Ja sam komentirala priču o 33 mise za redom i ako propustiš samo jednu, sve ti propada (kao molitva može propasti?!)

Imam dvoje male djece, radim u smjenama i ne mogu se ni Bogu ni čovjeku obvezati da ću biti negdje 33 dana za redom. I to je ok. Bog od mene to ne očekuje. Dan mi je drugi zadatak kroz koji Mu služim.

Roditeljstvo je i sloboda i ograničenje, i primanje i davanje, ali to smo odabrali i kroz roditeljstvo služimo Bogu.

I pitanje je koliko ozbiljno vjeru roditelj shvaća. Mom bratu se sve skupa toliko ogadilo da je jedva dao krstiti kćer. Ogadilo mu se zbog oca i njegovog sustavnog zanemarivanja vlastite djece vjere radi. Duhovnih obnova radi, misa za ozdravljenje loze unatrag 7 generacija i sl. Otkako znamo za njega, znamo da se obnavlja i moli za lozu. I nikako da se obnovi i da izmoli za tu lozu. Ja se, kao dijete, nisam molila za darove jezika i spoznaje vezane za vjeru, molila sam se za spoznaju da sam posvojena jer nikako nisam htjela biti dio loze za čije ozdravljenje treba moliti desetljećima.

Kao i u svemu u životu treba znati postaviti granicu. Puniti baterije - da. Zanemariti djecu - ne.

I Zdenka je to jako jednostavno rekla - to je čisto praznovjerje. I ima toga jako puno. Ivana kaže da se tu ženu mora nazvati prije nego se počne sa 33 mise. To je bogohuljenje!