Ljiljana, moj duhovnik je Ivančićev učenik, s godinama mogu reći da je postao i moj prijatelj, a i vjenčao je MM i mene. I on je baš to učenje o izgovorenim riječima i vragu prenio i na mene. Nekako, svaki put kad mi i možda padne na pamet izreći tako nešto (a to je vrlo rijetko), ne mogu to prevaliti preko usta, postalo mi je tako strano i neprirodno to reći, kao i psovku.

Nekako vjerujem da ono što nam je u srcu, to nam je najčešće i u riječima i djelima. I mislim da je najbolje i mišlju i (čak i "bezazlenom"!) riječju i djelom i propustom maknuti Zloga od sebe.

To ne znači da moramo ignorirati i negirati postojanje vraga i grijeha, nipošto, ali maknimo ga od sebe, neka on bude tamo gdje mu je mjesto. Radije neka da djetetu npr. one božićne figurice od jaslica, pa da se igra Božića i Isusovog rođenja.

I zar nije ljepše da svoju djecu nazivamo anđelima nego vražićima?