Meni su djeca stalno bolesna. MM i ja svakako radimo pa i vikende pa neke organizirane obnove niti ne razmatram. Punim vjerske baterije kroz druženje sa vjernicima. Imamo par divnih prijatelja s kojima se rijetko uspijemo vidjeti (za gotovo svaki dogovor jedno od brojne djece koju imamo se razboli), ali kad se vidimo, pričamo o životu, vjeri, citiramo Bibliju, pomolimo se zajedno, veselimo se životu, zahvalni smo na zdravlju i ti mi susreti napune baterije za tjedne unaprijed. Djeca su s nama za stolom, ili smo na podu s njima, igramo se i pričamo koliko stignemo od djece. I molimo se zajedno sa djecom.

Duhovna obnova ne mora nužno značiti odlazak na "službeni" seminar. I bolje je da djeca vide kako se može iskreno i sa srcem uživati u životu i u tim malim stvarima. Dok, uz kartanje, pričamo o životu, o tome što nas muči, što nam je na srcu. Možeš se i u sred igre pomoliti za prijatelja i za njegov problem. Onako iz srca i iskreno.

Ne negiram potrebu za misom i protivim se onoj "Pa pomolit se možeš svugdje, ne moraš u crkvu zbog toga". Ali ne mora baš sve vezano za vjeru biti "službeno". Vjera se živi svakodnevno i u malim stvarima.