuvare, a dječji anđeli čuvari kaže vjera Boga gledaju licem u lice.
Sve će biti dobro... samo moramo dopustiti dobru da bude u prvom planu, vjerovati u dobro, gledati dobro, gledati vedro i nasmijano u sve, znajući da Providnost uvijek ima zadnju riječ ljubavi, radosti, praštanja i mira.
Sretno!

[SikaPika]

Ne se bojati, podsjećati se koliko nas Bog voli, bdije nad nama i našom djecom, kako je dobro uvijek zadnje, i na koncu - imamo anđele čuvare, a dječji anđeli čuvari kaže vjera Boga gledaju licem u lice.

Da, stalno se podsjećam, a hvala Bogu, ima tako lijepih pjesama koje zapjevam u sebi i tako izbacim ružne misli iz glave.

A što se tiče anđela čuvara, prema ovome što si napisala, mogu bezbrižno spavati.
Naime (sad ću se malo hvaliti), svaku večer se molimo Anđelu čuvaru, a od Mašinog 9. mjeseca sam ju počela učiti prekrižiti se (tada smo počeli i sa znakovnim jezikom za bebe). Prvo je to bio kažiprst na tjemenu, sljepočnici, a sada već zna gdje staviti rukicu na Oca i Sina i amen .
Istovremeno, dok ju hranim, zabavljamo se gledanjem sličica na prošlogodišnjem adventskom kalendaru (onaj s prozorčićima i čokoladicama) i upravo je sličica anđela prva koju je samostalno počela pokazivati. I tako jedan dan s nepunih 11 mjeseci pokaže anđela i krene se prekrižiti. Tako sam bila sretna!
Sad se križa čim čuje riječi Bog, sveti, anđeo, Gospa (imamo katolički kalendar u kuhinji i često želi poljubiti sliku na njemu).
Ma, pravi mali anđeo.