Draga Sika Pika, divno je da nisi obeshrabrena time što ti i muž ne dijelite vjerski odgoj i što te on u tome ne ometa, nego doprinosti svojim univerzalnim vrijednostim i pozitivnim stavom. To je već ogromni plus .
Prepoznajem se u djelu tvojeg posta- kad sam postala mama negdje je je izvirila iz mene moja mama- zvuči čudno, ali da- cijeli odraslli život samizgradila oko toga da se odmaknem od roditelja i njihovih loših strana, a kad ono moja majka progovara korz mene- strahvoima, navikama, pa čak i cijelim rečenicama! Uf, trebalo je vremena da shvatim, da dok ne izgradim svoje iskustvo i stil kao roditelj, mozak će mi nuditi sam ono što sam do tada upila- sa svim lošim i dobrim stranama. Jer to je nova situacija i treba vremena da se uhodamo, a u međuvremenu nama "navigaju" instinkti, a nisu svi bajni.Jedno je sigurno, brižna si mama i s vremenom i uz malo pokupaja i pogrešaka ćeš naći svoj majčinski glas i naći mjesto lošim i dobrim "glasovima" iz po(ds)vjesti.
S druge strane mislim daimaš pravo, srce rodtielja je tu i da se raduje rastu i da bude ranjeno, da stalno skrbi i ta promjena u odnosu može djelovati negativno (pogotovo uz ovu kulturu u kojoj vlada ultimatum "zabave" i bezbrižnosti), ali ako to prigrliš i ustraješ,pretjerani strahovi će otpasti, a ona zdrava briga i oprez će te uskoro nagraditi ponosom i uspjehom u rastu tvojih pikača.
Oprosti ako je post patetičan, takvo mi je jutro